Na dan 6. veljače 1994. godine, u selu Golubinci, općina Stara Pazova, Srijem, zabilježen je strašan zločin koji će ostati zapamćen kao jedan od najmračnijih trenutaka tog vremena. Marija Purić, 26-godišnja djevojka, brutalno je ubijena dok je u dnevnom boravku gledala televizor.
Ubojice su ušli u prostoriju s terase, u vrijeme dok su Marijini roditelji bili u drugim dijelovima kuće. Zadali su Mariji smrtonosne ubode nožem u grudni koš, uslijed čega je ubrzo preminula.
Ovaj stravičan događaj unio je dodatni strah među vojvođanske Hrvate, koji su ostali u Golubincima suočeni s prijetnjama i čestim fizičkim maltretiranjima. Nažalost, istraga o ubojstvu Marije Purić nikada nije detaljno provedena, niti je itko odgovarao za ovaj zločin. Policija je sumnjičila Marijinog brata, koji je ubrzo nakon ubojstva napustio Vojvodinu i Srbiju.
Još žalosniji je stav srbijanskih vlasti, koje uglavnom negiraju progon i nasilje nad Hrvatima u Vojvodini. Procjene vojvođanskih Hrvata govore da je tijekom 1990-ih iz Vojvodine protjerano ili zbog prijetnji izbjeglo između 25.000 i 45.000 Hrvata.
Na portalu “Neispričane priče”, Vojvođanin Milan Vidaković svjedočio je okrutnosti tog vremena i razlozima svog napuštanja rodnog doma. Vidaković opisuje kako je osobno doživio tragediju Marije Purić:
“Dana 6. veljače 1994. u selu Golubinci dogodio se strašan zločin. Toga dana zaklana je Marija Purić u svojoj sobi dok je gledala televizor. Tu tragediju doživio sam osobno, kao da se dogodila nekome tko mi je bio sasvim blizak! Tada su me prvi put obuzeli ozbiljni strahovi. No, ono što me najviše zaprepastilo bile su glasine koje su se širile po Staroj Pazovi u vezi s tim događajem. Glasine su bile toliko odvratne da su čak dovodile Marijine roditelje i brata u sumnju sa zločinom. Nisam mogao vjerovati što su ljudi sve u stanju izmišljati i govoriti. Tih dana sam se pitao gdje su granice ljudske bezumnosti i gluposti, postoje li one?
Uznemirenost zbog telefonskih prijetnji, ignoriranje državnih institucija, strahovi koji su se javili zbog Marijine tragedije te razmišljanja i stavovi ljudi u mojoj blizini doveli su me do stanja svijesti da sam se osjećao zarobljen u okruženju apsolutnog ljudskog idiotizma i bezumlja! Istovremeno, osjećao sam se usamljen u svojim razmišljanjima i društveno nepoželjan. Zbog svega toga, odlučio sam napraviti životni iskorak i trajno napustiti sredinu u kojoj sam odrastao.”
Ovaj tragičan događaj podsjetnik je na zločine koji su ostali nekažnjeni i na traume koje su progonile vojvođanske Hrvate. Marijino ubojstvo ostaje otvoreno pitanje pravde i sjećanja, a njezina priča svjedočanstvo je o nepravdama koje se ne smiju zaboraviti.
