Zagreb, 8. svibanj 2025. – U prostorijama dvorane Napretka, održan je Okrugli stol pod nazivom “Zagreb 8. svibnja 1945. i posljedice”. U organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Udruge Macelj 1945. i drugih udruga koje godinama čuvaju uspomenu na žrtve komunističkog režima, okupljeni sudionici još su jednom pokušali progovoriti o događaju koji, unatoč svojoj povijesnoj težini, u hrvatskom javnom prostoru i dalje ostaje na margini – ulasku partizana u Zagreb i krvavoj stvarnosti koja je tada počela.
Moderator skupa bio je publicist i neumorni istraživač Damir Borovčak, koji je uvodno istaknuo da se ovo okupljanje održava u povodu 80. obljetnice događaja koji su dugo prikazivani kao “oslobođenje”, a koji su, prema njegovim riječima, za mnoge građane značili upravo suprotno – početak straha, progona i šutnje. „Ono što su nam pričali djedovi i bake, naši roditelji, bilo je istina. Ali ta se istina sustavno gušila desetljećima – i još uvijek se gura pod tepih“, kazao je Borovčak.
Unatoč pozivu svim većim medijima, interes novinarskih kuća ( Osim portala Veterani) bio je – gotovo nikakav. Odsustvo kamere, mikrofona i objektiva djelovalo je gotovo simbolično: istina je, i 80 godina poslije, nepoželjna gošća.
Na Okruglom stolu govorili su povjesničari-amateri, publicisti i istraživači, čiji se radovi rijetko nalaze u školskim udžbenicima, ali zato sve češće među znanstveno potkrijepljenim dokazima o masovnim zločinima i represiji nakon Drugog svjetskog rata. Njihov entuzijazam i predanost često nadmašuju akademsku šutnju.
Jedan od uvodnih govora održao je Igor Vukić, novinar, publicist i doktorand na Hrvatskim studijima, koji je otvoreno poručio: „Dolazak partizana 8. svibnja 1945. nije bio oslobođenje. Bio je to početak jedne nove diktature. Komunistička Jugoslavija, a s njom i Hrvatska, tada su ušle u razdoblje represije, koja je potrajala do devedesetih.“
“Dolaskom komunista u Hrvatsku, uspostavljena je nova represija i totalitarizam koji je trajao sve do 1990. godine. Zato se 8. svibnja ne može slaviti kao dan oslobođenja, već ga treba obilježavati kao početak nove diktature. Nastupilo je novo razdoblje u kojem su i društvo i ljudi bili pokoreni, a Komunistička partija Hrvatske i Jugoslavije osvojila je vlast. To vrijedi i za cijelu istočnu Europu. Rat je završio 4. odnosno 5. svibnja, a sovjetska armija je zapravo okupirala i Čehoslovačku i Mađarsku. Nitko ne može reći da im je donijela slobodu. Čak su i jugoslavenski komunisti, nama ovdje u Hrvatskoj, zavidjeli jer smo imali nešto labaviji sustav – granice su bile otvorene šezdesetih godina pa si mogao otići u inozemstvo ako nisi želio živjeti ovdje.”
Govoreći o samom ulasku partizana, Vukić je rekonstruirao detalje s jezivom preciznošću: srpska 20. brigada ušla je u Zagreb preko Save, a već prvih sati pala su prva ubojstva. Mitraljeski rafali koji su “razbudili Zagrepčane”, kako se ironično izrazio jedan partizan, najavili su krvavi mjesec. Sabirni centri, improvizirani zatvori, likvidacije ranjenika iz bolnica – sve se to odvijalo pod plaštem navodnog oslobođenja.
“U Zagreb su toga dana, dakle 8. svibnja, oko 10:30 sati, ušli partizani, odnosno – kako su se tada već službeno nazivali – Jugoslavenska armija. Bili su to pripadnici 20. srpske brigade iz 45. divizije, iz sastava Druge armije pod zapovjedništvom generala Koče Popovića – zloglasnog Koče Popovića, kako će neki reći.“
“Vojska Nezavisne Države Hrvatske prethodno se povukla iz Zagreba bez borbe. Srpski partizani prešli su Savu preko starog mosta koji se nalazio otprilike ondje gdje je danas Most mladosti, između Zapruđa i Borovja. Zatim su krenuli Držićevom ulicom prema sjeveru.“
“Prema svjedočanstvu partizana Miće Popovića – kasnije slikara, filmaša i suradnika Dobrice Ćosića – ubrzo su u Držićevoj naišli na skupinu Zagrepčana koji su stajali uz cestu i oprezno ih promatrali. Jedan od njih, stojeći nasred ceste, podrugljivo je dobacio, onako na purgerskom: “A kaj vi tu delate? Ko vas je zval?”“
“Tada je, kaže Popović, jedan od partizana planuo i – da bi “jutros razbudio Zagrepčane” – zapucao iz mitraljeza nekoliko rafala. Bila je to simbolična najava krvave kupelji koja je uslijedila u Zagrebu i okolici u sljedećim tjednima.“
“Zagreb je 1945. godine bio veliki sabirni i koncentracijski logor. Nije li dovoljno reći da je jedno od stratišta bilo gotovo u samom centru Zagreba, u Savskoj ulici, kod Pedagoške akademije – današnjeg Učiteljskog fakulteta?“
Jedna od najupečatljivijih izjava bila je ona o Aleksandru Rankoviću, koji je iz Beograda poslao oštar ukor zagrebačkim “osloboditeljima”: „U deset dana streljali ste samo 200 bandita. To nije dovoljno.“ Ove riječi zorno prikazuju da se nije radilo o spontanom činu osvete, već o hladno planiranom genocidu – sustavnom brisanju svih koji bi mogli stati na put totalitarizmu.
Nakon okrutnih ubojstava uslijedio je niz montiranih sudskih procesa. Ljude su lišavali imovine, stanova, obrtničkih radnji, trgovina, tvornica. Osnivani su tzv. “sudovi nacionalne časti”, koji su zapravo bili mehanizmi za popis i konfiskaciju imovine.
Evo nekih brojki: 1000 presuda, 400 konfiskacija, prisilan rad. Ljudi su ostajali bez ičega. Komunistička metla zahvatila je sve dijelove društva.
Udruženju kompozitora i glazbenika zabranjivano je javno djelovanje – od 3 mjeseca pa do 6 godina. Opernog pjevača Andriju Konca partizani su odveli na nepoznato mjesto i pogubili. Pjesnik i zabavljač Ubi Glovacki osuđen je na 5 godina u Staroj Gradiški – jer je pričao viceve na radiju.
Smrt je prijetila i velikom dirigentu Lovri plemenitom Matačiću, ali se spasio premještajem u Makedoniju. Uništen je čitav naraštaj novinara – partizani su strijeljali 37 njih, stotinama je doživotno zabranjeno pisanje, a samo 27 dobilo je dozvolu za nastavak rada u struci.
Ni sport nije bio pošteđen – dio najboljih zagrebačkih nogometaša dekretom je premješten u klub Jugoslavenske armije – Partizan. Nadgrobni spomenici domobranima i ustašama su uništeni. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti odmah je preimenovana u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti.
Drugi govornik, povjesničar i istraživač Ante Beljo, iznio je konkretna imena zapovjednika koji su 8. svibnja preuzeli Zagreb. Istaknuo je da je pad Zagreba značio rušenje Hrvatske: „Rušili su sve što je bilo hrvatsko – institucije, ljude, identitet. Samo u Zagrebu je, u nekoliko tjedana, nestalo tisuće ljudi.“
Pod broj jedan, Beljo navodi, Koču Popovića – zapovjednik Druge jugoslavenske armije, Peko Dapčević, – načelnik Glavnog stožera Prve jugoslavenske armije, Ljubo Vučković – Imao je treću po važnosti dužnost u rušenju Zagreba, Vlado Vukmanović – aktivan ustanik u Crnoj Gori, Mijalko “Plavi” Todorović – član Okružnog komiteta Šuma dije. U Zagrebu je postavljen za pročelnika i upravitelja grada nakon uspostave partizanske vlasti. Lazo Lompar – general-pukovnik JNA, politički komesar Druge armije tijekom 1945. godine. Đoko Jovanić – eneral-pukovnik JNA, poznat po zločinima nad Hrvatima. Sudjelovao je u tzv. ustanku u Srbu 27. srpnja 1941. godine. Kasnije je u Gračanima i Mikulićima počinio brojne zločine. Bio je aktivan i 1971. godine kada je pokušavao spriječiti hrvatske zahtjeve za većom samostalnošću i Radojica Nenezić – član Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a kasnije pročelnik Šestog korpusa. Također je bio pročelnik 28. slavonske divizije, koja je počinila brojne zločine.
Treći po redu izlagač, pater Božidar Nagy, sa strašću i jasnoćom iznio je priču o prvom žrtvom tog dana – mladom Zvonimiru Bunčecu, čiji je život prekinut 8. svibnja 1945.
” Na sutrašnji dan, 8. svibnja, navršava se 80 godina otkako je pred ulazom u najljepši zagrebački park – Maksimir – u prijepodnevnim satima prekinut jedan mladi život. Šesnaesto godišnji Zvonimir pogođen je metkom točno u srce – po ulasku partizanskih snaga u Zagreb na današnji dan prije točno 80 godina.
Zainteresirala me smrt toga mladića, pa sam se potrudio pronaći više podataka o njemu i o njegovoj tragičnoj smrti. Pronađen je i jedan dokument – takozvana razglednica, kako se tada nazivao smrtni list. Ovo što ovdje vidite je fotokopija tog dokumenta. Sastavio ga je i potpisao mrtvozornik – tada nazivan razgledaš mrtvaca – doktor Vladimir Netik, u ime Pokretnog zavoda općine grada Zagreba, s pečatom gradskog poglavarstva. Dokument se čuva u arhivu grada Zagreba zajedno s mnogim drugim autentičnim smrtnim listovima žrtava toga vremena.
Prezime i ime: Bunčec Zvonimir
Roditelji: Stjepan i Barica rođ. Dugorepec, rimokatolici
Otac: radnik
Boravište pokojnika: Zagreb, Dobojska 35
Rođen: 1929. u Zagrebu, star 16 godina
Materinski jezik: hrvatski
Mjesto smrti: ulaz u Maksimir
Datum i sat smrti: 8. svibnja 1945. u 11 sati
Datum i sat pokopa: 12. svibnja 1945. u 15 sati
Uzrok smrti: ubojstvo
Smrtni list izdan: 9. svibnja 1945.
Što se dogodilo 8. svibnja?
Zvonimir i njegov prijatelj Mladen toga su jutra otišli u Maksimir, a da nisu majci rekli kamo idu. Nisu bili svjesni ozbiljnosti situacije. Htjeli su se voziti čamcima po jezeru, jer su vlasnici čamaca već bili napustili Zagreb.
Na ulazu u park zaustavila ih je partizanska vojska i počela ispitivati. Mladen je izmislio da ide ocu na Vidikovac, pa su ga pustili, dok su Zvonimiru naredili da bježi prema cesti. Kad je stigao do jarka uz cestu, čuo se pucanj – metak iz puške pogodio ga je i pao je smrtno ranjen.
Mrtvozornik je kasnije utvrdio da je Zvonimir u unutarnjem džepu imao ribarsku knjižicu koju je metak također probušio – pogodio ga je točno u srce.
Kako se do večeri nije vratio kući, otac Stjepan i brat Marijan pošli su potražiti Mladena, koji se skrivao i bojao ispričati što se dogodilo. Kada su ipak dobili informaciju, sutradan ujutro krenuli su u Maksimir, ali su im tamo rekli da su tijela odvezena kamionom na Mirogoj.
Kod mrtvačnice su stvarno pronašli hrpu mrtvih tijela složenih jedno na drugo, kao cjepanice. Marijan je prepoznao brata po nogavicama dugih hlača. Zvonimirovo tijelo otac i brat izvukli su iz gomile, dok su ostali bili pokopani u zajedničku grobnicu. Otac to nije dopustio – Zvonimir je pokopan u zaseban obiteljski grob na Mirogoju, gdje i danas počiva.
Zvonimir – mladić na pragu života, sa samo 16 godina – potpuno nevin, bez ikakve političke ili vojne angažiranosti, postao je prva žrtva u glavnom gradu Hrvatske. Prvi simbol tisuća nevinih Hrvata koji su ubijani samo zato što su bili Hrvati.
Naša je dužnost da njemu i svim drugim zagrebačkim žrtvama – kojih, kako znamo, ima više od 10.000 – podignemo dostojno spomen-obilježje. Zaslužuju trajno sjećanje, poštovanje i naše molitve.
Nad njima su izvršeni četverostruki zločini:
- Oduzet im je biološki život.
- Oduzeto im je pravo na dostojan ukop – zakopavani su u masovne grobnice koje su kasnije sravnjivane sa zemljom.
- Oduzeto im je pravo da budu spominjani – nad njima je izvršena osuda pamćenja.
- Nitko od odgovornih za te zločine nikada nije odgovarao ni pred jednim sudom.
Kao kršćani, znamo da postoji konačna Božja pravda. Neka Božjem sudu bude prepuštena zadnja riječ. Naša je dužnost čuvati spomen, širiti istinu i moliti da njihova žrtva ne bude uzaludna, nego doprinese boljoj budućnosti našega naroda.
I za kraj, kao svećenik, donosim utješne riječi Isusa Krista koje nas ispunjaju nadom i sigurnošću da će Bog svaku nepravdu ispraviti i nadoknaditi:
“Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi.”
“Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.”
Sljedeći, četvrti izlagač, bio je Marko Krznarić, aktivist, s temom ” Oslobođeni životi 8. svibnja 1945″.
“Kada smo razgovarali o temi i razmišljali kako je nazvati, odlučio sam neka se zove “Oslobođeni i života – 8. svibnja 1945.” Zašto?
Zato što je, kako je slikovito rekao profesor Tomislav Ladan, poznati hrvatski leksikograf, etimolog, prevoditelj, književni kritičar i književnik, za 8. svibnja 1945, rekao: . “dan kada je Zagreb pao pod oslobođenje”. Nije rekao da je pašće, nije rekao da je oslobođen, nego da je paо pod oslobođenje. To je vrlo slikovito i zaista zanimljivo.
U nastavku, Krznarić je pričao o nevinim žrtvama koji su tada ubijeni:
1. Nikola Bratoš – bio je tehničar na Radio Zagrebu. Ubijen je 8. svibnja 1945. u 11:00 sati. Pronašao sam podatak da su partizani ušli u Radio Zagreb oko 11:12 sati, a to je potvrdio i zapovjednik tih postrojbi, Jure Devčić, koji je rekao građanima da ostanu mirni u svojim domovima. Ljudi su, očito, poslušali – što se vidi i na fotografijama – jer na ulicama nije bilo naroda.
2. Zvonimir Oblak – ranjen je ranije, 24. travnja, a preminuo je nekoliko dana kasnije. Njegov grob i danas se nalazi na polju 112, uz grob mladića Punčeca. Inače, polja 111 i 112 na Mirogoju bila su predviđena za pokop žrtava tih dana. Za Oblaka piše: “nastrojen od vojnika Jugoslavenske vojske.”
3. Zvonimir Punčec – također je strijeljan, kao i…
4. Marija Gorup – bila je kućna pomoćnica u Šubićevoj 15. Ubijena je na toj adresi gdje je radila. Imala je 21 godinu.
5. Josip Špoljar – mehaničar, živio u Petrovoj 72, ubijen 9. svibnja u 12:00 u Petrovoj 70 – samo kuću niže. Pokopan je na polju 112.
6. Mirko Milinković – učitelj iz Otočca, ubijen u Bijankinijevoj 7. Ne znam točno gdje je ta ulica, ali vjerojatno je negdje blizu središta grada.
7. Bračni par Hamburg – Marija i Trohe – stanovali na Ribnjaku 4. Za njih stoji: “samoubojstvo”. Iznio sam sarkastičnu primjedbu da je možda riječ o “samoubojstvu iz zasjede”.
8. Trgovac Bugar – ubijen 8. svibnja 1945. u Jurjevskoj ulici.
9. Mato Novosel – star 31 godinu, ubijen 8. svibnja u podne. Piše jednostavno: “ubojstvo”.
10. Jedan slučaj posebno je zanimljiv – radi se o čovjeku koji je bio na liječenju u bolnici Sveti Duh. Postoje dva različita zapisa o njegovoj smrti – na dvije razglednice. Tražile su ga i kćeri. Nešto tu očito ne štima.
11. Cvita Bule – rođena 1906., stara 39 godina. Ubijena 8. svibnja 1945. u 19:00 sati, strijeljana u Maksimiru. Točno se navodi: “strijeljana”.
I za kraj, želim posebno istaknuti Grozdu Budak – kćerku ministra Mile Budaka. Bila je Zagrepčanka. Stradala je na strašan način u Zaprešiću – ubijena i raskomadana. Njezini dokumenti ne postoje. Ona je simbol svih žrtava o kojima danas govorimo.
„Ne možete govoriti o oslobođenju kad narod ulazi u desetljeće straha, pravo oslobođenje dogodilo se tek 1990., kad smo skinuli jugoslavensko ideološko okovlje.“
U svojim izlaganjima govornici su podsjetili na brojne lokacije stradanja: Dotrščina, Rakov Potok, Mirogoj, Savska cesta, bolnica Brestovac, Jazovka… Grad pod Sljemenom postao je grad bez grobova – jer je većina ubijenih skončala u neobilježenim jamama.
Likvidacije su bile popraćene i montiranim procesima, konfiskacijama imovine, progonima intelektualaca, umjetnika, svećenika i poduzetnika. Zagrebački novinari, glazbenici, sportaši, akademici – mnogi su ili nestali ili su godinama bili izbrisani iz javnog života.
Pero Šola, povijesni istraživač s osobnim vezama prema traumatičnoj prošlosti, podijelio je bolnu priču o Mirogoju – groblju hrvatskih vojnika, temeljito isprepletenom s legendama, zakonskim odlukama i porukama koje odzvanjaju kroz vrijeme. Radikalno osobna tema, koja se počela istraživati iz obiteljskih razloga, otvorila je prozor u svijet gdje su privatne tragedije stapale se s državnim politikama, a sjećanja na izgubljene živote izazivala su ne samo suze, već i goru želju za pravdom.
Pero Šola ne skriva tugu – njegov stric Mato Šola, pripadnik Bobanove bojne, izgubio je život 14. travnja 1944. u Koprivnici, a taj gubitak postao je početna točka njegovih istraživačkih nastojanja. Upravo zbog te osobne boli započelo je ispitivanje jedne od najmračnijih stranica našeg ratnog doba: uređenja groblja vojnika u poslijeratnoj Hrvatskoj. Prva zakonska odluka koja je 6. lipnja 1945. godine oblikovala budućnost ovih svetih prostora nosi naziv „Uputa o uređenju i čuvanju grobova palih boraca NOVJ-a“. Ovim dokumentom je željeno definirati način na koji će se tretirati grobovi onih koji su, barem na papiru, predstavljali pobjedničku stranu. Logika iza odluke, premda zakonski formalizirana, dovela je do društvenih podjela koje su izazvale gorak osjećaj nepravednosti.
Mjesec dana kasnije, 6. srpnja 1945., donijeta je druga odluka – „Odluka o uklanjanju vojničkih groblja okupatora i njihovih pomagača“. Cilj ovog akta bio je izbrisati svaki dokaz fašističke vlasti, sravniti vanjske znakove koji bi otkrili identitet groblja. Ovaj postupak nije samo administrativna korekcija, već simboličan pokušaj brisanja dijela povijesti koji je, unatoč svojoj tragičnoj težini, morao biti prepoznat i zapamćen.
U trenucima kada je državna politika zovu zaborav, glas blaženog Alojzija Stepinca odjeknuo je pastirskom porukom koja je i danas univerzalna. U svom utješnom, ali čvrstom pismu, nadbiskup Stepinac istaknuto je da ni grobovi onih koji su, unatoč svojoj prošloj ulogi, izgubili pravo na dostojanstven ukop, ne smiju biti lišeni simboličnih znakova poštovanja. „Na grobljima u Zagrebu, Varaždinu i drugim mjestima, odredbom vlasti skidaju se križevi s grobova ustaša i njemačkih vojnika“, započinje njegova izjava. Za Stepinca, postupak niveliranja grobova nije samo čin administrativne uredbe – to je napad na nepisani zakon ljudske uljudbe, poziv da se, pred smrću, svi ljudi okrenu s dostojanstvom, bez obzira na političke zločine. Njegove riječi, protkane kršćanskom ljubavlju, imale su snagu da dosegnu svaki kutak Europe, pozivajući na univerzalno poštivanje sjećanja.
Kao da prošlost nije dovoljno bolna, sloj administrativne nebrige dodatno pogoršava stanje na Mirogoju. Projekt obnove groblja, započet za vrijeme kada je gradonačelnik bio Milan Bandić, planirano je da vrati groblju prvobitni izgled, pokrivajući troškove iz budžeta grada. Međutim, sudbina je bila neumoljiva – deset dana prije raspisivanja javne nabave, gradonačelnik Bandić je preminuo, a projekt je zastao u administrativnom vakuumu. Bez odgovora od sadašnje gradske vlasti, obitelji žrtava, koje su neumorno pisale, ostale su s osjećajem zapostavljenosti od strane onih koji bi trebali čuvati sjećanje na njihove najmilije. Naime, prema istraživanjima Instituta za hrvatsku povijest, pokopano je oko 2800 hrvatskih vojnika, a potrebno je urediti čak 550 grobova – brojke koje odjekuju bol i zahtjev za pravdom.
Nadom svjetlom u tunelu postaju izjave dvaju kandidata za gradonačelnika Grada Zagreba – gospodina Jonjića i gospodina Pavla Kalinića – koji su se izjavili da će dovršiti ovaj dugoočekivani projekt. Zakon o istraživanju, uređenju i obilježavanju vojnih groblja, uz podršku europskih standarda i Ustava Republike Hrvatske, jamči jednakost i dostojanstvo svih umrlih. S tim pogledom na budućnost, izbori postaju ključna prekretnica za sve obitelji koje se nadaju da će se konačno vratiti moralna i zakonska pravda.
S temom „Sudske presude u Zagrebu 1945.“ govorio je Petar Mamić, povijesni istraživač. Prema njegovim riječima, okupacijom Zagreba i Hrvatske 8. svibnja 1940. godine četničke i komunističke horde „oslobodile“ su Hrvate od samih Hrvata. Ovo navodno oslobađanje imalo je nesagledive posljedice – komunistička vlast je, prema nekim izvorima, likvidirala stotine tisuća Hrvata, većinom u svibnju, bez provođenja sudskih postupaka.
U Zagrebu, tijekom 1945., presude su donosili brojni sudovi: Vojni sud druge jugoslavenske armije, Vojni sud vijeća kod komande, nadležni sudovi zagrebačke oblasti, Vojni sud kod komande zagrebačkog vojnog područja, Vojni sud kod komande grada Zagreba, Divizijski vojni sud, Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu te Okružni narodni sud za grad Zadar. Ukupno je u Zagrebu tijekom tog razdoblja radilo sedam sudova.
Najčešća kaznena djela bila su: članstvo ustaškog pokreta, suradnja s ustaškim pokretom, pripadnost ustaškoj terorističkoj organizaciji, pomaganje ustaškom pokretu, simpatiziranje ustaškim idejama, pripadnost ustaškim oružanim formacijama, pomaganje neprijatelju i sudjelovanje u zajedničkoj borbi protiv svoje otadžbine, funkcionerska aktivnost, organiziranje i propagiranje ustaških ideja, razoružavanje te sudjelovanje u aktivnostima jugovojske, kao i u akcijama protiv oslobodilačke vojske. Također, bilježeno je pomaganje osobama koje su bile članovi ilegalnih organizacija poput križara.
Evo nekoliko karakterističnih presuda iz pete godine:
- Anes Matić (Jakov, Vrpolje, Knin) – osuđen na 4 godine. Pristupio je ustaškom pokretu i bio postavljen za ključara kod sudskih zapovjednika u Kninu, gdje su mnogi, iako čestiti i pošteni, Srbi navodno bili tučeni i mučeni; on je, prema izvještajima, bio svjedok i aktivan sudionik terora.
- Belošević Branka – osuđena na 2 godine. Potpuno ustaški nastrojena, vršila je dužnost ustaške vojnice te je održavala sastanke sa školskom djecom prvog razreda osnovne škole, ulijevajući mladeži ono što se opisuje kao “otrov ustaškog faktičkog načela”. Navodno je radila u gradskoj munjari u Varaždinu, čime je, prema izvještajima, nastojala produžiti život određenim strukturama.
- Velenderić Pavao Mravince (Solin) – osuđen na 2 godine, zbog pomaganja neprijatelju u zajedničkoj borbi protiv vlastite otadžbine.
- Fyers Marin – osuđen na 3 godine. Kao vlasnik domaće tvornice rublja DTRAU u Zagrebu, izrađivao je velike količine rublja za potrebe ustaških domobranskih oružanih snaga; kasnije je tvornica konfiskirana.
- Gajev – osuđen na 3 godine; navodno je vršio neprijateljsku propagandu, tvrdeći da Srbi kolju Hrvate, da velik broj Hrvata preko noći nestaje jer ih Srbi odvode i ubijaju, te da su na vlasti isključivo Srbi, dok Hrvati ostaju obespravljeni.
- Đakoni Jakov (iz Komiže, Vis) – osuđen na 4 godine i 6 mjeseci; snabdijevao je bolnicu i talijanske vojnike limunom i narančama iz vlastitog vrta.
- Stjepan (Oroslavje, Donja Stupca) – osuđen na 5 godina; vršio je dužnost tabornika ustaške mladeži u Oroslavju, odgajajući mladež ustaških vrijednosti.
- Ivan, doktor Hinko (Gospić) – osuđen je na 1 godinu; bio je ustaški vojni liječnik u Šlunju i nosio je ustašku uniformu, što je smatrano njegovim grijehom.
- Karačić Stevo (poznat i kao Rajčić Stevo, Srbin iz Petrinje) – osuđen na 1 godinu; radio je u radničkoj menzi u Šlunju, pritom izjavljujući da „ja sam Srbin“ te tvrdeći da, da nije bilo njegovog doprinosa, Hrvati ne bi bili oslobođeni od strane srpske divizije.
- Katančić Roko (iz Rakitovice, Donji Miholjac) – osuđen na 15 godina.
- Opet, pojedinci koji su smatrani okorjelim zločincima i neprijateljima vlasti svoga naroda – sud je odlučio da se takvi pojedinci trebaju na dulje vrijeme zadržati u zatvoru te im je izrečena smrtnica. Primjerice, jedan je prvotno osuđen na 20 godina, a zatim mu je kazna preinačena u kaznu smrti (strijeljanjem) zbog sudjelovanja u borbi protiv vlastite domovine.
- Zajedno s Kostićem, još petorica nisu bili osuđeni; vrhovni sud je preinačio kaznene mjere te im je, zbog sudjelovanja u akcijama na mirnim selima, izrekao smrtnu kaznu strijeljanjem. Pojedinačna konkretna djela nisu uvijek mogla biti dokazana, no to nije davalo povod za blažu kaznu.
- Kasnije su svi ustaši, bez obzira jesu li pripadali njemačkoj jedinici ili ne, koji su sudjelovali u bilo kojoj akciji, proglašeni bezuvjetno krivima za sve zločine počinjene tijekom tih akcija – bez da se radi o kolektivnoj odgovornosti.
- Srećko Krenuti – sa 15 godina, otišao je u emigraciju u Mađarsku, pristupio ustaškom pokretu i radio na aktivnostima usmjerenima na razbijanje Jugoslavije, čime je počinio krivično djelo kao funkcioner ustaške terorističke organizacije.
- Kulišić Stjepan (iz Kraljeva) – prvotno osuđen na doživotnu robiju, a zatim preinačen na kaznu od 20 godina. Bio je ustaša u Jasenovcu.
- Okružni sud u Daruvaru osudio je Kurića Stjepana i još petoricu na doživotnu robiju, koju je zakon kasnije zamijenio kaznom od 20 godina.
Napominjem da su neki od počinitelja bili maloljetni u vrijeme izvršenja zločina, no već su navršili 15 godina te su, prema sudskim procjenama, bili dovoljno duševno razvijeni da shvate značaj svojih djela te odgovorno upravljaju svojim postupcima
Fabijan Dumančić, časnik HV-a u mirovini i povijesni istraživač, u svom izlaganju na temu „Ulica s imenom partizanskog ubojice u Zagrebu“ rekao je sljedeće:
“Moja tema je sljedeća: do sada su moji prethodnici govorili o zločinima koji su činjeni bez presuda. Ja mogu reći da je relativno mali broj sudaca izrekao izuzetno visoke kazne. Posebno se ističe Vlado Ranogajec. Ukoliko vam nije poznato, dotični ima ulicu na Jarunu. Pokušavale su se inicijative – čak i iz župe Svete Mati Slobode – no nije bilo sluha za zahtjev prema povjerenstvu za promjenu imena ulica, jer su oni tvrdili da se radi o vrhunskom sudcu, sportskom djelatniku te antifašisti. Bio je aktivan još pedesetih i šezdesetih godina, a čak je i obnašao dužnost predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Danas ga prikazuju kao antifašistu i sportskog djelatnika, no oni žele oprati njegovu stvarnu prošlost, a njegova prošlost je, nažalost, stvarno crna. On je jedan od rijetkih sudaca koji se može pohvaliti time da je izrekao toliko presuda na dnevnoj bazi – toliko da bi mu mnogi mogli pozavidjeti. Iskreno ne znam postoji li u našoj povijesti slučaj slične razmjere. Bio je neumoljivi borac bez skrupula. Tako je, 14. travnja, sudio šesnaestogodišnjoj djevojci Ivanke zbog kaznenog djela koje se tumači kao konferencijska služba i špijunaža. U istoj presudi, izrečena 14. travnja, sud je osudio sestru na smrt streljanjem, s propadom građanskih prava, časti i konfiskacijom imovine.
> Takvih presuda bilo je mnogo. Mogu vam navesti brojke: sam je dotični potpisao 748 presuda, a drugi sudac je izrekao još 2, sve uglavnom tijekom 1945. godine. Njegovo djelo nastavio je Marcel Pađen, koji je izrekao 255 presuda, čime smo ukupno imali 1.003 presude. Imamo snimljene presude – radi se o malom komadu papira na kojem se poziva na određeni članak, a koji uglavnom označava narodni neprijatelj kao glavnu krivu stranu. Te presude smo slučajno pronašli, jer smo, ja i Petar, prilikom pripreme leksikona o političkim zatvorenicima u državnom arhivu grada Zagreba, naišli na iste dokumente. Na tim malim crtama, osim same presude, nalazilo se i da li je kazna izvršena ili nije.
Zašto je sačuvana ta građa? Sačuvana je jer je bila u odjelu narodnih dobara – svaka presuda koja je izrečena sa smrtnom kaznom ujedno je značila i konfiskaciju imovine, a većina tih presuda je, nažalost, izvršena. Također smo pronašli kaznene listove u MUP-u, brojnih između 1.000 i 1.500. Sada mogu podijeliti još podatke o tome koliko je streljano. Naime, kako je gospodin Vukić rekao – ako se računa Rankovićeva svita, za samo 10 dana izrečeno je 200 smrtnih presuda. Prema našim podacima, od 8. svibnja je izrečeno ukupno 213 presuda na smrt: lipanj – 524, srpanj – 558, kolovoz – 39, rujan – 5, listopad – 46, studeni – 66, a u prosincu – 1 osoba. Dakle, tijekom 1945. godine, na smrt je osuđeno 1.405 osoba.
Naši povjesničari nekada smatraju da nema dovoljno materijala ni dokumenata za ozbiljnije istraživanje, no svi se slažu da je arhiva NDH – Nezavisne Države Hrvatske – završila u Beogradu. Sve što smo ovdje prezentirali pronađeno je u državnim arhivima, arhivu grada Zagreba, a sigurno bi se dubljim iskopavanjima otkrilo još mnogo toga.
Mogu iznijeti još podatke: u knjizi objavljenoj o ovim zbivanjima navodi se popis svećenika i časnih sestara osuđenih na smrt ili vješanjem. Prema toj knjizi, katoličkih svećenika bilo je -27, časnih sestara – 3, pravoslavnih svećenika (odnosno onih iz srpske odnosno hrvatske pravoslavne crkve) – 9, evangeličkih biskupa – 2, te – 1 muftija. Među devet pravoslavnih svećenika, najstarija je bila episkop Germogen Maksimov koji je imao 85 godina i bio je streljan. Također, treba naglasiti da su mnogim osobama izrečene smrtne kazne – neke su presude i izvršenje kazne obavljeni isti dan: 479 osoba isti dan, zatim sljedeći dan 188, 71 nakon dva dana i 91 nakon tri dana. Jasno je da su optuženima uskraćivana prava na žalbu, što pokazuje način na koji su suđenja vođena.
Budući da smo ograničeni vremenom, spomenut ću i još jednu činjenicu: početkom petog mjeseca, odmah nakon ulaska partizana u Zagreb, pedesetak najistaknutijih osoba je osuđeno i streljano. Među njima su, primjerice, Ljudevit Jurak – svjetski poznati patolog – i Nikola Mandić, premijer Nezavisne Države Hrvatske. Također, izrečene su kazne i za Mile Budaka, svećenike poput Đure Stipetića, rektora sveučilišta u Zagrebu Kerubina Šegvića, povjesničara, književnih kritičara, političara te drugih javnih osoba.
“Jedan od presudnih dokaza ranije izrečenih kazni dolazi iz presude Vojnog suda devete Divizije u KNOJ-u (11.12.1945.), kojom je pravomoćno izrečena kazna protiv borca iz te divizije, Oršića Save – sina Radovana, rođenog 1. ožujka 20. travnja u mjestu Dalju kod Osijeka, Srbina koji je služio u četničkim formacijama. On je bio mobiliziran, a kasnije je izrečena kazna konfiskacije dijela imovine. Prije toga je imovina prebačena na druge osobe, pa se nije moglo utvrditi odgovarajuća kaznena kvalifikacija, jer je optužen za djelo iz članka 3. Zakona o kaznenim djelima protiv naroda i države – falsifikovanje službene isprave, vrijeđanje, protupravno nošenje čina oficira i zavođenje narodne vlasti. Za navedena djela izrečena je samo konfiskacija dijela imovine.
Također, odnos prema djeci nije bio blaži – djevojčice su gotovo suđene na smrt te im je uskoro oduzeta imovina, što je tragično i ironično. U državnom arhivu grada Zagreba pronašli smo i knjižicu od pedesetak stranica koja sadrži popis konfiscirane imovine iz ovih presuda – sustav koji je, prema dostupnoj dokumentaciji, omogućavao samo židovskim obiteljima povrat imovine do određene godine, o čemu sigurno znaju stručnjaci, dok su mnoge ostale obitelji tek nedavno saznale da su im oduzeti grobovi njihovih najmilijih – skoro 1.500 u brojci.”
Zaključno, jučer sam pročitao pjesmu naše pjesnikinje Tuge Tarle koju je objavila na Facebooku. Predočit ću vam zadnju strofu, koja će poslužiti kao moje završno obraćanje: „Kakva je to sloboda, kad se na zločinu gradi grad i moralna trulež iznutra, kad lažna fasada skriva istinu, a ljudi – sagnuti, bez lica – prihvaćaju sudbinu za jednu smrt pred strojnicom, ubojicu.”
Posljednji izlagatelj s temom “Zločin nad obitelji Josipa pl. Salopeka” bio je moderator i organizator ovog okruglog stola – publicist i povijesni istraživač Damir Borovčak, koji je rekao sljedeće:
Borovčak se sjećao kako je, od malih nogu, odrasao u neposrednoj blizini Zrinjevca – mjesta gdje se vijekovima prepliću sjećanja, zvukovi i priče iz prošlosti. Dok u davnim pedesetim godinama, u prostorijama veleposlanstva Ministarstva vanjskih poslova, iz podruma su se čuli mješoviti šapati i nemoćni vapaji zatočenika, tako se i na Zrinjevcu održavale suđenja koja su kasnije zabilježila sudbinu mnogih. U to vrijeme, apoteka Josipa Salopeka postala je simbol ne samo zdravstvene usluge, već i bloka imovine čija je vrijednost bitno narušena od strane tadašnjih pravosudnih odluka.
Presuda koja je oduzela više od samo života
Jedan od ključnih trenutaka ove tragične priče odnosi se na presudu koju je izrekao sudac Vlado Ranogajec – čovjek za kojeg se kaže da je ne samo neumoljivo izrekao visoke kazne, nego je i jednim nalogom osudio optuženog na smrt streljanjem. Presuda, zabilježena na manjem listu papira (gotovo pola A4 formata), bila je samo dio sistema u kojem nisu cijenjena ni prava optuženih ni prava njihovih nasljednika. U tim sudskim zapisima, osim izricanja smrtne kazne, evidentirana je i kompletna imovinska oduzimanja: vila na Gvozdu broj 19, apoteka „Zrinjevac“ s inventarom te novčana vrijednost koja je iznosila impresivnih 1.100.800 kuna.
Ova presuda nije pogodila samo pojedinca – nakon što je optužen „osuđen“, cijela je obitelj pretrpjela dodatne sankcije. Supruga je dobila zatvorsku kaznu od 4 godine, a kćer, studentica farmacije, 1,5 godina. U konačnici, sve to je služilo kao formalni instrument za preraspodjelu imovine, ostavljajući obitelj Salopeka bez onoga što su generacijama gradili.
Simbol identiteta – slika koja govori više od tisuću riječi
Na zidinama apoteke visila je slika Nikole Šubića Zrinskog, simbol ponosa i borbe, koja je kroz godine postala neizostavan dio identiteta Zrinjevca. Ta slika, no, nije ostala nepromijenjena – nakon brojnih pokušaja da se imovina vrati, došlo je do intrigantne priče o njenom nestanku. Prema otkrićima, originalna slika, koja je služila kao vizualni podsjetnik na prošlost, na kraju je “sakrivena” u osječkoj galeriji. Istraživački rad otkriva da su se u Vilu uselila dvojica – Oskar Kućan i Tanasije Radosavljević. Prema njegovim tvrdnjama, komunisti su, brutalo i bez suza, oduzeli ljekarnu na Zrinjevcu, vilu na Gvozdu, zgradu u Gundulićevoj ulici te imovinu vrijednu čak 8 milijuna kuna. Taj potez, potpisan od strane Vlada Ranogajca, dodatno je ogulio temelje obiteljske baštine.
Poziv na istinu i pravdu
Danas, nakon obilježene 450. obljetnice sigetske bitke, Hrvatski sabor je proglasio godinu Nikole Šubića Zrinskog, a mnogi se nadaju da će se, kroz obnovu kulturne baštine, ispraviti povijesne nepravde. Ipak, vlasti i dalje ne uzimaju u obzir zahtjeve za vraćanjem izuzetno dragocjene imovine, tako da se priča o oduzetoj baštini nastavlja, a tragovi nepravde zauvijek ostaju utkani u zidove Zagreba.
U dokumentiranim presudama, zapisanim u arhivima, otkriva se brutalnost procesa u kojima su imovinska prava i dostojanstvo obitelji Salopeka, zajedno s identitetom čitave zajednice, doslovno oteti. Danas se postavlja pitanje: Hoće li nova generacija, kroz ozbiljna povijesna istraživanja i pritisak javnosti, uspeti vratiti ono što je neizbrisivo ukradeno? Ili će se ove rane i dalje prekrivati slojevima službene retorike i administrativnih odluka?
Zaključna poruka Okruglog stola bila je jasna: ako želimo istinski razumjeti tko smo danas i kamo idemo, moramo iskreno i temeljito progovoriti o onome što se dogodilo 8. svibnja 1945. To je dan kad su nestali tisuće ljudi, ali i dan kad je na Hrvatsku stavljena omča šutnje.
Na kraju svih izlaganja i rasprava, pater Božidar Nagy izmolio je kratku molitvu za sve nevine žrtve ubijene na dan 8. svibnja 1945. i kasnije.
Ispod teksta možete vidjeti foto album i video s Okruglog stola.
