Selo Kukujevci, smješteno kraj Šida u Srbiji, do 1990. godine u njemu su živjeli 97% Hrvata a samo 1% Srba. Danas u selu Kukujevci živi 1% Hrvata.
Sve je počelo u Republici Hrvatskoj, kada se pobunio dio srpske nacionalne manjine , protiveći se razdruživanju sa Jugoslavijom i ostalim republikama, te osnivajući svoju “krajnu”, okupirajući terirorij RH.
Odmah poslije ubojstva 12 redarstvenika u Borovu, znalo se da je rat neizbježan pa su Hrvati iz Srbije kriomice noću dolazili u Vukovar. Tako su iz sela Kukujevci 10. mladića koristeći mrak stigli u Opatovac te se priključuju u Zbor narodne garde. Jedan od njih bio je i 21. godišnjak Nikola Matijević , a njegovu obitelj ( majka Ana, otac Jozo i 16. godišnji brat Franjo ) uoči selidbe i odlaska u Hrvatsku,
u kasnim večernjim satima 20. travnja 1992. godine nekoliko NN osoba je ušlo u dvorište. te Iz kuće izveli Anu, Jozu i njihovog malodobnog sina Franju i odvezli ih u nepoznatom pravcu. Nekoliko godina kasnije, njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani sa groblja u Mohovu, u hrvatskoj općini Ilok.
Za ubojstvo obitelji Matijević do danas nitko nije odgovarao. Srbijanska organizacija Fond za humanitarno pravo 2018. godine podnijelo je kaznenu prijavu protiv nekoliko osoba, ali je Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu istu odbacilo.
Godine 1993. ubijena je u Kukujevcima i obitelj Oskomić, supružnici Nikola i Agica Oskomić, te Agičina tetka, 80-godišnja starica Marija Tomić. Oni su okrutno i zvjerski masakrirani i ubijeni, a nakon sprovoda im je opljačkana kuća. “Vuković i Drašković su ukućane vezali i udarali, da bi ih potom Vuković na svirep način ubio hicima iz pištolja u glavu. Za taj zločin Okružni sud u Sremskoj Mitrovici je 26. travnja 1996. godine osudio Gorana Vukovića na 15 godina zatvora, Pavla Draškovića na 10, a Milana Nikolića na zatvorsku kaznu od tri i pol godine.”
Ovo je jedini slučaj za koji su počinitelji sudskom presudom kažnjeni.
Ovo nisu jedina ubojstva Hrvata u Srbiji: ubijeni su i dva brata Abijanović iz Morovića, Mijat Štefanac iz Hrtkovaca, mlada djevojka Marija Purić iz Golubinaca u 20 sati dok je gledala TV, u Petrovaradinu Marko Holik i Martinović, i još mnogi drugi.
Uz ubistva i protjerivanja hrvata , uništavane su crkve i domovi, a u Kukujevcima je Katolička Crkva služila četnicima kao pilana.
U mjestu Nikinci Srbi su minirali crkvu svetog Antuna Padovanskog, u Rumi je demolirana crkva, u Irigu miniran župni ured, u Srijemskoj Mitrovici minirane kuće Hrvata, u Petrovaradinu (100 posto hrvatskome mjestu) ubijeni su i maltretirani ljudi, iz Srijemske Kamenice i Karlovaca protjerani su svi Hrvati koji su opstali nakon progona 1945., u Slankamenu su premlaćivani ljudi, pa i starice, u Golubincima je bilo ubojstava i premlaćivanja, o Zemunu ne treba trošiti riječi, kao ni o Šidu iz kojeg je otišlo tisuće Hrvata, o Kukujevcima koje se danas zove Lazarevo i Gibarcu koje se danas zove Dušanovo sve se zna.
Sve je to učinjeno iz čiste mržnje, posebno stoga jer u Srbiji nije bilo rata i niti jedna granata nije pala na tlo Srbije.
Što se Hrvatske tiče, ni ona do sada nije učinila korake kako bi se barem neki od ovih zločina razriješili, a potomci žrtava poslije tolikih godina dobili moralnu zadovoljštinu.
