Ćelije, 7. srpnja 2025. – U ponedjeljak je obilježena 34. godišnjica pogibije dvojice hrvatskih branitelja – Dragutina Bedžule (1954.) i Damira Pavičića (1959.), kao i progonstva mještana sela Ćelije, prvog spaljenog sela u Domovinskom ratu.
Komemoracija je započela kod spomen-obilježja na cesti između Tenje i Ćelija, na mjestu pogibije dvojice branitelja, a nastavljena kod spomen-obilježja masovne grobnice u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci 33 civilne žrtve. U znak poštovanja, vijence su položili i svijeće zapalili članovi obitelji poginulih, predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova na čelu s državnim tajnikom MUP-a Tomislavom Bilandžićem, izazlanik Ministarstva hrvatskih branitelja, savjetnik ministra Tome Medveda, Stipo Rimac s Tatjanom Krezo iz područnog odjela Ministarstva hrvatskih branitelja Vukovar, izaslanik Osječko-baranjske županije, Boris Abičić, voditelj odjela za branitelje, dzamjenik župana Vukovarsko-srijemske županije Darko Dimić, pripadnici HV-a, MUP-a te članovi braniteljskih udruga.
Svetu misu i molitvu predvodio je vlč. Antun Farkaš, koji je u propovijedi naglasio kako je „sloboda dar Božji“ te poručio: „Ako ostanemo vjerni Bogu, bit ćemo i dalje slobodni, unatoč svim olujama.“
“Dragi moji, na početku ovog misnog slavlja želim reći: ovo je lijepa domovina. Naša je, ponosimo se njome, i želimo da tako ostane. I bit će, jer kada je Bog s nama, nitko protiv nas. U svakoj pobjedi, najveća sila je upravo Bog.
Mi nismo samo djeca ovoga svijeta, mi smo djeca Božja. I zato se možemo osloniti na Njega, jer On je naša snaga u našoj nemoći. Trinaest stoljeća naše povijesti svjedoče o tome. Čuli smo i znamo – bili smo i jesmo narod koji se, usprkos svim neprijateljima, nije predao. I nismo ovdje danas slučajno. Ona – ta naša Domovina – nije nas pustila.”
Naša domovina je lijepa. I naša je. Dajmo da i dalje bude naša.
“Ne bojte se. Ako budete s Bogom, pobijedit ćete svakog neprijatelja. I onog izvanjskog i onog u duši. Zato, Bože, trebamo Te – i sada budi s nama, u ovom životu i u ovom narodu, da bismo pobijedili sve što nas sputava. Da bismo sačuvali ono najdragocjenije – slobodu i ljepotu naše domovine. Amen.”
U ime Ministarstva unutarnjih poslova obratio se državni tajnik Tomislav Bilandžić, kazavši kako osjeća posebnu povezanost s Ćelijama jer iz njih potječe njegova pokojna majka:
„Osjećam posebnu emociju. Moja pokojna majka potječe iz ovih krajeva, a ovdje još uvijek imam puno rodbine. Kao dijete, svoje školske praznike provodio sam upravo ovdje“, rekao je Bilandžić na obilježavanju 34. godišnjice pogibije branitelja i progonstva mještana sela Ćelije, prvog spaljenog sela u Domovinskom ratu.
„Drago mi je što se, 34 godine nakon tragedije, okupio veliki broj ljudi. Sjećamo se dana kada su mještani Ćelija morali otići – a njihova ognjišta su nestala u plamenu. Danas smo ovdje da položimo vijence, zapalimo svijeće i pomolimo se – ne samo za poginule branitelje Ćelija, nego i za sve hrvatske branitelje koji su svoje živote položili za slobodu Republike Hrvatske“, rekao je državni tajnik.
U svom obraćanju, Bilandžić je poslao snažnu poruku o važnosti očuvanja povijesne istine i odgovornosti generacija koje su rat preživjele:
„Svi mi koji smo bili sudionici Domovinskog rata imamo obavezu svjedočiti istinu. U tome ne smijemo posustati. Generacije koje su rođene nakon rata moraju znati – da je Republika Hrvatska nastala u Domovinskom ratu, da je tada obranjena, i da su hrvatski narod i branitelji podnijeli ogromnu žrtvu 1991. godine. Danas živimo u slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj upravo zahvaljujući toj žrtvi.“
Predsjednik UHDDR-a Ćelije Anđelko Kralj : “Zaborav je najveća nepravda prema žrtvama – a Ćelije se zaboravljaju”
„Ovo je 34. obljetnica progonstva sela Ćelije – prvog sela spaljenog u Hrvatskoj. Tijekom samog progona bilo je i poginulih – neki su došli pomoći i tada su stradali. Nakon pada sela, naš sumještanin Ivan Mikac vodi se kao nestao. Neslužbeno doznajemo da je ubijen i negdje zakopan, ali nitko ništa ne potvrđuje. Srpski agresori su nakon okupacije doveli još 33 civila iz okolnih sela, ovdje ih pogubili i zakopali na groblju u Ćelijama. Imamo i svjedoke tih zločina“, rekao je Kralj.
Njegove riječi bile su prožete razočaranjem, ali i odlučnošću da se istina o Ćelijama ne zaboravi – unatoč sve manjem zanimanju javnosti.
„Za nas mještane, ove obljetnice imaju ogromno značenje. One su čin pijeteta, ali i svjedočanstvo istine. No nažalost, stječemo dojam da medijima, osobito Hrvatskoj televiziji, to više nije važno. Danas, primjerice, Ćelije nisu spomenute ni jednom riječju u ‘TV kalendaru’. Nema interesa. Pokazuju zagrebačke manifestacije, a ono što je temelj Hrvatske – žrtva i Domovinski rat – kao da ne postoji.“
Kralj je istaknuo kako su brojni pozivi upućeni televizijama i novinarima, no bez odaziva. Nacionalni i lokalni mediji, kako kaže, ignoriraju Ćelije. Ipak, zahvaljuje braniteljima i dragovoljcima koji iz godine u godinu dolaze, kao i Portalu Veterani, jedinom mediju koji vjerno i redovito prati ovakve obljetnice.
Govoreći o širem kontekstu, predsjednik UHDDR-a ističe i šutnju političara:
„Danas ovdje nije došao ni načelnik, ni gradonačelnik, ni župan. Samo je dožupan došao – njemu hvala, ne želim nikoga vrijeđati – ali činjenica je da više nitko ne mari. Dok nas trebaju, političari nas zovu: ‘Glasajte za nas!’ Kad to obavimo – zaboravljeni smo.“
U svom obraćanju, Kralj je podsjetio i na poginule Ćelijance diljem Hrvatske: Milan Babić, Stjepan Gradečak, bratić koji nikada nije pronađen, Dragutin i Mladica Merkaš, majka i sin poginuli u Osijeku. „Krv Ćelijanaca prolivena je svuda. A o tome se danas malo govori – gotovo nitko ne mari, osim nas samih.“
Na kraju, Kralj je podijelio i vlastito svjedočanstvo – kako je među posljednjima napustio selo, pod granatama, u zbjegu iza tenkova, noć uoči potpunog uništenja Ćelija:
„U Ćelijama je bilo 21 gardist, među njima i moj bratić. Nikad ga nisam pronašao. Te noći, 4. kolovoza, dobio sam zapovijed za povlačenje prema aerodromu Klisa. Probijali smo se pod granatama, uspjeli preživjeti. Ali on – nikada se nije vratio. Jedina želja koju još imam: neka ga pronađemo, da ga dostojno pokopamo. On je i dalje s nama – u srcu i vjeri. A ta rana, ni nakon 44 godine mog života, još ne zacjeljuje.“
FOTO ALBUM
Na današn ji dan:
Budući da je ovo selo bilo na važnom strateškom opskrbnom pravcu od Osijeka do Vukovara, gradova oko kojih se sve snažnije stezao obruč snaga JNA i pobunjenih Srba, i zbog činjenice što su bile mjesto odano hrvatskim vlastima, i Ćelije su bile izložene žestokim neprijateljskim pritiscima, a od svibnja 1991. velikosrpske su snage i njih okružile. JNA je, zajedno s pobunjenim Srbima iz susjednih sela Bobote i Silaša, 4. srpnja 1991. napala Ćelije, a uvodnica je bila napad na hrvatske snage koje su dostavljale hranu i sanitetski materijal u Ćelije.
Novo formirana 1.bojna 106. brigade ZNG-a, dobija 30. lipnja svoju prvu borbenu zapovijed , i to zauzeti položaje na južnim prilazima gradu Osijeku i onemogućiti neprijatelju uporabu prometnica između uporišta pobunjenih Srba u Tenji, Adi i Markušici te borbenim skupinama osigurati pustare Orlovnjak , Bricin Bunar i Betin Dvor te Novi Seleš i Seleš.
Isti dan kada je osnovana brigade, jedna patrola JNA dolazi u selo Ćelije, u ulozi “zaštite” od četničkih provokacija. Patrola napušta selo Ćelije 1. srpnja a isto večer 68 pripadnika ZNG-a iz sastava novoformirane brigade i Samostalnije satnije Sekretarijata narodne obrane Osijek, naoružani samo pješačkim naoružanjem. Pošto se selo Ćelija počelo opkoljavati od strane četničkih snaga, 5. srpnja oko 10 sati u ispomoć dolazi 10-ak vojnih policajaca iz sastava 3 A ZNG-a. Znajući da su pripadnici slabo naoružani a namjena četnika je bila jasna, iz Osijeka je upućen kamion sa oružjem, streljivom i hranom. Za osiguranje kamiona određeno je 6 vojnika koji su krenuli u jednom vozilu prema “Šljunčari” no, četnici su ih dočekali i otvorili vatru na njih. Dragutin Bedžula ( 1954) i Damir Pavičić ( 1959) su ubijena, jedan teže a dvojica su lakše ranjena. Do tijela poginulih i ranjenih hrvatskih vojnika, nije se moglo doći . Odmah nakon toga , krenuo je napad iz pravca Bobote koji je unatoč lošem naoružanju, uspješno odbijen. Kada su srpski pobunjenici dobili pomoć od JNA, branitelji sela odlučili su se da isprazne selo sa civilima. Dana 9. srpnja pobunjeni Srbi s JNA, uši su u selo i potpuno ih spalili.
Poslije su Ćelije postale poznate po masovnim grobnicama. Već 21. rujna pripadnici tzv. Teritorijalne obrane SAO SBZS, koju je predvodio srpski ratni zločinac Željko Ražnatović, bacili su u masovnu grobnicu u Ćelijama tijela 11 zatočenika iz zatvora u Dalju. 11. studenog isti su počinitelji ubili pet zarobljenih civila iz Klise, koje su bili odveli u centar za obuku u Erdutu na ispitivanje. Tijela su im bacili u masovnu grobnicu u Ćelijama.
Nakon Ćelija, po istom obrascu, spaljena su i uništena brojna hrvatska sela i naselja od Vukovara do Prevlake s isključivom namjerom uništenja i protjerivanja hrvatskog stanovništva.
U svijet su otišle slike razorenih i spaljenih kuća i stoke koja luta opustošenim ulicama i okolicom. Za ovaj se zločin doznalo zahvaljujući hrabrim novinarima Osječkog tjednika (prije svega Dariju Hećimoviću i njegovim suradnicima) koji su se uspjeli probiti na mjesto zločina neposredno nakon progona stanovnika sela.
S razaranjem i spaljivanjem ovog sela i progonom njegovih žitelja započela je kampanja etničkog čišćenja istočne Slavonije koja će slijedećih mjeseci te ratne 1991. godine dobiti još drastičnije oblike i nastaviti se s Daljem, Aljmašom, Erdutom, Vukovarom, Borovom Naseljem, Ilokom, Bapskom, Tovarnikom, Sotinom…Isto se to, nažalost, u to vrijeme događalo i na Banovini, Kordunu, u sjevernoj Dalmaciji, Lici i svim drugim krajevima što su ih zaposjele srpske snage.
