Prije 31 godinu u Nemetinu,po principu “svi za sve” razmijenjeno je 391 hrvatskih za 40 srpskih zarobljenika

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Prije 31 godinu na današnji dan, razmijenjeno je po principu „svi za sve“, u Nemetinu nedaleko od Osijeka, nakon više od četiri mjeseca zatočeništva, 381 hrvatskih za 40 srpskih zarobljenika.

Prema službenim podacima, 7807 hrvatskih državljana, branitelja i civila bilo je tijekom Domovinskog rata zarobljeno, držano u zarobljeničkim logorima te zatim u razmjenama ratnih zarobljenika vraćeno na područje pod upravljanjem Republike Hrvatske. Prema podacima koje koriste udruge taj je broj bio znatno veći zbog nepostojanja evidencije, taj broj višestruko veći te da je zlostavljanju podleglo oko 300 zatočenika, dočim ih je oko 2000 preminulo čekajući slobodu.

Prilikom ulaska u autobus, ja sam sjedio, a neki su sjedili na podu. Krenuli smo iz Mitrovice u 6 sati  i odmah je bilo glava dole, ruke na leđa ili ruke na glavi. Tako je bilo cijelo putovanje koje je trajalo oko 6 sati. Za vrijeme vožnje bili smo tučeni ili udarani od strane vojske… Na zastojima kada smo bili, ulazili su drugi vojnici i isto nas tukli


Bili su zatočeni u krajnje nehumanim uvjetima, korišteni za obavljanje teških fizičkih poslova i dobrim dijelom lišeni osnovne medicinske pomoći. U takvim uvjetima u Mitrovici je zadržano 1.500 ljudi. Konstantno su bili podvrgavani takozvanim „ispitivanjima“ te su pod okrutnim metodama priznavali krivnju za ono što im se stavljalo na teret. Sremska Mitrovica bila je najveći logor za hrvatske zarobljenike na teritoriju Srbije, a u rujnu i listopadu 1991. još su osnovani i logori u Šidu, Begejcima, Stajićevu, Nišu i drugdje..

Od osnivanja Komisije 1991. godine pa sve do razmjene u Nemetinu, održan je veći broj sastanaka spomenute Komisije s neprijateljskom stranom, a uz monitoring predstavnika međunarodnih organizacija (Međunarodni odbor Crvenog križa – MOCK, Promatračka misija Europske zajednice – PMEZ) te potpisano više tripartitnih sporazuma. Jedan od ključnih sporazuma sklopljen sukladno odredbama III Ženevske konvencije, potpisan je dana 6.11.1991. godine između predstavnika Vlade RH i OS SFRJ te predstavnika Promatračke misije Europske zajednice. Taj – Sporazum o razmjeni zatvorenika bio je temelj za sve kasnije pregovore i dogovore te ostvarene razmjene. Iz tog razloga, nužno je istaći njegove osnovne značajke:

  1. Svi zarobljenici moraju se razmijeniti po principu svi za sve
  2. Pod pojmom zarobljenik smatraju se sve osobe zarobljene i lišene slobode u svezi s oružanim sukobom u RH, bez obzira je li protiv njih pokrenut sudski postupak i bez obzira na mjesto zarobljavanja i područje gdje se nalaze
  3. Obje strane prihvatile su posebne kriterije Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK) u svezi njihove posredničke uloge

Nakon potpisivanja spomenutog Sporazuma, uslijedio je veći broj više ili manje uspješnih pregovora, no kao lajtmotiv se gotovo uvijek javljalo nastojanje neprijateljske strane za odugovlačenjem ispunjavanja propisanih odredaba ili pak opstrukcijom samog procesa. Od održanih sastanaka i dalje potpisanih sporazuma, izdvajaju se sljedeći:

  • U Sarajevu 11. veljače 1992. godine potpisan je Sporazum kojim je određeno da MOCK posjeti tzv. lokalne logore te da se i oni uključe u razmjene. Nadalje je određeno da se osobe koje zbog zdravstvenog i obiteljskog stanja uživaju posebnu zaštitu jednostrano oslobađaju te je utvrđeno da se lokalni pregovori i razmjene vode uz odobrenje centralnih komisija;
  • Sporazumom u Pečuhu od 20. ožujka 1992. godine određeno je da se u razmjenu uključe i one osobe protiv kojih je pokrenut kazneni postupak te da se načelo „svi za sve“ provede u tri faze. Također, utvrđena je i metodologija popisa ratnih zarobljenika;
  • Na pregovorima u Budimpešti 22. i 23. travnja 1992. godine utvrđeni su modaliteti I. faze – druge etape razmjene i II faze razmjene;
  • U Sarvašu 9. svibnja iste godine, podržani su zaključci svih dosadašnjih pregovora te su detaljizirani modaliteti II i III faze;
  • U Budimpešti od 2. do 4. lipnja 1992. godine postignut je Sporazum za ostvarivanjem III faze u nekoliko etapa te da MOCK registrira sve zarobljenike s jedne i druge strane;
  • U Subotici 22. i 23. srpnja 1992. godine nije postignut dogovor o konkretnoj razmjeni jer je druga stana odbila uključiti u razmjenu osobe protiv kojih se vodio kazneni postupak i osobe koje su bile u vlasti samozvanih Krajina te je uvjetovala daljnje pregovore uključivanjem u razmjenu onih zarobljenika koji su zarobljeni na teritoriju BiH, a koji su iz sigurnosnih razloga smješteni u RH;
  • U Ženevi 28. i 29. srpnja 1992. godine, u tadašnjem vremenu potpredsjednik Vlade dr. Mate Granić, potpisao je Sporazum o repatrijaciji i razmjeni ratnih zarobljenika s Milanom Panićem, tadašnjim predsjednikom Vlade SRJ.
https://www.youtube.com/watch?v=8Fl6oFSLte0


Među razmijenjenima 27. ožujka 1992. našao se i vukovarski branitelj Damir Plavšić koji se tog dana prisjetio u svojoj knjizi „Ne plači moj dobri anđele – Bitka za Vukovar“:

„U sobu ulaze policajci i mi istrčavamo iz toaleta. Počinje prozivka abecednim redom. Kako koga prozovu mora stati u vrstu ispred policajca. Prozvani odjednom živnu i gotovo trče u vrstu, jednostavno ne mogu kontrolirati svoje ushićenje. Oni koji nisu prozvani samo spuste glavu. Zagledao sam se u ljude koji stoje pognutih glava. Osjećam isto što i oni: tugu, žalost, bezizlaznost. Gotovo sam siguran da me neće prozvati. Već se vidim kako ulazim u toalet, molim prijatelje za cigaretu i pokušavam se šaliti prikrivajući ogromnu tugu koja mi pritišće srce. Iz duboke zamišljenosti prenuo me prijatelj, drži me za rame i trese me: ‘Prozvali su te, javi se!’ U bunilu, počeo sam se okretati oko sebe ne znajući što trebam činiti. Policajac je ponovno pročitao: PLAVŠIĆ DAMIR! ‘Ovdje.’ Tihi je glas izišao iz mojih usta. Ukočio sam se, srce udara luđačkim ritmom, ne pomičem se ni za centimetar. Prijatelj me gurnuo i stao sam među prozvane. Bojimo se da neka naša reakcija ne izazove bijes policajaca koji bi mogli spriječiti naš odlazak na razmjenu. Na trenutak me svladala bujica osjećaja jer se u meni bore sreća i tuga, suze i smijeh. Pokušavam se kontrolirati i prikriti izraze svog lica, ali ne uspijevam pa zatvaram oči, duboko udišem, a onda, polako i dugo ispuštam udahnuti zrak. Licem mi preleti osmijeh olakšanja. Još ne mogu vjerovati da idem u Slobodu. Možda prozivaju one koji ostaju ovdje? Policajci se voli poigravati s našim osjećajima. To bi bio samo još jedan od provjerenih načina mučenja. Kada sam se malo pribrao prozivka je već završila. Gledam ljude koji su preko puta nas, ljude s pognutim glavama, moje tužne prijatelje koji ostaju u zarobljeništvu. Najkrvavije vukovarske bitke nisu bile ništa u usporedbi s ostankom u logoru. U ratu je svaki čovjek gospodar svog života. Ovdje naš život ovisi o samo jednom pogledu.“

NASLOVNA FOTO – Autor James Madison

Odgovori