Operacija Medački džep je naziv za napadnu operaciju koju su izvele hrvatske vojno-redarstvene snage u razdoblju od 9. do 11. rujna 1993. protiv paravojnih postrojbi tkz, “SAO Krajine”.
Načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske general zbora Janko Bobetko uoči pokretanja operacije Medački džep ponovno je naglašavao iznimnu važnost jačanja obrane i odbacivanje neprijatelja što dalje od Gospića, a ostvarenjem tog cilja jača se i obrana Velebita jer je za Bobetka ”držanje Velebita stvarno držanje polovice Hrvatske“.
Uvod
Medački džep bilo je područje u neposrednoj blizini grada Gospića, koje se prostiralo četiri do pet kilometara u širinu, te pet do šest kilometara u dužinu. Obuhvaćalo je mjesta Divoselo, Čitluk i dio Počitelja te brojne male zaseoke. Tijekom Domovinskog rata; od 1991., do rujna 1993., nalazilo se u sklopu samoproglašene tzv. Republike Srpske Krajine.
Što je prethodilo
Operaciji Medački džep prethodile su tijekom 1993. učestali topnički napadi i djelovanja diverzantskih skupina snaga 15. korpusa “Srpske vojske Krajine (SVK)” nastojeći preuzeti inicijativu na vitalnom dijelu Ličkog bojišta. Povremenim je topničkim udarima sustavno narušavana normalizacija života i onemogućen povratak prognanika i izbjeglica na šire područje grada Gospića. “SVK” je u svoje vojne postrojbe uključivala sveukupno sposobno stanovništvo. Postrojbe Civilne zaštite popunjavali su stanovništvom koje nema vojni raspored i ne podliježe vojnoj obvezi: muškarcima starijim od šezdeset i ženama starijim od pedeset godina. U televiziji pobunjenih hrvatskih Srba, pokazivani su TV-prilozi o “babi” Danici Obradović iz Divosela koja rukuje teškom strojnicom M2 Browning´ i minobacačem, te se hvali kako je osobno zarobila jednog hrvatskog vojnika.
Osam mjeseci prije hrvatska vojska i policija provele su dvije napadne operacije, na Zadarskom bojištu Maslenicu i Sinjskom bojištu Peruča. U VRO Maslenica oslobođeno je 14 mjesta, a najvažnije postignuće bilo je ponovno prometno povezivanje sjevera i juga Hrvatske izgradnjom pontonskog mosta u Novskom ždrilu kod Maslenice. Također, na prostoru Velebita hrvatske su snage potpuno oslobodile ili osigurale nadzor nad značajnim točkama, a sve u cilju stvaranja boljih pozicija za daljnja napredovanja. U operaciji Peruća oslobođena je brana te područja uz nju čime je neprijatelj odbačen dalje u dubinu prema Vrlici i Kninu.
Na Ličkom bojištu neprijatelj se još od 1991. nalazio na dominantnim položajima oko glavnog ličkog središta Gospića izlažući ga topničkim napadima, a jednako tako djelovao je i po prometnici koja vodi od Gospića prema Karlobagu. Među okupiranim područjima u neposrednoj blizini Gospića koje su nadzirale pobunjeničke srpske snage nalazilo se i područje između Gospića i Medka, poslije prozvano Medački džep sa selima Divoselo, Lički Čitluk i dio Počitelja. Iz tog džepa pobunjeničke su snage poduzimale topničke napade na civilne ciljeve Gospića i okolice, a tu su prijetnju stanovnici Gospića proživljavali više od 700 dana.
Uz topničke, neprijatelj je poduzimao i izvidničko-diverzantske napade na hrvatske branitelje. Tako je tijekom srpnja i kolovoza 1993. izvedeno pet većih napada na hrvatske snage, a u neprijateljskom napadu 4. rujna 1993. ubijena su dva i ranjena tri hrvatska policajca na području Debele Glave na Velebitu.
Uoči hrvatske ofenzive na Medački džep, srpska je strana provodila taktiku iznenadnih, kratkotrajnih, dobro pripremljenih i odmjerenih udara malim diverzantskim skupinama na hrvatske položaje, koje su kombinirali s iznenadnim topničkim napadima na šire područje grada Gospića. U jednoj takvoj diverzantskoj akciji na padinama Velebita, 4. rujna 1993. ubijena su i masakrirana dva hrvatska policajca (Ivica Antončić i Bruno Bolančić) dok su trojica ranjena.
Tijek operacije
U rano jutro 9. rujna 1993. godine granatiranjem neprijateljskih položaja otpočela je akcija hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi “Džep 93“, negdje nazivana i ‘Medački džep’. Nakon topničke pripreme i proboja oklopništvom, pripadnici 9. gardijske brigade uz potporu 111 brigade HV-a i ostalih pri, specijalnih postrojba MUP-a i lokalnih domobranskih postrojba na svim smjerovima udara iznenadili su i nadvladali protivnika. Napredovanje u dubinu neprijateljskog područja bilo je munjevito, ali je do kraja dana zaustavljeno jer je cilj bio postignut.
U operaciji Medački džep sučelile su se dvije brigade s istim brojem. Hrvatska brigada, 9. gardijska brigada HV-a Vukovi porazila je pobunjeničku vojsku tzv. Srpske vojske Krajine, 9. motoriziranu brigadu (Gračačka).
Odgovor VRSK na operaciju
Nakon što su hrvatske snage stavile Medački džep u okruženje, VRSK je ogovorila primjenom svoje strategije realne prijetnje, odnosno granatiranjem hrvatskih gradova i bojišnice dalekometnim raketnim sustavima M-87 Orkan i 9K52 Luna, prilikom čega su na meti našli Karlovac, Sisak i zagrebačko predgrađe Lučko. VRSK je također pokušala povratiti izgubljene položaje u Medačkom džepu, u čemu su ostvarili minimalne rezultate. Na kontinuirana raketno-topnička djelovanja VRSK, hrvatska je strana odgovorila zračnim udarom na paljbene položaje srpskih raketno-topničkih snaga na Baniji. U ovu borbenu zadaću je s aerodroma u Velikoj Gorici krenuo dvojac HRZ-ovih MiG-ova 21 kojima su upravljali piloti Ivan Selak i Miroslav Peris. Iako su prema riječima Selaka piloti “dezintegrirali zadani cilj”, prilikom povratka Perisov MIG-21 zvan „osvetnik Vukovara“ pogodile su neprijateljske rakete kod mjesta Stipan u općini Gvozd (Vrginmost), zbog čega je Peris poginuo, dok se Selak u svom zrakoplovu uspješno vratio nazad na Pleso.
Posljedice
U borbama je poginulo 6, a ranjena su 53 pripadnika hrvatskih snaga, dok je suprotna strana brojila 52 poginula vojnika. Akcija je potrajala do 11. rujna i u njoj je oslobođen veliki dio hrvatskog teritorija. Prvi ranjen u bio je bojnik Martin Pezelj, koji je dobio metak ispod kacige u glavu, nakon njega bilo je još 4 ranjena. Za njihovo izvlačenje bio je zadužen sanitet, koju je predvodila satnica dr. Ines Strenja- Linić, koja je sa sanitetskim timom uspjela ranjenike izvući sa stodeseticom.
Unatoč trodnevnim pokušajima, vojska pobunjenih Srba nije uspjela povratiti izgubljeno područje. Ipak, nakon postignutog sporazuma, hrvatske su se snage povukle, a nadzor je preuzeo kanadski bataljun UN-a.
Nakon što su snage UN-a preuzele nadzor nad oslobođenim područjem pojavio se spor oko crte nadzora jer je hrvatska strana tvrdila kako snage kanadskog bataljuna nastoje nadzirati i dio teritorija koji nije obuhvaćen potpisanim sporazumom, a najozbiljniji incident dogodio se kad je na području Divosela kanadski transporter naišao na protuoklopnu minu od koje su lakše ozlijeđena tri kanadska pripadnika. I nakon tog događaja sporovi oko crte razdvajanja nisu bili riješeni te su se povremeno javljali novi incidenti koji su godinama poslije u Kanadi prikazivani u rangu bitke protiv HV-a. Dokumenti UN-a ne navode postojanje bilo kakve bitke između hrvatskih snaga i pripadnika kanadskog bataljuna.
General Janko Bobetko osobno je 20. rujna obišao liniju i čestitao Hrvatskim vojnicima na uspješnoj izvedenoj operaciji.
Nakon što je UNPROFOR trebao preuzeti nadzor nad Medačkim džepom, Kanađani su tvrdili da je u noći s 15. na 16. rujna došlo do bitke između kanadskih mirovnih snaga u sklopu UNPROFOR-a i hrvatskih snaga. Za nju su i službeno nagrađeni.
“Dok smo prolazili s hrvatske strane je otvorena vatra. Isprva je bila slaba, a kada smo kretali naprijed sve jača i jača”, kazao je bivši zapovjednik kanadskog bataljuna u sastavu mirovnih snaga UN-a Thomas James Clein. Dodao je da su snage UN-a na svojim vozilima imale istaknute bijele zastave, ali da je HV na njih i dalje pucao, na što su Kanađani uzvratili.
– Ministarstvu savjetujem da pozove vojne atašee SAD-a (Herricka i Šarca) koji su svjedoci akcije te da pitaju Kanađane gdje su to “pokopali” 26 vojnika HV-a koje su ubili u izmišljenu sukobu, te dobili za to 800 odlikovanja, kazao je u jednoj izjavi za medij admiral Domazet Lošo.
Naime, Kanađani tvrde da su u toj bitci na svojoj strani imali četiri ranjena te da su ubili 26 Hrvata. Lošo je 12. rujna 2008. godine, svjedočio da se “HV nikada nije sukobila s pripadnicima kanadskog bataljuna UNPROFOR-a, iako su Kanađani zbog svoje najveće bitke nakon Korejskog rata podijelili 800 odličja. Nezamislivo je da se ovaj proces vodi a da nitko nije proučio zašto je podijeljeno 800 najviših kanadskih odličja za bitku u kojoj tvrde da su ubili 26 Hrvata”, rekao je tada Domazet, tvrdeći sa sigurnošću da kanadski vojnici nisu ubili ni jednog Hrvata. “Ako su ubili 26 ljudi a Hrvate nisu, onda se može zaključiti koga jesu“.
Priču o velikom sukobu na suđenju u Zagrebu opovrgnuli su i kanadski časnik John McGuinnes te danski pukovnik Vagn Ove Moebjerg Nielsen, za kojega je Calvin tada rekao da ga cijeni kao vojnika, ali da ne zna odakle crpi informacije, te da se oružani sukob između hrvatskih vojnika i pripadnika kanadskih mirovnih snaga u operaciji Medački džep nije dogodio.
U Medačkom džepu stradalo je 27 osoba koje se vode kao srpski civili. Ako su (kanadski unproforci) ubili 26 ljudi a Hrvate nisu, onda se može zaključiti koga jesu.
Nakon povratka u Kanadu, dio veterana koji su bili prisutni tijekom Operacije Medački džep patio je od zdravstvenih problema koje su u početku povezivali “s nečim što su pojeli, popili ili udisali u Hrvatskoj”. Kasnije istrage pokazale su da su jednog od predvodnika ove grupe i ranijeg zapovjednika u Hrvatskoj zapravo otrovali njegovi vlastiti vojnici zbog njegove ratobornosti i straha za vlastite živote.
Naslovna fotografija: Snimak zaslona HRT/Youtube
