Kusonje, 8. rujna 2024.- Prije 33 godine, 8. rujna 1991., dvadeset hrvatskih branitelja palo je u zasjedu tijekom borbe s neprijateljskim snagama. Preživjeli su zarobljeni, mučeni i na kraju okrutno ubijeni
Kusonje, naselje je u sastavu Grada Pakraca (Požeško-slavonska županija). Prema popisu iz 1991. imali su 1001. a 2011. imaju 308. stanovnika.
Krajem kolovoza i početkom rujna 1991. situacija na ratištima u širem dijelu zapadne Slavonije i oko Pakraca bila je iznimno teška. S nedovoljno ljudi i s vrlo malo naoružanja hrvatski branitelji pokušavali su očuvati položaje i suprotstaviti se tada vrlo jakom neprijatelju. U takvim okolnostima donesena je odluka o pojačanju obrane Pakraca novim snagama pa iz Bjelovara u Pakrac kreće Prva satnija 105. brigade Hrvatske vojske, poznata kao A satnija. Naoružanja i opreme kronično je nedostajalo, no Satnija je imala iskustva prethodnih uspješnih bitaka na području Podravske Slatine.
Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, u ime Vlade, odao je počast žrtvama polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća u spomen-području u Rakovom Potoku. Uz njega su bili izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, saborski zastupnik Josip Đakić, članovi obitelji žrtava i predstavnici udruga iz Domovinskog rata.
Nakon toga, Mimohod istine krenuo je prema Kapelici Male Gospe u Kusonjama, gdje je održan komemorativni skup. Skupu su nazočili predstavnici županija Bjelovarsko-bilogorske i Požeško-slavonske, kao i gradova Pakraca i Bjelovara. Misa zadušnica predvođena je od strane biskupa bjelovarsko-križevačke biskupije msgr. Vjekoslava Huzjaka i požeškog biskupa u miru msgr. Antuna Škvorčevića.
Ministar Medved, pozdravljajući okupljene u ime predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, poručio je obiteljima žrtava kako njihov doprinos u obrani domovine nikada neće biti zaboravljen te je istaknuo važnost primjerenog odnosa države i društva prema hrvatskim braniteljima.
“Ovaj tragični događaj pokazao je karakter hrvatskih vojnika i policajaca. Okruženi branitelji su nakon pokušaja njihovog izvlačenja poručili: ‘Nećemo ostaviti ranjene!’ Branili su domovinu Hrvatsku, ginuli za nju, ginuli su jedan za drugoga. To je karakter hrvatskih branitelja i obrane u Domovinskom ratu”, rekao je ministar Medved.
Naglasio je kako su tzv. JNA i pobunjeni četnici u Kusonjama prvi put pokazali svoj pravi karakter. “Nakon završene bitke, mučki su ubili hrabre branitelje i bacili ih u jamu, u Rakov potok. Bila je to prva masovna grobnica hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu”, podsjetio je ministar.
Poručio je kako je Hrvatska slobodna zemlja koja svoju budućnost gradi na istini i karakteru hrvatskih branitelja. “Hrvatska gradi društvo na vrijednostima hrvatskih branitelja iz Kusonja. Tu istinu ćemo i dalje pronositi i nastaviti tražiti pravdu za hrvatske branitelje ubijene u Kusonjama, jer zločinci još nisu kažnjeni”, rekao je Medved te poručio kako očekuje da novi glavni državni odvjetnik učini dodatni napor da bar jedan zločinac bude kažnjen.
Saborski zastupnik Josip Đakić, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, kazao je kako nadležne institucije trebaju preispitati sve koji su okrvavili ruke. „Za njih ne može vrijediti ni oprost ni abolicija, trebaju biti sankcionirani, posebno trebaju biti kažnjeni oni koji su počinili zvjerstvo i zločin u Kusonjama”, poručio je Đakić.
Obljetnica stradavanja obilježava se svake godine na Malu Gospu u sjećanje na poginule 1991. i 1993. godine. U selu Kusonje, nedaleko od Pakraca, 8. i 9. rujna 1991. napadnuto je, zatočeno u kući i ubijeno osamnaest pripadnika A satnije 1. bojne 105. bjelovarske brigade ZNG-a i dva pripadnika MUP-a. Tijela su im prevezena u masovnu grobnicu Rakov Potok, prvu pronađenu u Hrvatskoj. Prilikom postavljanja vijenaca 8. rujna 1993., na kuću u kojoj su 1991. bili zarobljeni branitelji eksplodirala je mina postavljena od strane srpskih terorista, pri čemu su poginula trojica hrvatskih branitelja, a desetak branitelja i civila su ranjeni.
Odmah po dolasku smješteni su u Vladikin dvor, a zadaća im je bila braniti taj dio bojišnice te po potrebi intervenirati na drugim dijelovima koji će možda biti ugroženi. Pored vozila koja su imali, zbog interventne namjene postrojbe, dodijeljen im je i TOP 1, prvi pakrački oklopnjak napravljen u dijelu Prekopakre zvanom Matkovac. Samo osamnaest pripadnika imalo je automatske puške, a ostali su naoružani s nekoliko karabina M-48 te uglavnom lovačkim naoružanjem i malokalibarskim natjecateljskim puškama jednometkama. Zapovjedništvu postrojbe 5. ili 6. rujna dojavljeno je da će četnici u Kusonjama, koji su minobacačima svakodnevno tukli grad, imati smjernu te da će tijekom vikenda na minobacačima ostati samo “neiskusni domaći četnici pijanci”.
Tako su u jutro tog 8. rujna 1991. godine stigli u selo Kusonje u oklopnom transporteru. Na barikadi pobunjenih Srba nije bilo nikoga i transporter je oprezno nastavio dalje. U opustjelom selu sve je bilo tiho, a onda je odjednom počela rafalna paljba. I dok se iznenađeni branitelji još nisu ni snašli, transporter je pogodila raketa iz ručnog bacača, zapalila ga i onesposobila.
8. rujna 1991. – Masakr u Kusonjama
Bjelovarčani su bili prisiljeni napustiti ga te potražiti zaklon u obližnjoj kući. Istovremeno je po njima otvorena uraganska paljba iz streljačkog naoružanja. Prilikom ulaska u kuću zatekli su nekolicinu četnika i počela je borba prsa o prsa. U toj borbi ubijeno je šest četnika, a broj tada stradalih branitelja nemoguće je utvrditi. Preživjeli gardisti su se odlučili braniti iz kuće i ne pokušavati proboj, već pričekati pomoć, jer nisu htjeli ostaviti ranjenike. Prvi su im u pomoć krenuli njihovi slabo naoružani suborci s kombijem i džipom. Samo jedan je imao automatsku pušku, a Ivan Palić išao je bez oružja i nadao se da će zarobiti pušku. Kolika je bila njihova hrabrost i volja za pomoć, ilustrira i to što su bolje naoružani imali karabine M-48 i samo po 18 metaka. Uspjeli su doći sedamdesetak metara od mjesta sukoba i vidjeti kako gori oklopnjak. Čim su iskočili iz vozila, kombi je uništen raketnim bacačem, a po njima je osuta bjesomučna paljba iz streljačkog naoružanja, minobacača i tromblona. Ivan Palić je odmah poginuo, petorica su bili ranjeni i svi su bili prisiljeni na povlačenje. Bilo je izrazito teško povući se pod takvom paljbom, a pucalo se sa svih strana. Neki su se pokušali skloniti u obližnje kuće, a dvojica od njih su u podrumu jedne kuće zatekli dvije žene i brzo otišli dalje. Jedna od tih žena je drugi dan o tome pričala u selu i čudila se kako ih “ustaše” nisu ubili. Pored vojnika u pomoć su krenuli i pripadnici policije te su pokušali s policijskim bojnim oklopnim vozilom probiti do branitelja u okruženju. Pokušali su u više navrata, ali ih je svaki put u tome spriječila žestoka vatra. Borba je nastavljena nesmanjenom žestinom cijeli dan, a četnicima su u 17:00 stigla i dodatna pojačanja. Zadnji put su se branitelji u okruženju javili radio vezom oko 19:30 i tražili žurnu pomoć jer su im ranjenici počeli gubiti svijest. Nažalost, nitko im nije mogao pomoći. Neki od njihovih suboraca koji su ujutro krenuli u pomoć još uvijek su se pored brojnih četničkih patrola izvlačili prema Pakracu, a zadnji su se tek drugi dan ujutro probili do dijela grada zvanog Uroševac i tamo se zatekli između dvije vatre. Tamo su, na svoje veliko iznenađenje, zatekli telefon koji je još uvijek radio i nazvali 92, ali im u policiji, logično, nisu vjerovali. Tek kad je jedan gardist s Uroševca nazvao kuma u Bjelovar saznao je da misle da je i on mrtav. Tada su iz Bjelovara nazvali specijalnu policiju koja ih je kasnije izvukla bojnim oklopnim vozilom cijelo to vrijeme hrabri branitelji u okruženju u Kusonjama odolijevali četničkim napadima.
Oko 9:00 četnici su ih prisilili na izlazak iz kuće tako što su eksplozivom srušili njezin dio. Nakon zarobljavanja počeo je krvavi četnički pir. Sedmoricu zarobljenih, od kojih su dvojica bila ranjena, vezali su žicom i iživljavali se na njima. Nakon toga su ih prisilili da legnu na cestu i rafalima pucali po njima. Jedan branitelj ubijen je hladnokrvnim smaknućem metkom u glavu iz pištolja. U to vrijeme su branitelji pod zapovjedništvom tadašnjeg zapovjednika 105. brigade, Stjepana Ivanića, pokušali još jednom pomoći gardistima u okruženju probojem preko Šokačkih Kusonja, ali su bili zaustavljeni žestokom paljbom višestruko brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja.
Otkrivena prva masovna grobnica u Domovinskom ratu
Stvari su se pokrenule u prosincu 1991. kad su hrvatske snage oslobodile Kusonje i tada se počeo otkrivati pravi razmjer užasa u Kusonjama. Sredinom siječnja 1992. dobivene su prve informacije o masovnoj grobnici u predjelu Rakov Potok, nedaleko od mjesta sukoba. U poslijepodnevnim satima 28. siječnja 1992., nakon niza pregovora u kojima su sudjelovali i predstavnici Promatračke misije Europske zajednice i Međunarodnog Crvenog križa, započeo je očevid i ekshumacija. Prve žrtve pronađene su na dubini od dva metra, a tijekom dva dana koliko je ekshumacija trajala izvučeni su posmrtni ostaci dvadesetero ljudi. Sudsko medicinskim postupcima koji su zatim provedeni ustanovljeno je kako je 13 branitelja stradalo od vatrenog oružja i u direktnoj borbi. Sedmorica branitelja bila su vezana žicom, a tijela su bila puna tragova ozljeda, mučenja, kasapljenja nanesenih za života. Na kraju su bili usmrćeni hicima iz blizine. Sudsko medicinski nalazi potvrđeni su iskazima svjedoka 1995., nakon VRO Bljesak, kad su se među zarobljenim pripadnicima neprijateljskih snaga našli i neki od sudionika masakra u Kusonjama. Grobnica u Kusonjama prva je pronađena i ekshumirana masovna grobnica u Domovinskom ratu.
Sedamnaestorica od ekshumiranih branitelja pokopani su 5. veljače 1992. na bjelovarskom gradskom groblju Borik. Sve je tog dana stalo, tisuće ljudi došlo ih je ispratiti i pokloniti im se, a kardinal Franjo Kuharić, koji je predvodio pogrebnu svečanost, rekao je: ”Čovjek je daleko veći nego što vide naše oči. Naše oči vide samo ovdje izranjena mrtva tijela, ali naša vjera vidi u njima život besmrtne duše koja je vjerovala, željela dobro, radovala se miru i uložila život u čistom rodoljublju za slobodu, pravednost i istinu.“
Trojica među ekshumiranima pokopana su na drugim grobljima (Veliko Trojstvo, Ularice i Zavidovići).
Priča o zlatnom lančiću i postavljanje mine na mjestu komemoracije
Danas se u Kusonjama nalazi kapela Male Gospe, izgrađena zahvaljujući majkama poginulih hrvatskih branitelja. Izgradnjom iste je odana počast sinovima rastuženih majki.
Snimljen je i dokumentarni film Priča o zlatnom lančiću, koji prikazuje tragičnu obiteljsku priču unesrećene majke, kada je pri ekshumaciji i identifikaciji žrtava, prepoznala sina po zlatnom lančiću i križu kojeg je nosio oko vrata.
Osim dokumentarnog filma Priča o zlatnom lančiću, o ovom događaju iz Domovinskog rata 2014. godine snimljen je i igrani film Broj 55 (naslovljen po kućnom broju kuće u kojoj su stradali hrvatski branitelji) redatelja Kristijana Milića. Sniman je na lokaciji u oronuloj staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici, Ruči kod Velike Gorice i dr. Film je iste godine bio apsolutni pobjednik Pulskog filmskog festivala na kojemu je, osim Velike zlatne arene za najbolji film, osvojio još 7 zlatnih arena (za najbolji film, režiju i scenarij, montaža, specijalni efekti, maska, scenografija, kostimografija).
Na istom mjestu gdje je 20 hrvatskih branitelja poginulo, napravljeno je spomen-obilježje. Prigodom druge obljetnice odavanja počasti i postavljanja spomen-vijenca, eksplozijom podmetnute nagazne mine poginule su tri osobe, a 11 ih je ozlijeđeno. Žrtve ovog zločina su bile majke okrutno smaknutih hrvatskih branitelja i hrvatsko vojno-policijsko osoblje, koje je postavljalo vijenac. Takvo nešto se nije smjelo dogoditi, jer je UNPROFOR morao osigurati to područje. Pukovnik argentinskih pripadnika UNPROFOR-a Bendini je 9. rujna 1993. priznao poslije tragedije u Kusonjama, u Pakracu da u svemu ima i njegove krivnje i odgovornosti.
