Trideset četvrta obljetnica za pad Bosanskog Broda budi teška sjećanja. Saznajte kako se uz suze i ponos obilježila 34. obljetnica kroz komemoraciju herojstva i žrtva Bosanske Posavine.
Hladan listopadski vjetar koji se provlači ravnicom uz rijeku Savu svake nas jeseni nepogrešivo podsjeća na dane kada je ta ista rijeka nosila suze, krv i neizrecivu bol cijelog jednog naroda. Kultura sjećanja nije tek puka formalnost; ona je naš štit protiv zaborava, ključan mehanizam kojim povijesni narativi odolijevaju zubu vremena i pokušajima relativizacije naše žrtve. Jučerašnji dan, utorak 6. listopada 2026. godine, obilježio je upravo takav, visoko emotivan, tragičan, ali i ponosan komemorativni čin – 34. bolnu obljetnicu za pad Bosanskog Broda i golemog, krvlju natopljenog dijela Bosanske Posavine. Udruga dragovoljaca i veterana 101. bosanskobrodske brigade, djelujući u onom istom duhu bratstva po oružju, u bliskoj suradnji s udrugama proisteklima iz Domovinskog rata Brodsko-posavske županije, organizirala je cjelodnevni komemorativni program s obje obale rijeke Save. Bili smo tamo, pognute glave, ali uzdignuta srca, prisjećajući se onih koji su ugradili svoje živote u temelje naše slobode.
Službeni program u Bosanskom Brodu započeo je u popodnevnim satima, u 13:30, na gradskom groblju u Bosanskom Brodu. Na mjestu gdje tišina govori glasnije od svake riječi, državna, politička i vojna izaslanstva, te ono najvažnije – obitelji, majke, očevi i djeca naših poginulih suboraca – s dubokim su pijetetom položili vijence i upalili svijeće kraj centralnog spomen-obilježja žrtvama Domovinskog rata. Svaki taj plamen svijeće prkosno je gorio kao svjedočanstvo da naši vitezovi nisu zaboravljeni. Nakon molitve na groblju, nepregledna kolona vjernika, veterana i uvaženih gostiju uputila se prema župnoj crkvi sv. Ilije proroka. U 14:00 sati, pod svodovima te crkve, slavljena je misa zadušnica posvećena stotinama poginulih vitezova Posavine, onima čija je mladost prekinuta kako bi naš narod opstao.
Svečanu i dirljivu euharistiju predvodio je plehanski gvardijan i župnik, fra Ivan Nujić, dok su uz njega koncelebrirali lokalni župnik vlč. Ilija Marinović i fra Ivica Kyril Pavlović, kapelan Policijske uprave. Fra Nujićeve riječi odjekivale su u srcima svakog prisutnog branitelja. U svojoj nadahnutoj, duboko refleksivnoj homiliji, posvijestio nam je duhovnu snagu i veličinu darovanog života naših suboraca. S knedlom u grlu slušali smo njegove poruke: “Svakome je od nas darovan život kao vrijeme i prostor za nove mogućnosti, kako bismo bili svjesniji tuđega dara i žrtve te kako bismo, vrednujući i cijeneći tuđu žrtvu, u zahvalnosti znali što odgovornije postupati prema životu. Život je najveći Božji dar. Zato oni koji su svoj život darovali Bogu za naše dobro i dobro drugih zaslužuju veliko poštovanje i zahvalnost. Ispunjeni osjećajem zahvalnosti, želimo u sebi probuditi i odgovornost za život svuda oko nas, za sve stvoreno, te spremnost da ovaj svijet činimo i učinimo boljim mjestom za život nego što smo ga zatekli. Od te obveze ne možemo i ne smijemo odustati.”
Po završetku euharistijskog slavlja, u župnoj dvorani upriličen je prigodni domjenak i ono što nama braniteljima najviše znači – bratsko druženje, stisak ruke i razgovor s obiteljima palih heroja. Tu su se nazočnima obratili predstavnici udruga i visoki uzvanici. Najsnažniju, gotovo opominjuću poruku, poslao je Ivo Đogaš, predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana 101. bosanskobrodske brigade. S tugom, ali i pravedničkim gnjevom, istaknuo je neispunjena obećanja o procesuiranju krvnika koji su harali Posavinom: “Pokušavamo zajedno s Vladom Republike Hrvatske pronaći najbolje rješenje kako bi naši ranjeni branitelji ostatak života proživjeli dostojanstveno. Nažalost, odgovorni nisu učinili mnogo toga kako bi se procesuirali krivci za pogibiju naših branitelja. Mi živimo živote nekih drugih vrijednosti. No naša je dužnost i trajna obveza sjećati ih se jer su darovali ono najveće – svoje živote – i brinuti se za njihove obitelji.” Riječi pune težine izrekli su i izaslanik Ministarstva hrvatskih branitelja, general Ivan Obrovac, te Marijan Adrović ispred Zajednice udruga Županije Posavske, koji su naglasili tu tešku dihotomiju 6. listopada – dana neizmjerne tuge, povijesnog egzodusa, ali istodobno i dana neuništivog hrvatskog ponosa i prkosa.
Kako je dan odmicao i pad mraka prekrivao ravnicu, težište sjećanja prenijelo se preko hladne rijeke Save, u okrilje Slavonskog Broda. Tog grada heroja koji je na svoja leđa preuzeo svu težinu, kaos i tugu humanitarne i izbjegličke katastrofe nakon pada sestrinskog grada s druge obale. S početkom u 17:30 sati, protokolarne aktivnosti nastavljene su na Trgu Stjepana Miletića, ispred spomen-obilježja poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima. Dugi niz delegacija, obitelji onih koji se nikada nisu vratili te političkih predstavnika, uz svjetlost svijeća izrazio je svoj duboki pijetet.
Središnji, vizualno najimpozantniji, a emotivno najrazorniji trenutak ovog tužnog 6. listopada započeo je u 18:00 sati. Okupljeni građani, majke u crnini, djeca i mi, preživjeli veterani, spustili smo se niz dugu gradsku šetnicu uz rijeku Savu, gdje su upalili i postavili točno 500 crvenih lampiona. Pet stotina svjetala za pet stotina prekinutih snova, osvjetljavajući put prema drugoj strani obale, u spomen na svaki ugašeni život. Program sjećanja službeno je priveden kraju okupljanjem i onim teškim, ali iscjeljujućim bratskim razgovorima ratnih suboraca u prostorijama Udruge u Podvinju.
Značaj ovog događaja i razmjere posavske tragedije potvrdila je i visoka prisutnost eminentnih nositelja javne vlasti. Uz branitelje su stajali saborski zastupnik i predsjednik županijske skupštine Pero Ćosić, saborska zastupnica Dubravka Lipovac Pehar, župan Brodsko-posavske županije dr. sc. Danijel Marušić te gradonačelnik Slavonskog Broda Mirko Duspara sa svojim suradnicima, pročelnikom Ivanom Tucićem i zamjenicom gradonačelnika Marinom Martić Puačom. Odavanje počasti bilo bi nezamislivo bez onih koji su prvi stali na branik domovine – hrvatske policije. Ispred Policijske uprave brodsko-posavske polaganju vijenaca nazočili su načelnik PGP Slavonski Brod Ivica Đaković i njegov zamjenik Ivan Matić, uz naše suborce iz Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata policije BPŽ, Vlatka Krznarića i Željka Sekulića. Iz Slavonskog Broda poslana je nedvosmislena poruka: hrvatski narod pamti cijenu koja je krvlju isplaćena na ravnicama Bosanske Posavine.
Povijest Bosanske Posavine
Da bismo razumjeli dubinu ove tragedije i planski genocid nad našim narodom, moramo se vratiti suhoparnim, ali neumoljivim brojkama koje razotkrivaju istinu. Prema rezultatima posljednjeg predratnog popisa stanovništva iz 1991. godine, Bosanska Posavina brojala je ukupno 260.793 stanovnika. U toj multietničkoj, ali povijesno našoj regiji, hrvatski narod predstavljao je apsolutnu većinu. Od ukupnog broja stanovnika, Hrvata je bilo čak 131.542, što je činilo visokih 51 posto ukupne populacije. Srba je bilo 77.723, odnosno 29 posto, dok je Bošnjaka bilo 32.796 ili 12 posto. Ostali narodi, manjine i oni koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni, činili su preostalih 18.726 stanovnika, odnosno 7 posto. Hrvati su činili apsolutnu ili relativnu većinu u čak 121 od ukupno 260 posavskih naselja. Ovakav etnički raspored, sa snažnom i neosporivom demografskom premoći hrvatskog stanovništva, predstavljao je nepremostivu prepreku monstruoznom velikosrpskom projektu objedinjavanja svih “srpskih zemalja” u jednu državnu tvorevinu. Kreatorima zla u Beogradu bilo je kristalno jasno – etnički čisti koridor do Krajine i Banje Luke nije se mogao uspostaviti bez fizičke eliminacije, masovnih ubojstava i progona preko 131.000 Hrvata i gotovo 33.000 Bošnjaka. Kada je na prvim višestranačkim izborima 1990. godine Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine odnijela čistu pobjedu u pet ključnih posavskih općina – Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu, Derventi, Odžaku i Orašju – srpskom političkom i vojnom vrhu bio je to konačni signal da se taj prostor ne može politički podčiniti, već se mora osvojiti masovnom upotrebom brutalne oružane sile, tenkovskim gusjenicama i topničkim granatama.
Iako se kao službeni početak rata u Bosni i Hercegovini najčešće navodi krvavi travanj 1992. godine, mnogima je vrlo dobro poznata oružana agresija na prostor Bosanske Posavine započela znatno ranije. Već od kraja 1991. godine, pripadnici takozvane JNA i lokalni naoružani srpski pobunjenici iz posavskih sela Liješća, Poloja i Brodskog Polja kontinuirano su provocirali i topnički djelovali po susjednom Slavonskom Brodu. Uslijed neizdržive eskalacije nasilja, čelništvo općine Bosanski Brod moralo je donijeti jedinu moguću odluku: obranu grada preuzima novoosnovani Krizni štab.
Tog sudbonosnog 3. ožujka 1992. godine, započeo je otvoreni, opći napad oklopnih i pješačkih snaga JNA, potpomognutih najzloglasnijim srpskim paravojnim formacijama iz Srbije, krvoločnim “Belim orlovima” i “Šešeljevcima”. Istog tog dana, iz čiste potrebe za biološkim opstankom i spasom civilnog stanovništva, utemeljena je 1. bosanskobrodska brigada. Ta će postrojba izrasti u legendarnu 101. bosanskobrodsku brigadu HVO-a. Već u prvom krvavom okršaju na prilazima mostu, hrabre, ali slabo naoružane hrvatske postrojbe, vođene čistim srcem i neizmjernom hrabrošću, uspjele su zaustaviti čeličnu lavinu JNA tenkova. Neprijatelj je odbačen na početne položaje. U danima koji su uslijedili uspostavljena je herojska defanzivna crta duga desecima kilometara. Protezala se od Kajak kluba, preko Skele, Mahale, pa sve do prigradskih naselja Gornjih i Donjih Koliba, Koraća, Kostreša, Bijelog Brda i Bosanskog Dubočca. Nadljudskim, gotovo nadnaravnim naporima, u potpunoj nestašici streljiva i opreme, ti su goloruki mladići držali crtu, a u travnju su izveli i briljantan protunapad zarobivši šest neprijateljskih tenkova, čime je formirana prva naša oklopna postrojba na tom surovom ratištu.
Nažalost, uvodni tjedni sukoba pokazali su pravo, zvjersko lice agresora. Srpske paravojne postrojbe započele su stravičan teror nad hrvatskim i bošnjačkim civilima u okupiranim selima. Masakri u Donjim Vrelima i Gornjim Kolibama, strijeljanja zarobljenih Hrvata na obali Save od strane “Belih orlova”, postali su svakodnevica. Rat je nosio svoj kaos, pa su tako zabilježeni i tragični događaji 26. ožujka u Sijekovcu, gdje je u oružanom sukobu došlo do pogibije civilnog srpskog stanovništva, za što je kasnije u dugotrajnom postupku osuđen Zemir Kovačević. Bili su to mjeseci nezamislivog ludila u kojem je smrt bila jedini gospodar.
Kako bi se spriječio potpuni genocid, u proljeće 1992. godine u pomoć braći preko Save pristižu postrojbe Hrvatske vojske. Slavonskobrodska 108. brigada, 157. brigada, elitna 3. gardijska brigada “Kune” iz Osijeka te razni artiljerijski sastavi pružili su ključnu potporu snagama HVO-a. U svibnju te ratne godine pokrenuta je velika hrvatska ofenziva. Oslobađana su sela i teritoriji, a 30. svibnja 1992. godine hrvatske snage trijumfalno ulaze u Modriču. Tim je veličanstvenim potezom ostvaren glavni operativni cilj – presječena je strateška “cesta života”, posljednja kopnena komunikacija koja je spajala zapadni dio samoproglašene Republike Srpske sa Srbijom. Vojska bosanskih Srba našla se pred apsolutnim slomom. Bolnice u Banjoj Luci ostajale su bez kisika, a panika je zahvatila cijeli srpski vojni vrh. Naš vojni uspjeh bio je briljantan, no on je probudio i radikalizirao cjelokupni zapovjedni kadar u Beogradu i na Palama, natjeravši ih na potez očajnika.
Tada, sredinom lipnja 1992., započinje prekretnica – masivna srpska operacija kodnog naziva “Koridor 92“. Pod naređenjem generala Momira Talića, potpukovnik Novica Simić morao je do Vidovdana probiti koridor. Angažirana je neviđena vojna sila, podijeljena u taktičke grupe, među kojima je bila i TG-3 pod zapovjedništvom zloglasnog pukovnika Slavka Lisice. Njegova taktika nemilosrdnog oklopnog “blitzkriega” uz doktrinu spaljene zemlje obrušila se na naše položaje. Nakon strahovitih artiljerijskih priprema, koje su preoravale svaki centimetar posavske zemlje, 26. lipnja srpske snage rascijepile su hrvatsku obranu kod sela Kornica i Čardak. Koridor je ponovno probijen. Uslijedio je nezaustavljivi domino-efekt zla. Pad Modriče 28. lipnja, povlačenje s Plehana, pad Dervente 7. srpnja i Odžaka 13. srpnja. Naš slobodni teritorij sveo se na krvavi, topništvom zasipani obrambeni džep oko Bosanskog Broda.
Agonija obrane dosegnula je svoj vrhunac na prijelazu iz rujna u listopad. Ranjene, prepolovljene i iscrpljene postrojbe 101. brigade HVO-a, 108. i 157. brigade HV-a te 3. gardijske brigade krvarile su u rovovima. Gubici su prelazili 26 posto ljudstva. Srpska ofenziva s preko 20.000 vojnika krenula je u završni slom krajem rujna. Od 3. do 6. listopada neprijatelj je neselektivno granatirao svaki kvadratni metar grada. Arhivski dnevnici svjedoče o potpunom rasulu, psihičkom i fizičkom slomu naših boraca, rastegnutim linijama i ostavljenim bokovima. Uslijedile su smjene u zapovjedništvu; brigadir Vinko Vrbanac smjenjuje pukovnika Stanislava Sorića, a četiri postrojbe Hrvatske vojske, predviđene za očajnički spas, odbijaju prijeći Savu. Naši su dečki ostali sami, pokisli, neispavani, ostavljeni na milost i nemilost srpskim tenkovima. U 11:00 sati 6. listopada, neprijatelj ulazi na periferiju grada. Uslijedila je stravična panika, egzodus biblijskih razmjera, plač majki i dječji krici, a službeni slom nastupio je u 22:00 sata. Bosanska Posavina okovana je u lance.
Središnji infrastrukturni objekt, čelični most preko Save, naša jedina poveznica s nadom i slobodom, trpio je mjesecima strahovita razaranja. Iako pogođen bezbroj puta, podnosio je tenkove i kolone izbjeglica. No, padom Bosanskog Broda, on je postao otvorena vrata za prodor agresora u Hrvatsku. U ranim jutarnjim satima, točno u 03:08 sati tog nesretnog srijede, 7. listopada 1992., zastrašujuća eksplozija potresla je slavonsku ravnicu. Pripadnici inženjerije 157. i 108. brigade HV-a digli su most u zrak, trajno i hermetički zatvorivši granicu. Do danas ostaje teški historiografski upitnik tko je zapravo, u tom kaosu i slomu zapovjednog lanca, izdao izravnu naredbu za to uništenje.
Kolaps s bosanske strane izravno se prelio na Slavonski Brod, grad mučenik koji je pretrpio jedno od najzvjerskijih razaranja u povijesti ratovanja. Neprijatelj je silovito udarao na civilne ciljeve – tržnice, bolnice, stambene blokove i dječja igrališta. Zastrašujuća je statistika mržnje ispaljene na grad do 7. listopada 1992. godine. Srpske snage ispalile su više od 11.651 granatu i razorni topnički projektil. Iz zraka je bačeno preko 130 teških aviobombi od 250 kilograma, zloglasnih “krmača”. Na ulice i domove ispaljeno je 14 masivnih raketa zemlja-zemlja tipa “Luna”. U tom periodu zračna je opasnost oglašena 365 puta, a opća opasnost nevjerojatnih 1.147 puta. No, brojke ne bole kao ljudska krv. Simbol stradanja nevinih je “Krvava nedjelja”, 3. svibnja 1992., kada je zrakoplovstvo sručilo pakao na grad. Jedna “krmača” probila je kuću u Kuhačevoj ulici na Jelasu i eksplodirala u podrumu gdje su se skrivale obitelji. Poginulo je sedmero ljudi, među kojima petero male djece iz obitelji Marinković i Petrović. Najmlađi, mali anđeo Marinko Marinković, imao je tek 20 mjeseci. U tom jednom jedinom ratnom danu, u gradu je ubijeno 16 osoba, a ranjeno 60 građana. Ukupno je agresor u Slavonskom Brodu ugasio živote dvadeset i osmero djece. Spomenik “Prekinuto djetinjstvo” pred osnovnom školom zauvijek svjedoči o tom nezapamćenom zločinu.
Unatoč ovom beskrajnom crnilu, Bosanska Posavina nije u potpunosti pala. Oraška enklava, obranjena herojskim nadljudskim naporima 106. brigade HVO-a i 4. gardijske brigade “Sinovi Posavine”, ostala je netaknuta oaza hrvatstva. Zašto je Orašje uspjelo? Zato što je operativno područje pod zapovjedništvom brigadira Đure Matuzovića, podržano snažnim topništvom Hrvatske vojske sa sjeverne obale, bilo savršeno utvrđeno. U proljeće 1995., tijekom operacije “Plamen-95”, Ratko Mladić osobno je vodio tisuće elitnih vojnika na Orašje i doživio totalni debakl. To je dokazalo da se ravničarski teritorij mogao obraniti uz čvrsto zapovijedanje, neiscrpan moral i snažno topništvo.
Cijena pokušaja obrane cijele regije ostavila je traumu u duši našeg naroda. Ljudski gubici su stravični. Više od 1.800 hrvatskih branitelja dalo je svoj život, a stradalo je preko tisuću civila. Kroz ratnu analitiku dolazimo do jezivih brojki koje potvđuju razmjer naše žrtve. Slavna 101. bosanskobrodska brigada HVO-a dala je 426 poginulih vitezova, uz više od 1.800 ranjenih i 25 nestalih. Njezina sestrinska, 103. derventska brigada HVO-a brojala je 593 poginula i 96 nestalih boraca. Herojska 106. oraška brigada HVO-a imala je 270 poginulih i više od 1.000 ranjenih, dok je 108. brigada HV-a iz Slavonskog Broda ostavila 68 svojih kćeri i sinova na posavskim poljima rata, uz ukupno 751 ranjenog branitelja na svom borbenom putu. S druge strane, srpske snage pretrpjele su ogromne gubitke; iako službeno priznaju 413 poginulih vojnika, stvarni broj mjeri se u tisućama mrtvih i tisućama ranjenih, što jasno pokazuje koliko je junačka i krvava bila naša obrana.
Desetljećima se našom patnjom manipuliralo. Teorije urote o takozvanoj “prodaji” Bosanske Posavine od strane hrvatskog vrhovništva u tajnim pregovorima služile su samo za poslijeratne dnevnopolitičke obračune i bolnu detuđmanizaciju. Mi koji smo držali pušku znamo istinu, a nju je znanstveno, minuciozno i argumentirano obranio dr. sc. Davor Marijan u svojoj monografiji “Rat u Bosanskoj Posavini 1992.“. Posavina nije prodana za pregovaračkim stolom. Ona je izgubljena u blatu i krvi, pred tehnički beskrajno nadmoćnijom vojnom silom bivše JNA koja je u potpunosti opremila Vojsku Republike Srpske zrakoplovstvom, teškim oklopom i beskrajnim zalihama granata. Asimetrija u naoružanju, pad morala uslijed pretrpljenih trauma, raspad zapovjednog lanca i otkazivanje poslušnosti pojedinih postrojbi doveli su do čistog, brutalnog vojnog poraza. Reći da smo prodani znači pljunuti na žrtvu preko 1.800 poginulih vitezova koji su se borili do zadnjeg metka.
Danas, 34 godine kasnije, demografska slika i muk posavskih sela bole jednako kao geleri. Daytonskim sporazumom veći dio Bosanske Posavine pripao je Republici Srpskoj. Od onih 131.000 Hrvata, ostali su tek rijetki čuvari ognjišta. Sela oko Dervente, Bosanskog Broda i Modriče su sablasno prazna. Dižemo fasade, obnavljamo porušena imanja, ali te ulice žive samo ljeti i oko velikih katoličkih blagdana. Depopulacija nije donijela samo manjak ljudi; ona je označila sustavnu destrukciju jednog vitalnog, kulturnog i gospodarskog prostora hrvatskog naroda. Naša je obveza, obveza svakog istinskog domoljuba, ratnog veterana i hrvatskog novinara, da o ovome pišemo, da komemoriramo i da ne dozvolimo zaboravu da prekrije naše heroje. Bosanska Posavina je naša rana, naš ponos i naša vječna molitva.