Srpski zločin u Crkvini i Kornici u općini Bosanski Šamac

Nove obavijesti

Srpski zločini u selima Crkvini i Kornici u općini Bosanski Šamac (Bosna i Hercegovina) , bili su samo dio “velikog” plana. Za te strašne zločine, srpske vlasti i danas negiraju. Logori, ( zgrade) u kojima su bivali zatočeni Hrvati i Bošnjaci, i danas postoje, ali nema spomena i obilježja o tome da je to mjesto stradanja ljudi.

Logor u selu Crkvina: Tijekom noći 6. na 7. svibnja 1992., u logoru, koji se nalazio u skladištu poljoprivredne zadruge u selu Crkvina, nedaleko od samog centra sela, pripadnici srpskih snaga brutalno su ubili 16 civila Hrvata i Muslimana iz Bosanskog Šamca i drugih krajeva.

Sutra dan, 7. svibnja 1992. godine, u selu Kornici, također u općini Bosanski Šamac, srpske snage su ubile 17 civila Hrvata koji nisu uspjeli pobjeći.

U gradu-logoru je od 17. travnja 1992. do 15. lipnja 1993. godine bilo zatočeno više tisuća zatočenika. Uvjeti života u logoru bili su ispod svake ljudske razine, a zatočenici su maltretirani na razne načine. Bosanski Šamac bio je prešućeni i zatajeni veliki grad-logor u kome su smrt našli brojni Hrvati i Muslimani. Međunarodni Crveni križ nikada nije posjetio logor u Bosanskom Šamcu?!

 Samo jedne večeri, 7. svibnja 1992. godine, u odjeljenju logora u Gornjoj Crkvini iz vatrenog je oružja strijeljano šesnaest ljudi.

Prema navodima svjedoka, civili su ubijeni 7. svibnja 1992. a zločin je počinio Slobodan Miljković zvani Lugar. Stevan Todorović, koji je osuđen kao ratni zločinac, zapovjedio je da se tijela odvezu na lokaciju Gornja Crkvina i pokopaju u masovnu grobnicu.

U logoru, kao i izvan njega, sustavno su silovane žene i djevojke hrvatske i muslimanske nacionalnosti; Srbima je i to bila metoda “etničkog čišćenja”.

Muškarce, zatočenike, Srbi su u logoru tjerali na međusobne seksualne odnose koje su morali izvoditi pred ostalim zatočenicima i nazočnim Srbima.

U prostorijama logora zatočenici su tjerani da u koru neprestano pjevaju četničke pjesme. Za to vrijeme, najčešće, pojedinci su izvođeni izvan prostorija u kojima su boravili i premlaćivani. Pjevanje pjesama je, između ostalog, služilo da bi prikrilo jauke i krike mučenih. Zatočenici su najčešće morali pjevati: “Od Topole pa do Ravne gore”, “Oj, vojvodo Sinđeliću”, “Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala” itd.

Međunarodni Crveni križ nikada nije posjetio logor u Bosanskom Šamcu, tako da su četnički mučitelji i koljači bez ikakvog i najmanjeg ograničenja činili sva ova zvjerstva.

Predstavnici tzv. “Srpskog crvenog krsta” bili su u potpunosti upoznati sa svim zvjerstvima u logoru, kao i uvjetima u kojima su logoraši držani, međutim – nisu ništa poduzimali da bi pomogli zatočenicima.

Od 17. travnja 1992. do 15. lipnja 1993. godine u ovom logoru bilo je zatočeno više od tisuću Hrvata i Muslimana.

U Crkvini, u općini Bosanski Šamac, tek 6. prosinca 2008. godine ekshumirani su: 1. Ivan Agatić (1965), 2. Jozo Antunović (1960), 3. Džemal Balić (1953), 4. Luka Blažanović (1956), 5. Niko Brandić (1959.), 6. Miro Ćorković (1967.), 7. Luka Gregurević (1955.), 8. Husein Hrnić (1960), 9. Sead Hurtić (1963), 10. Izet Kahrimanović (1967), 11. Franjo Mandić (1946), 12. Ilija Matić (1947), 13. Nezir Nadžak (1967), 14. Josip Oršolić (1948.), 15. Selim Purak (1957.), 16. Ivo Tuzlak (1951.), 17. Dragan Pratljaćić.

    Ratni zločini su ostavili trajne ožiljke na mnogim obiteljima i zajednicama. Važno je da se sjećamo tih događaja kako bismo spriječili da se takvi užasi ponove.

    Za počinjene zločine na Haškom sudu (ICTY) osuđeni su Blagoja Simić na 15 godina zatvora, Miroslav Tadić na 8 godina, a Simo Zarić na 6 godina zatvora. Pokajnik Stevan Todorović (bivši šef policije) priznao je krivnju a osuđen je na 10 godina zatvora. Ubrzo je pronađen mrtav pod čudnim okolnostima.

    Haški sud je u presudi Blagoju Simiću zaključio: 

    • Simić je 17. listopada 2003. osuđen i osuđen na 17 godina zatvora od strane Raspravnog vijeća zbog progona nesrpskih civila u općini Bosanski Šamac u razdoblju od 17. travnja 1992. do 31. prosinca 1993. godine. Nesrpski civili bili su pritvoreni i zatvoreni pod nehumanim uvjetima, bez dovoljno prostora, hrane ili vode i bili su podvrgnuti mučenju, uključujući seksualne napade, vađenje zuba i prijetnju pogubljenjem.
    • Žalbeno vijeće Međunarodnog suda u svojoj je presudi donesenoj 28. studenoga 2006. utvrdilo da Simić nije obaviješten da je optužen za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu sve dok Tužiteljstvo ne završi s iznošenjem predmeta, zbog čega je suđenje postalo nepošteno. Također je poništila Simićevu osuđujuću presudu za progon zbog okrutnog i nehumanog postupanja u vidu mučenja i premlaćivanja.
    • Međutim, Žalbeno vijeće potvrdilo je Simićevu osuđujuću presudu za pomaganje i poticanje progona u vidu nezakonitih uhićenja i pritvaranja nesrpskih civila, zatvaranje nesrpskih zatočenika u nehumanim uvjetima, prisilni rad bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana te prisilno raseljavanje nesrpskih civila.
    • Žalbeno vijeće utvrdilo je da je za ponovnu karakterizaciju Simićeva kaznenog ponašanja i ukidanje presude za djela mučenja i premlaćivanja potrebna prilagodba kazne, čime je smanjena na 15 godina zatvora.

    Zanimljivo je da se osuđeni Blagoje Simić, nakon što je odslužio 2/3 kazne, vratio u Bosanski Šamac i postao šef Doma zdravlja!

    Foto: Ilustracija/ snimak zaslona

    Izvor ( ICTY, narod.hr, domoljubni.hr, wiki)

    Odgovori