“SMRT FAŠIZMU SLOBODA NARODU!” – KAKO SU PARTIZANI “OSLOBAĐALI” SLAVONSKE GRADOVE

Hrvatska Povijest Međuratno razdoblje Nove obavijesti Vijesti

Kotarski NOO Vinkovci izvijestio je 10. svibnja 1945. Okružni NOO Osijek da je narod još uvijek u strahu, jer je “bilo nekih nepravilnosti od strane naše vojske pri dolasku u ova sela, tako da je ovdje u pojedinim selima poubijano dosta ljudi pa čak i oni koji nisu bili loši ljudi”

Kada se piše o partizanima, pogotovo kao “oslobodiocima” Hrvatske, zašto profesori Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić ne spominju i masovna smaknuća svih onih od 1945. pa sve do 90-te. ?

Ako su Titovi partizani bili jedni pravi borci za slobodu ( čiju?) , zašto se išlo na masovnu likvidaciju nakon rata, odnosno čisti genocid nad svim neistomišljenicima?

Prije dva dana (12.4.1945.) Titovi partizani “oslobodili” su grad Vukovar, za slobodu toga mirnog grada na Dunavu, partizani su likvidirali 700 ljudi, uglavnom nevinih civila. Zar je to oslobođenje, profesore Klasiću?

Poslije Vukovara, na red su došli i drugi gradovi, kao Vinkovci, Županja, Đakovo, Valpovo i sam Osijek.

Što se događalo kada je oslobodilačka vojska došla osloboditi neko područje ili grad?

Ispričajte nam povijesnu priču o tome, profesore Goldstein.

Na današnji dan 14. travnja 1945. godine u 5:30 sati iz dva pravca napada, zapadne i istočne strane grada, krenule su dvije divizije Titove JA, na čelu sa komandantom pukovnika Sretom Savićem- Koljom i potpukovnikom Milanom Bastam i sa 8. brigadom u smjeru Osijeka. Kako je povijesno ispričano, u grad je prvo ušla Osječka brigada, na juriš. Iako je poznato da u gradu nije postojala niti jedna oružana formacija.

Sedamnaestog travnja “oslobođen” je grad Đakovo, a u selu Krndija uspostavljen logor, u kojem je ubijeno ili umrlo najmanje 3.500 ljudi.

Kako nas povijest pobjednika učila, u JURIŠU 51. divizija, razbila je dvije njemačke divizije 4. i 11., te 3. i 15. Pavelićevu divizija uz više motoriziranih jedinica njemačko-ustaške formacije.

Pokolj u osječkom zatvoru 1945. godine je zločin protiv čovječnosti koji su 25. listopada 1945. počinili članovi OZNA-e nad hrvatskim ratnim zarobljenicima netom nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ubacivši bombe u zaključane ćelije, članovi jugokomunističke tajne policije ubili su 48 hrvatskih ratnih zarobljenika u osječkom zatvoru prekršivši time Ženevsku konvenciju o postupanju s ratnim zarobljenicima.

Prije samoga ubojstva, partizanski časnici su zarobljenike svakodnevno zlostavljali. Budući da su zarobljeni u lošim higijenskim uvjetima, bez vode i hrane, hrvatski zarobljenici su se pobunili i pozvali se na Ženevsku konvenciju. Čuvari su zahtjeve proslijedili tajnoj policiji koja je prvo bacila bombe, a one preživjele potom ubila unakrsnom vatrom iz strojnica. Za ovaj i druge slične zločine nikada nitko nije odgovarao. Štoviše o tom zločinu nije se smjelo niti govoriti sve do uspostave slobodne Republike Hrvatske 1990. godine.

U Gospiću i njegovoj neposrednoj okolici, partizani su u dvije godine, nakon ulaska u grad 4. travnja 1945. godine, na razne načine ubili više od 3.500 nevinih osoba.

U Jugoslaviji je neposredno nakon 2. svjetskog rata bilo prognano oko 170 000 i stradalo oko 60 000 Folksdojčera (pripadnika njemačke manjine).

Vojno groblje u Osijeku (Novogradsko, Tvrđavsko) uklonjeno je u poraću. Naime, najprije su u skladu s naredbom Ministarstva unutarnjih poslova FD Hrvatske od 6. srpnja 1945., odnosno MUP-a DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945. o uklanjanju vojničkih groblja “okupatora” uklonjeni u potpunosti grobovi ustaša i domobrana, katolika i muslimana, te njemačkih vojnika, a nešto kasnije i postojeći vojni grobovi iz Prvoga svjetskog rata, i grobovi vojnih posada (garnizonski) u Osijeku, te i srednjovjekovni grobovi. Naime, na mjestu vojnog groblja izgrađene su tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća stambene zgrade (Vijenac Đure Salaja, danas Vijenac Ivana Česmičkog, ulica Feđe Milića, danas Petra Svačića, i Sjenjak).

Ženevske konvencije (o postupanju s ratnim zarobljenicima) iz 1929. normirale su međunarodno ratno, humanitarno i kazneno pravo. 39 Ženevske konvencije propisale su i “da ratni zarobljenici koji umru u zarobljeništvu budu časno sahranjeni i da na grobovima budu označeni svi korisni podaci, da grobovi budu poštovani i pristojno održavani.” Uz to, strana u ratnom sukobu kojoj su pripadali umrli zarobljenici mora biti obaviještena o svim slučajevima smrti i sahranjivanja, kao i o lokacijama njihovih grobova. Ogledni primjer odnosa prema grobovima folksdojčera umrlih u logorima, postupak je prema grobovima logoraša umrlih 1945. u Radnom logoru Šipovac kod Našica, koji su sahranjivani 250 do 300 metara sjeveroistočno od logora, kraj potočića, ispred tada postojećih jablanova (katastarska čestica 4639, katastarska općina Našice). Grobni humci bili su obilježeni jednostavnim drvenim križevima. Šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je zemljište bilo u vlasništvu poljoprivrednog dobra, križevi su s grobova poskidani. Zemljište na kojem se nalaze grobovi danas je obradivo, i bez ikakvih grobnih oznaka.
Svakako se treba podsjetiti i na stradanje donjogradskog i daljskog župnika Josipa Astaloša kojeg je Vojni sud u Osijeku 1. srpnja 1945. „zbog ustaštva“ osudio u montiranom komunističkom procesu s lažnim svjedočenjima na smrtnu kaznu vješanjem izvršenomu na stratištu u Dalju na blagdan Snježne Gospe 5. kolovoza 1945. godine, a njegovo je tijelo bačeno u kanal pokraj groblja.

Kao jedno od najvećih stratišta Titovih partizana poslije 1945. Godine je rudnik Pečovnik, u naselju Zagrad, nadomak Celju. Rudnik je zatvoren 1945. godine. U šahtu dubokom 240 metara nalazi se, barem se pretpostavlja, 12.000 hrvatskih žrtava.
Prema službenim jugoslavenskim navodima, vojni su sudovi u Jugoslaviji tijekom 1945. izrekli 5.484 smrtnih kazni, od čega 4.864 civilnim osobama.

I za kraj, na području Hrvatske, Slovenije i BiH postoji 1517 prikrivenih grobišta nastalih nakon Drugog svjetskog rata, od čega je za njih 1343 odgovorna jugoslavenska komunistička vlast.

Prema procjeni, broj žrtava Titovog režima kreće se oko 1.7 milijuna mrtvih i to u razdoblju između 1944. i 1987. godine.

Danas, u 21. stoljeću, imamo svoju slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku, koja je svoju slobodu krvavo izborila, i to ne samo u Domovinskom ratu, nego u višestoljetnoj borbi za opstojnost naroda i teritorija.

Što znači sloboda?

Sloboda bi trebala značiti da imamo pravo slobodno govoriti, istražiti i valorizirati povijesne činjenice i prenositi ih novim naraštajima. Svjedočimo beskonačnim raspravama o zločinima počinjenim u okviru NDH. Desetljećima se raspravlja o pozdravu “Za dom spremni”, suprotno tome u našoj slobodnoj zemlji vrlo malo se raspravlja o zločinima počinjenim od 1945. – 1990. godine i patnji koju je Hrvatski narod prošao u tom periodu. Kada se usporede brojke poginulih i nasilno ubijenih u razdoblju dok je postojala NDN (1941-1945) i u razdoblju komunističke vladavine (1945-1990), onda je normalnom prosječnom čovjeku rasprava o pokliču “Za dom spremni” zapravo napad na zdrav razum. Normalan čovjek ne može osjećati ništa drugo nego tugu i nemoć jer si postavlja pitanje kakve to strukture vladaju ovom “Slobodnom” zemljom.

Dok Hrvatska vlast zabranjuje sve ono što povezuje sa NDH, politički vrh, stranke i jedan dio građana, slobodno i nesmetano veličaju upravo te “zločince” koji su hladno, bez valjanih dokaza osudile i likvidirale stotine tisuća nevinih Hrvata.

Svakako treba napomenuti da zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu i poraću od strane Titovih partizana, ne istražuju državne institucije nego pojedinci i udruge, dok se povjesničari bave zločinima Ustaša u vrijeme vladavine NDH. Po mome mišljenu, ta okolnost upućuje na zaključak tko nam danas iz sjene vlada Hrvatskom.

Ono što osjećam je, zar je toliko teško biti Hrvat u slobodnoj Hrvatskoj ?

Odgovori