U Vukovaru je obilježen na dostojanstven način, spomen na Dan žrtave komunističkog terorora koje su se dogodile na današnji dan 1945. godine.
Inače, 12. travanj je u bivšoj Jugoslaviji bio poznat kao dan oslobođenja Vukovara od strane partizana, ali ono što je prešućeno, je to da su partizani u isti dan kada su ušli u Vukovar, poubijali 700 nevinih ljudi, bez ikakvoga suđenja. Toga 12. travnja 1945. godine, komunisti su ubili oca od monsinjora Josipa Mrzljaka.
U organizaciji Franjevačkog samostana u Vukovaru, Ogranka Matice Hrvatske Vukovar, Udruge Nijemaca i Austrijanaca i Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar-Područni centar Vukovar” obilježen je 12. travanj 1945. kao Spomen- dan žrtvama komunističkog terora u Vukovaru.
Program obilježavanja započeo je u dvorani Pastoralnog centra „sv. Bono” Od zatajivanja do montiranog suđenja: Stvarna cijena slobodoumlja Smiljane Rendić u vrijeme komunizma, gdje je novinar Glasa Koncila Marin Erceg iznio znanstveno-stručno predavanje.





-Smiljana Rendić, rođena je 27. kolovoza 1926. godine u Splitu, u potkrovlju palače Carrara na Latinskoj poljani kod Portae Aureae. Otac joj je bio Marko Rendić, a majka Ivanica, rođena Rušinović. Krštena je 27. veljače 1927. godine u splitskoj katedralnoj krstionici sv. Ivana gdje je na krsnom zdencu reljaf hrvatskog kralja s trokrsnom krunom. Krsno joj je ime Smiljana Katica. Krstio ju je splitski kanonik don Herkulan Luger, župnik Lučca, a kumovi su bili Ana i Josip Bujević. Smiljana je pohađala osnovnu školu i gimnaziju u Splitu od 1933. do 1945. godine. Od ranih gimnazijskih dana stupila je u katolički pokret “Domagoj”. Poslije rata, 1948. godine, komunistička vlast njezinoj majci oduzela stan na Spinutu, govoreći joj; dvije su je u vojnoj tvrtki koja je gradila splitsko brodogradilište. Bila je referent za socijalno osiguranje. Bez posla ostaje 1956. pa sve do 1058. godine, a prehranjivala se tako da je svaka dva mjeseca za 4dl svoje krvi dobivala 2000 dinara. Poslije toga seli u Rijeku gdje se zapošljava u uredništvu novina La Voce del Popopo, gdje je radila kao kroničar kulturne rubrike. Ubrzo je izgubila posao jer su je prepoznali kao klerikalku. Zapošljava se u administraciji časopisa Pomorstvo, gdje je ostalo do umirovljenja.
Njena želja za pisanjem u katoličkom tisku ostvarena je 1963. godine kada je javljajući se u Glasniku sv. Antuna Padovanskoga (Veritas), pod pseudonimom Vjera Marini, postala prepoznatljiva po svojim prilozima. Slijedeće godine 1964., preko urednika Glasa Koncila Vladimira Pavlinića, počela je pisati za taj list pod pseudonimom Berith. Prvih šest godina svojega rada za Glas Koncila, sve je honorare uložila u nabavu knjiga na francuskom i talijanskom jeziku.
Program obilježavanja nastavio se polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i predmolitvom kod spomen-križa u parku crkve sv. Filipa i Jakova, u kojoj je zatim msgr. Josip Mrzljak, biskup varaždinski u miru, predvodio Svečanu spomen misu.
Počast su odali polaganjem vijenaca djeca žrtava komunističkog terora, Ogranak Matice Hrvatske Vukovar, gospodin Georg Eltz grof vukovarski, udruga Nijemaca i Austrijanaca Vukovar, udruga Mađara grada Vukovara, Vukovarsko-srijemska županija članovi savjeta, u ime Grada Vukovara gradonačelnik Ivan Penava sa suradnicima i ostali građani.
Gradonačelnik Ivan Penava je poručio ; postoje u katunskoj šumi kao na primjeru likvidacije ne samo zarobljenih pripadnika vojske nego likvidacije akademske Elite svakog mjesta, likvidacije političkih komponenata, likvidacije čak i komunista koji su imali drugačije viđenje. Danas čujemo, kako je rekao msgr. Josip Mrzljak, okupljeni smo oko jednog križa, okruženi sa puno imena, gotovo 900 imena od građana grada Vukovara. Za taj zločin, i druge zločine što ne znamo, nažalost nitko nikada nije odgovarao. Utjeha je ovoga križa da se očuva sjećanja na te ljude i poruka koju treba odašiljači, da totalitarizmu ni u bilo kojoj formi i obliku ništa dobro nije donio.
Msgr. Josip Mrzljak rekao je; obnavljamo sjećanje za naše Vukovarce, koji su tog istog datuma 1945 godine bez presude ili suđenja odvođeni i likvidirani. To su bili sasvim jednostavni, skromni, ali i najugledniji imućni vukovaraci. Ovdje smo da očuvamo uspomenom sve naše nevine stradale žrtve u Drugom svjetskom ratu, i želimo ih zadržati u pamćenju, u molitvi i vjeri. Ovdje smo pokraj jednoga križa i mnoštvo imena, tu su imena onih za čije grobove ne znamo. To su imena onih koji nisu doživjeli to pravo da imaju svoj grob i zato se okupljamo sa njihovim imenima ovdje kod ovoga križa koji nas okuplja. Križ koji nas okuplja, to je onaj križ pred kojeg smo se klanjali na Veliki petak, to je onaj koji je primio žrtvu za sve nas i to je križ koji nas ujedinjuje koji nas poziva i u kojem možemo čitati imena svakoga čovjeka.
Posebno mi koji se sjećamo naših pokojnika, upravo u njegovom imenu mi prepoznajemo imena naših očeva, roditelja, naše rodbine, prijatelja i svih onih za koje možda ne znamo na kojem groblju, gdje počivaju njihovi zemljani ostaci.
Zato nas ovakvi susreti, molitveni susreti ohrabruju da idemo tim putem jer je to pravi put. Mi na tom putu na neki način zaboravljamo, opraštamo onima koji su zločin počinili .
Želimo biti s njima povezani upravo u molitvi, da nas prate na našem životnom putu da i mi idemo hrabro ovim životom i da nosimo teškoće i križeve.




















2 razmišljanja na “U Vukovaru obilježen 12. travanj 1945. kao Spomen- dan žrtvama komunističkog terora u Vukovaru.”