Samostalni zrakoplovni vod Osijek danas obilježava točno trideset i pet godina od trenutka kada je u vihoru ratne jeseni 1991. godine upisan u vječnost hrvatske vojne povijesti. Kada danas, s odmakom od tri i pol desetljeća, podignemo pogled prema mirnom slavonskom nebu iznad Osijeka, Čepina, Đakova i Vukovara, teško je zamisliti da je to isto prostranstvo u listopadu 1991. bilo poprište jedne od najnevjerojatnijih, najhrabrijih i najluđih epizoda modernog ratovanja. Dok obilježavamo ovu veliku 35. obljetnicu, misli nam se neizbježno vraćaju u dane kada su obični poljoprivredni dvokrilci, vođeni čeličnom voljom nekolicine vizionara, postali jedina nada za opkoljeni grad na Dunavu.
Osnovan u trenucima kada se činilo da je svaka kopnena nada ugašena, Samostalni zrakoplovni vod Osijek nije bio samo vojna formacija u nastajanju. Bio je to krik prkosa i čudo improvizacije. Njegovo osnivanje početkom listopada 1991. godine – koje je formalni pečat dobilo 8. listopada, dok se postrojba tradicionalno i emotivno okuplja upravo u prvim listopadskim danima prisjećajući se svojih korijena i rođendana svog zapovjednika Marka Živkovića – označilo je prekretnicu u kojoj je ljudsko srce nadjačalo hladnu premoć čelika. Iako su u Hrvatskoj postojale ranije ustrojene zrakoplovne skupine, poput prvog Samostalnog zrakoplovnog odjeljenja Split formiranog na sportskom aerodromu u Sinju još 17. listopada 1990. godine od strane entuzijasta sinjskog i splitskog aerokluba (koje je kasnije integrirano u 4. gardijsku brigadu ZNG-a i izvelo prvi borbeni let u lipnju 1991.), kao i zrakoplovnog voda u Slavonskom Brodu iz 1990. godine, osječka postrojba usjekla se u nacionalno pamćenje kao najaktivnija, najsmjelija i taktički najinovativnija jedinica rane faze Domovinskog rata.
Pravni temelj za formalizaciju svih takvih postrojbi donesen je stupanjem na snagu Zakona o obrani 20. rujna 1991. godine, čime je omogućen ustroj Hrvatske vojske, Hrvatske ratne mornarice i Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, no na terenu istočne Slavonije zakon je pisala gola borba za opstanak.
Danas, na 35. obljetnicu njihova osnutka, klanjamo se sjenama ljudi koji su s platnenim krilima krenuli na nadzvučne lovce i raketne sustave, dokazavši da ne postoji nepremostiva prepreka kada se brani vlastiti dom.
Na samom ulazu u Sportsko-poslovnu zračnu luku Čepin pokraj Osijeka, gdje kao trajni spomenik ponosno stoji očuvani poljoprivredni dvokrilac Antonov An-2, danas je svečano i dostojanstveno obilježena 35. obljetnica osnutka Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek. Pod krilima legendarne letjelice koja simbolizira prkos, domišljatost i neizmjernu hrabrost hrvatskih branitelja iz jeseni 1991. godine, vijence su položili i svijeće upalili članovi obitelji poginulih zrakoplovaca, preživjeli ratni pripadnici voda, izaslanstvo Ministarstva obrane Republike Hrvatske, županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak te zamjenik gradonačelnika Grada Osijeka Dragan Vulin.
Prisjećajući se dana kada su osječki i đakovački zrakoplovci u rujnu i listopadu 1991. godine doslovno ni iz čega stvarali zračnu obranu istočne Slavonije, predsjednik Aerokluba Osijek Zlatko Toth istaknuo je kako je upravo Prvi samostalni zrakoplovni vod Osijek bio istinski začetnik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
– Nismo imali puno, ali smo jako puno napravili s onim što smo imali – kratko je i upečatljivo sažeo Toth bit djelovanja postrojbe u najtežim ratnim danima.
Među okupljenima koji su te ratne jeseni pod okriljem mrkle noći lijetali prema opkoljenom Vukovaru bio je i umirovljeni pukovnik Josip Hrgović, ratni pilot i pripadnik prvog Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek.
– Iako ta sredstva nisu mogla promijeniti tijek rata, učinili smo maksimalno što smo mogli – dostavljali lijekove i pomoć vukovarskoj bolnici te, koliko je bilo moguće, pružali potporu našim snagama na zemlji – prisjetio se pukovnik Hrgović misija u kojima su padobranima izbacivali humanitarne sanduke, ali i glasovite „bojler-bombe“ na neprijateljske položaje.
Županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak u svom je obraćanju naglasila kako je ova postrojba pokazala da odlučnost malobrojnih domoljuba može preokrenuti ratnu stvarnost, povukavši paralelu s današnjom snagom Hrvatske vojske.
– Samostalni zrakoplovni vod Osijek danas obilježava 35 godina od svoga osnutka. Davne 1991. godine, na samom početku Domovinskog rata, Hrvatska vojska i hrvatske obrambene snage nisu imale Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Zahvaljujući hrabrim ljudima koji su na današnji dan osnovali Samostalni zrakoplovni vod – koji je prvo organiziran kako bi prevozio ranjenike i humanitarnu pomoć, a kasnije postao i sastavni dio obrane – pokazalo se kako nekolicina hrabrih ljudi može promijeniti i tijek samog rata. Zaista, nakon 35 godina dužni smo odati počast i zahvalnost njima i svim hrvatskim braniteljima. Danas možemo biti sretni i ponosni što imamo moderne Oružane snage Republike Hrvatske i Hrvatsku vojsku opremljenu najmodernijom tehnologijom i opremom, a nastavlja se raditi na tome i dalje. Danas hrvatsko nebo čuvaju hrvatski Rafalei, ali prije 35 godina to nije bilo tako. Tada smo imali samo ono što su branitelji mogli improvizirati i ono što im je bilo dostupno, no ipak se pokazalo da je i to činilo značajnu prekretnicu u Domovinskom ratu. Još jednom velika hvala i zahvalnost hrvatskim braniteljima i svim hrvatskim dragovoljcima, a posebno danas onima koji su pokrenuli zračnu borbu protiv neprijatelja i branili Hrvatsku zahvaljujući samo svome znanju, svojoj volji i svojoj velikoj ljubavi prema domovini – poručila je županica Tramišak.
Zamjenik gradonačelnika Grada Osijeka Dragan Vulin istaknuo je kako pothvati osječkih zrakoplovaca djeluju poput filmskog scenarija, posebno se poklonivši žrtvi četvorice heroja – pukovnika Marka Živkovića i Mirka Vukušića te poručnika Ante Plazibata i Rade Grive.
– Ponovit ću, ovo je zaista filmska priča o tolikoj hrabrosti i njihovim podvizima tijekom početka Domovinskog rata, kada je praktički bilo najteže. Dovoljno je samo reći da su oni malim sportskim zrakoplovima, a što je još poznatije, i ovim sporim poljoprivrednim Antonovom An-2, izvršavali humanitarne zadatke dostavljajući pomoć u opkoljeni Vukovar i svugdje gdje je trebalo. No, ono što je još nevjerojatnije, izvršavali su i borbene zadatke, što je teško i zamisliti s jednim takvim avionom, a to dovoljno govori o njihovoj hrabrosti. Posebno se na ovaj dan moramo prisjetiti onih koji su dali najviše – svoje živote. Četiri pripadnika Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek stradala su praktički nedugo nakon osnutka, 2. prosinca 1991. godine, u padu zrakoplova koji je oboren kod Otoka. Njima u čast danas se ovdje i nalazimo, ali i u čast svima onima koji su preživjeli i koji su danas ovdje s nama, jer njihova hrabra djela nikada nećemo zaboraviti – istaknuo je zamjenik gradonačelnika Vulin.
Sudbinski susret u Đakovu i bratska bol koja je pokrenula krila
Samo formiranje postrojbe proizašlo je iz nevjerojatnog spleta okolnosti, osobne hrabrosti i duboke potrebe za improvizacijom koja je krasila hrvatske branitelje 1991. godine. Priča započinje u ranu jesen na području Đakova, gdje su se sudbinski isprepleli putovi trojice ljudi čija će imena postati sinonim za početak ratnog zrakoplovstva u Slavoniji.
Sve je pokrenuo događaj u kojem je Stjepan Bellian, lokalni radioamater i vrsni tehničar, uspio presresti radijsku komunikaciju dvojice borbenih pilota JNA. Presretnuti razgovor otkrio je zastrašujući plan neposrednog koordiniranog zračnog bombardiranja ključnih hrvatskih energetskih i vojnih objekata – trafostanice Ernestinovo, vojarne u Đakovu te đakovačke trafostanice. Shvativši kritičnost trenutka, aviotehničar Željko Radoš reagirao je munjevito. Naoružan dvjema lakim prijenosnim protuzračnim raketama sustava Strela-2M, uputio se izravno prema trafostanici. Njegova hladnokrvnost i preciznost rezultirale su pogotkom u jedan od neprijateljskih borbenih zrakoplova, čiji se pilot uslijed teškog oštećenja letjelice morao katapultirati.
Dok su Radoš i Bellian pretraživali teren u potrazi za lokatorom katapultiranog sjedišta oborenog neprijateljskog pilota, na lokaciju je stigao Marko Živković. Bio je to iskusan vojni pilot nadzvučnih zrakoplova MiG koji je dotad služio u Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu. Živković nije bio samo vrhunski profesionalac; bio je čovjek slomljena srca, ali neslomljiva duha. Potaknut velikosrpskom agresijom, a ponajviše dubokom osobnom tragedijom – njegov najmlađi brat Nikola, pripadnik MUP-a Vukovar, poginuo je 17. rujna 1991. godine u izravnoj borbi s neprijateljem na vukovarskoj Mitnici, a njegovi posmrtni ostaci ostali su nepronađeni – Marko je napustio redove JNA kako bi svoje letačko znanje stavio na raspolaganje domovini i suborcima svoga brata.
U tom sudbonosnom razgovoru na terenu između Radoša, Belliana i Živkovića rođena je vizionarska ideja: pretvoriti postojeće poljoprivredne i sportske zrakoplove, koji su besposleno stajali na lokalnim slavonskim aerodromima, u sredstva za logističku i borbenu potporu opkoljenom Vukovaru. Uz operativnu suglasnost i svesrdnu potporu generala Karla Gorinšeka, tadašnjeg zapovjednika Operativne zone Osijek, te pukovnika Mile Dedakovića Jastreba, zapovjednika Operativne grupe Vukovar – Vinkovci – Županja, službeno je ustrojen Prvi samostalni zrakoplovni vod Osijek. S vremenom je svakodnevnu komunikaciju i koordinaciju letača s opkoljenim gradom preuzeo zapovjednik Branko Borković – Mladi Jastreb, koji je te letove, izvođene u nemogućim uvjetima protiv tehnički neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja, kasnije opisao riječima koje najbolje sažimaju bit postrojbe: bila je to „hrabrost koja je graničila s ludošću“.
Nebeski ratnici: Ljudi koji su činili srce i um postrojbe
Na čelo postrojbe stao je njezin idejni začetnik, pukovnik Marko Živković. Rođen 3. listopada 1959. godine u Donjoj Mahali u Bosni i Hercegovini kao najstarije od četvero djece u obitelji Marijana i Marte Živković, Marko je djetinjstvo i osnovnu školu proveo u Vukovaru, gradu za koji će kasnije dati život. Nakon srednje vojne škole u Mostaru te Vojne akademije u Zadru i Puli, službovao je u Beogradu, gdje se u srpnju 1986. oženio Anicom Olah s kojom je dobio kćer Marinu. Zrakoplovstvo nije bilo samo njegov poziv, već i cjelokupni život; slobodno je vrijeme provodio leteći na jedrilicama, sportskim avionima i motornim zmajevima, a osnovao je i vlastiti aeroklub „Galeb“. Njegova autoritativna smirenost u najtežim kriznim situacijama ulijevala je beskrajno povjerenje svakom pripadniku voda.
Za svog zamjenika Živković je odabrao čovjeka s kojim ga je sudbina neraskidivo vezala još od školskih klupa – pukovnika Mirka Vukušića. Rođen u studenom 1959. godine u Vinkovcima, Vukušić je još kao dječak pokazivao izniman dar za tehniku, izradu modela raketa i zrakoplova. Nakon upisa u srednju Tehničku školu, prebacio se u vojnu školu u Mostaru, a potom sa Živkovićem pohađao akademije u Zadru i Puli, gdje je diplomirao kao najbolji pitomac u svojoj klasi. Godine 1989. oženio se dugogodišnjom djevojkom Marinom Mirković. U Samostalnom zrakoplovnom vodu Osijek, Vukušić je zbog svojih briljantnih matematičkih sposobnosti preuzeo ulogu glavnog analitičara i navigatora. Njegov analitički um bio je zadužen za izradu proračunskih balističkih tablica, preračunavanje GPS koordinata te precizno računanje putanja za desantiranje humanitarnog materijala i improviziranih bombi u uvjetima noćnog vjetra.
Ovoj dvojici vrhunskih vojnih pilota ubrzo se priključio i treći profesionalni pilot, Josip Hrgović, koji je sudjelovao u prvim borbenim misijama, kao i iskusni instruktor letenja Vladimir Rajtar, koji će nakon rata postati ključni kroničar postrojbe. No, zračne misije bile bi nemoguće bez neustrašivih borbenih padobranaca koji su u stražnjem dijelu letjelice obavljali najopasniji fizički posao. Poručnici Ante Plazibat i Rade Griva nisu u tim misijama nosili padobrane kako bi iskakali, već su na rubu otvorenih vrata u mrkloj noći ručno navodili i u ponor izbacivali masivne sanduke i smrtonosne bombe, oslanjajući se isključivo na Vukušićeve vizualne i zvučne signale. Uz njih se istaknuo i padobranac Darko Reinspach, koji je osim terenskih zadaća u zraku aktivno sudjelovao u crtanju i konstruiranju improviziranih ubojnih sredstava.
Na zemlji je kucalo tehničko srce postrojbe predvođeno aviotehničarom i inženjerom-oružarom Željkom Radošem, čija je inženjerska genijalnost omogućila vodu da iz logističke preraste u moćnu ofenzivnu formaciju. Uz pilote Poljoprivredne avijacije Osijek, članove lokalnih aeroklubova, inženjere, elektroničare i medicinsko osoblje, Samostalni zrakoplovni vod Osijek na vrhuncu svog djelovanja brojio je oko pedesetak iznimno motiviranih pripadnika koji su djelovali kao jedan organizam.
Platnena krila iz skrivenih pustara i ceste bez drvoreda
Tehnička sredstva kojima je raspolagao Samostalni zrakoplovni vod Osijek djelovala su gotovo nestvarno u usporedbi s modernim ratnim strojem JNA koji je gospodario nebom i zemljom. Flota je okupljena rekvizicijom ukupno sedam civilnih letjelica prebačenih sa zračnih luka Osijek-Čepin, aerokluba Đakovo te iz Varaždina. U tom šarolikom arsenalu našli su se poljoprivredni avion M-18 Dromader, lake turističke i školske letjelice Cessna, Utva-75 i Piper Super Cub te dva motorna zmaja Apollo CX.
Ipak, apsolutnu okosnicu flote i ultimativnog „radnog konja“ predstavljao je sovjetski dvokrilac Antonov An-2. Riječ je o tada već pedeset godina starom dizajnu robusnog višenamjenskog zrakoplova namijenjenog padobranskoj obuci i zaprašivanju poljoprivrednih usjeva. Izbor popularnog „Kukuruznika“ pokazao se genijalnim: zahvaljujući golemoj površini krila presvučenih običnim platnom, An-2 je posjedovao iznimnu uzgonsku silu koja mu je omogućavala nošenje teškog tereta te polijetanje i slijetanje na izrazito kratkim, neravnim zemljanim terenima pri vrlo malim brzinama.
Međutim, letjeti takvim glomaznim, bučnim zrakoplovom opremljenim snažnim zvjezdastim motorom iznad neprijateljske vojske naoružane protuzračnim topovima i raketama činilo se kao misija ravna samoubojstvu. Stoga su tehničari i mehaničari osmislili sustav potpunog taktičkog prikrivanja. Letjelice, izvorno obojene u upadljive žute i bijele civilne boje poljoprivredne avijacije, ručno su prebojane u tamne vojne maskirne uzorke kako bi se noću stopile s tamom slavonskih oranica i šuma. Budući da su danju nebom patrolirali neprijateljski nadzvučni lovci MiG-21 i jurišnici G-4 Super Galeb, hrvatski su zrakoplovi tijekom dana morali biti nevidljivi na tlu. Odvlačeni su duboko u šumarke ili pod nadstrešnice poljoprivrednih kombinata i prekrivani gustim maskirnim mrežama.
Klasične betonske piste bile su previše opasne, pa je postrojba za svoje operativne baze koristila improvizirana uzletišta i skrivene slavonske pustare. Posebno su važni bili punktovi Gajgerova pustara, Ivan Dvor i Strossmayerovac u okolici Đakova. Tamo su mehaničari u tišini obavljali popravke, a padobranci i oružari u strogoj tajnosti pripremali teret. Uzletišta su postale lokalne poljoprivredne staze i ceste. Koliko je cijeli narod disao s ovom postrojbom, najbolje svjedoči podatak da je na dionici ceste između Satnice i Gorjana lokalno stanovništvo u hodu posjeklo čitav drvored kako široka krila Antonova ne bi zapinjala pri noćnom polijetanju i slijetanju. Nikakve aerodromske rasvjete nije bilo; pista se osvjetljavala baterijskim lampama ili farovima automobila koje bi zemaljsko osoblje upalilo na kratki dogovoreni signal aviona tik pred slijetanje, te ih gasilo istog trena kad bi gume dotaknule tlo kako neprijateljsko topništvo ne bi lociralo položaj.
Tehnološko čudo: Kako su Garmin-100 i „bojler-bombe“ prevarili JNA
Budući da su se letovi mogli izvoditi isključivo pod okriljem mrkle noći, piloti su se suočili s golemim problemom: ni Antonov An-2 ni sportske letjelice nisu posjedovali složene IFR instrumente za instrumentalno letenje bez vanjske vidljivosti. U prvim danima piloti su se oslanjali isključivo na navigaciju po zvijezdama i vizualno praćenje rijetkih orijentira poput odsjaja rijeka ili željezničkih pruga, neprestano riskirajući gubitak prostorne orijentacije u tami.
Tada se događa tehnološka revolucija na taktičkoj razini. Pripadnici postrojbe uspjeli su iz Njemačke nabaviti civilni prijenosni GPS uređaj Garmin-100. Ugradnja te male naprave u kabinu zastarjelog dvokrilca donijela je nevjerojatnu navigacijsku preciznost, prikazujući točnu poziciju letjelice, udaljenost do cilja i procijenjeno vrijeme leta. No, Živković i Vukušić iskoristili su Garmin-100 za nešto još genijalnije – za postizanje potpune radarske nevidljivosti.
Radarski sustavi jugoslavenske protuzračne obrane, dizajnirani za praćenje brzih mlaznih zrakoplova, posjedovali su takozvani Dopplerov filtar. Riječ je o elektroničkom sklopu koji automatski ignorira sve objekte koji se kreću sporije od otprilike 150 kilometara na sat, kako radarski zasloni ne bi bili zagušeni odrazima jata ptica, oblaka ili cestovnih kamiona. Prateći precizno putnu brzinu na zaslonu Garmina, piloti SZV-a Osijek namjerno bi oborili brzinu Antonova ispod tog praga od 150 km/h. Time su postali doslovno nevidljivi za moderne radare JNA. Šuljali su se noćnim nebom sporije od automobila na autocesti, pretvorivši najveću manu svog poljoprivrednog aviona – njegovu sporost – u vrhunsko „stealth“ oružje. Istodobno, kako bi izbjegli prisluškivanje otvorenih radijskih frekvencija, za komunikaciju s opkoljenim Vukovarom koristili su napredni sustav „paket-radija“, ranu formu digitalnog prijenosa podataka s osnovnom enkripcijom putem koje su u bazu stizale šifrirane koordinate ciljeva.
Međutim, osječki zrakoplovci nisu željeli biti samo dostavljači pomoći; željeli su uzvratiti udarac. Kako Hrvatska u to vrijeme pod embargom nije imala prave zrakoplovne bombe, u improviziranoj radionici pod vodstvom Željka Radoša i prema nacrtima Darka Reinspacha započela je serijska proizvodnja oružja koje će ući u vojnu legendu – „bojler-bombi“.
Kao kućište projektila poslužili su teški čelični kućanski predmeti: isluženi bojleri, prazne plinske boce i spremnici hidrofora. U prvu plinsku bocu Radoš je ugradio šestinu potrebne količine plastičnog eksploziva, a kako se eksplozivni naboj uslijed avionskih turbulencija ne bi pomicao unutar kućišta, fiksirali su ga nabijanjem golemih količina prešane slame i industrijskog kartona. Ostatak prostora u bojleru punjen je metalnim otpadom – vijcima, maticama, starim lancima i komadima željeza – čime je stvorena strahovita fragmentacijska bomba. Da bojler pri padu ne bi vrludao zrakom, Radoš je na stražnji dio zavarivao improvizirana limena krilca za stabilizaciju putanje.
Najosjetljiviji dio bio je upaljač. Klasični upaljači bili su preopasni jer su mogli detonirati pri samom poskakivanju aviona na poljskom putu. Radoš je stoga konstruirao mehanički inercijalni upaljač koji se aktivirao tek pri silovitom udaru o tlo pod velikom kinetičkom energijom. Koliko je povjerenje morao izgraditi kod posade, svjedoči anegdota kada su padobranci s razumljivom nelagodom gledali te grdosije koje su tijekom leta morali držati doslovno u krilu; Radoš je tada uzeo upaljač i pred njihovim ga očima svom snagom bacio na beton, dokazujući u praksi da se mehanizam neće aktivirati pri običnim udarcima. Svaka takva bomba težila je između 150 i 250 kilograma, a za njezino unošenje u trup Antonova bila su potrebna četvorica snažnih muškaraca. Bez ikakvih mehaničkih ciljnika ili nosača bombi, poručnici Plazibat i Griva su ih na Vukušićev znak rukama gurali kroz otvorena bočna vrata u ledenu noćnu prazninu.
Darovi s neba i „opanci koji lete na sve strane“
Krajem listopada 1991. godine zračni most za Vukovar radio je punom parom. Uvjeti letenja bili su na granici ljudske izdržljivosti. Kako bi zavarali neprijateljsku protuzračnu obranu i prišli joj s leđa, piloti su Antonovima često prelijetali izravno preko srbijanskog dijela Dunava, spuštajući se potom nad grad i ciljajući svjetlosne markere koje su im vukovarski branitelji postavljali, najčešće na prostoru gradskog stadiona.
Iz mraka su se na padobranima spuštali golemi sanduci, pri čemu je u pojedinim letovima teret dosezao i cijelu tonu. U ukupno 17 uspješno desantiranih velikih padobranskih sanduka, opkoljenom je gradu dostavljeno više od dvije tone spasonosne pomoći. Za vukovarsku bolnicu stizali su lijekovi, sanitetski materijal, krvni pripravci i životno važne boce s kisikom za operacijske dvorane, dok su braniteljima na prvim crtama stizali pješačko streljivo, mine, protutenkovski projektili za zaustavljanje oklopa na Trpinjskoj cesti te cigarete koje su iscrpljenim borcima u rovovima značile nemjerljiv moralni poticaj.
Usporedno s humanitarnim misijama, započeli su i borbeni napadi. Nakon uspješnog testiranja prvih „bojler-bombi“ na poligonu u Nabrđu, početkom listopada u izravnom dogovoru s Milom Dedakovićem Jastrebom izveden je prvi borbeni let. Cilj je bila velika koncentracija snaga JNA na vukovarskom Lušcu. Antonovom koji je poletio s Gajgerove pustare upravljali su Marko Živković i Josip Hrgović, dok je Mirko Vukušić uz pomoć Garmina i svojih tablica odredio točan trenutak izbacivanja. Učinak je bio razoran. Nekoliko sati nakon povratka u bazu kod Đakova, iz opkoljenog Vukovara stigla je povijesna radijska poruka koja se i danas prepričava s osmijehom i ponosom: „Naši su se vratili s terena. Opanci su letjeli na sve strane!“
Psihološki učinak na neprijatelja bio je golem. Vojska koja je raspolagala stotinama tenkova i nadzvučnom avijacijom našla se u panici pred „noćnim duhovima“ koji su se nečujno spuštali ispod radara i iz mraka bacali naprave od 250 kilograma koje su pri padu proizvodile zastrašujući fijuk i stravične detonacije. U manje od dva mjeseca djelovanja, Samostalni zrakoplovni vod Osijek izveo je čak 35 borbenih letova u kojima je na neprijateljske položaje izbačeno 68 „bojler-bombi“, dok je ukupno – računajući logističke, izviđačke, trenažne i borbene zadaće – postrojba u strogoj tajnosti odradila oko 186 letova.
Bijes Beograda: Raketni puk „Tri prsta smrti“ protiv platnenog dvokrilca
Kontinuirani i nekažnjeni udari osječkih „poljoprivrednika“ postali su prvorazredno poniženje za vojni vrh u Beogradu. Svi pokušaji da se spori Antonovi obore konvencionalnim protuzračnim topništvom (PAT) i teškim strojnicama propali su jer se pucalo naslijepo, isključivo prema zvuku motora u mraku, dok su maskirna boja i niski let činili letjelice neuhvatljivima.
Suočeni s potpunom nemoći na terenu, zapovjednici JNA povukli su potez koji najbolje oslikava razmjere njihove frustracije i nevjerojatnu asimetriju ovog sukoba. Kako bi zaustavili nekoliko pedeset godina starih drveno-platnenih dvokrilaca koji su letjeli brzinom od 150 kilometara na sat, iz Kragujevca su na istočnoslavonsko bojište hitno prebacili elitni 310. samohodni raketni puk PZO-a, naoružan jednim od tada najsofisticiranijih sovjetskih mobilnih raketnih sustava 2K12 Kub-M (prema NATO klasifikaciji SA-6 Gainful).
Bio je to sustav stvoren za rušenje najsuvremenijih nadzvučnih lovaca i bombardera, svjetski poznat iz Jomkipurskog rata 1973. godine kada su ga izraelski piloti, nakon što im je oborio četrdesetak modernih zrakoplova, zbog tri rampe prozvali „Tri prsta smrti“. Sustav Kub-M koristio je radarsku postaju 1S31 s poluaktivnim radarskim navođenjem i dometom otkrivanja do 60 kilometara, dok su same rakete oznake 3M9 bile čelična čudovišta dugačka gotovo šest metara i teška 635 kilograma. Jurile su prema cilju brzinom između 730 i 930 metara u sekundi – više od 2,5 Macha, odnosno preko 3.000 kilometara na sat – sposobne uništiti cilj na visinama do 35 kilometara.
No, i taj vrhunski ratni stroj dugo je bio nemoćan pred slavonskom domišljatošću. Radari i glave za samonavođenje raketa bili su projektirani za hvatanje velikih metalnih površina brzih mlaznjaka, pa su spori let i platnena krila Antonova izluđivali operatere iz Kragujevca. Povijesni izvori bilježe da je taj raketni puk tijekom jeseni ispalio čak šesnaest skupocjenih raketa 3M9 u prazno; mnoge su zbog gubitka radarskog zahvata odletjele daleko u noć, a neke su čak preletjele granicu i pale na teritorij susjedne Mađarske, izazvavši oštre međunarodne diplomatske prosvjede.
Kobna prosinačka noć iznad Otoka i vječni zagrljaj na Mirogoju
Nažalost, neumoljivi zakoni vjerojatnosti i golema koncentracija raketne moći dovedene isključivo zbog njih na koncu su sustigli nebeske ratnike. Priča o Samostalnom zrakoplovnom vodu Osijek doživjela je svoj najtragičniji trenutak u hladnoj noći s 1. na 2. prosinca 1991. godine.
Te su noći osječki zrakoplovci radili pod golemim opterećenjem. Nakon što su uspješno odradili prva dva planirana noćna leta, krenuli su na treći, koji će se pokazati kobnim. U kabini i trupu Antonova An-2 nalazilo se samo srce i zapovjedna krema postrojbe: osnivač i zapovjednik pukovnik Marko Živković, njegov zamjenik i glavni navigator pukovnik Mirko Vukušić te dvojica neustrašivih padobranaca, poručnici Ante Plazibat i Rade Griva.
Tijekom izvršenja borbene zadaće i preleta iznad područja naselja Otok nedaleko od Vinkovaca, u blizini rijeke Bosut, radarski sustavi jugoslavenskog puka uspjeli su u jednom trenutku ostvariti čvrst zahvat na letjelici. Iz mraka je lansirana raketa 3M9 sustava Kub-M. Golema kinetička energija projektila teškog preko pola tone i detonacija njegove bojeve glave izravno su pogodile krhki dvokrilac na nebu iznad Otoka. Zrakoplov je u trenu uništen u zraku, a sva četvorica hrvatskih heroja poginula su na mjestu.
Koliki je bio strah neprijateljskih operatera od ove postrojbe, pokazuje i bizaran detalj zabilježen na radarskim zaslonima puka JNA nakon samog pogotka: dok su teški dijelovi zvjezdastog motora i zapaljene krhotine polako padali prema tlu, stvarali su na ekranima i dalje snažan odraz, pa su posade Kub-a u panici nastavile lansirati dodatne rakete u već srušeni zrakoplov, sve dok i posljednja točka nije nestala sa zaslona. Pukovnici Marko Živković i Mirko Vukušić, nerazdvojni prijatelji koji su dijelili školske klupe u Mostaru, akademije u Zadru i Puli, vojnu službu i zajednički san o slobodnom hrvatskom nebu, ujedinjeni su u smrti u 32. godini života. Sahranjeni su jedan pokraj drugoga 6. prosinca 1991. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Temelj modernog HRZ-a i sjećanje na „Crne vrane“ koje ne blijedi
Gubitak zapovjednika Živkovića, zamjenika Vukušića te padobranaca Plazibata i Grive bio je strahovit udarac za mladu Hrvatsku vojsku. Njihova žrtva jasno je pokazala da nenaoružani poljoprivredni avioni više ne mogu izvoditi ofenzivne zadaće iznad bojišnice zasićene strateškim PZO sustavima. Vrhovno zapovjedništvo stoga je donijelo tešku, ali jedinu razumnu odluku o trajnoj obustavi daljnjih borbenih letova takvim letjelicama iznad istočne Slavonije, dok je JNA, procijenivši da je prijetnja iz zraka neutralizirana, ubrzo povukla raketni puk natrag u Srbiju.
Preostale letjelice Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek hitno su dislocirane dublje u pozadinu, na područje Donjeg Miholjca, gdje se postrojba preusmjerila isključivo na sanitetski prijevoz i održavanje hladnog pogona. Dolaskom snaga UNPROFOR-a i smirivanjem ratnih djelovanja na istoku u proljeće 1992., vod je u svibnju 1992. godine službeno rasformiran i demobiliziran, uz još jednu kratku reaktivaciju tijekom 1993. godine isključivo za potrebe hitnog medicinskog transporta teških ranjenika sa slavonskih bojišta u zagrebačke bolnice.
No, iz pepela njihovog Antonova izniknulo je suvremeno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Samo deset dana nakon tragedije iznad Otoka, 12. prosinca 1991. godine, odlukom predsjednika Republike Hrvatske službeno je utemeljeno Zapovjedništvo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (HRZ i PZO). Na mjesto slavonskih platnenih dvokrilaca ubrzo su stigli nadzvučni borbeni lovci MiG-21Bis, a preživjeli piloti, inženjeri i tehničari Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek svoje su neprocjenjivo ratno iskustvo ugradili u temelje pobjedničke Hrvatske vojske.
Danas, trideset i pet godina kasnije, sjećanje na „Crne vrane“ – kako se naziva njihova legendarna ratna oznaka s maskirnim bojama i stiliziranom pticom koja se čuva u vojnim muzejima – živi snažnije nego ikada. U središtu grada Otoka, pokraj župne crkve sv. Antuna Padovanskog, stoji velebno spomen-obilježje posvećeno četvorici poginulih zrakoplovaca te dvadesetsedmorici hrvatskih branitelja i civila Otoka, gdje se svakog 2. prosinca uz najviše državne počasti okupljaju obitelji i preživjeli suborci poput Darka Reinspacha i Josipa Hrgovića kako bi mladima prenijeli istinu o tim danima. Na samom ulazu u Sportsko-poslovnu zračnu luku Čepin pokraj Osijeka ponosno stoji očuvani Antonov An-2 kao trajni spomenik, dok Udruga ratnih pripadnika zrakoplovstva svakog listopada obilježava dane osnutka postrojbe.
O njihovim nadljudskim pothvatima zauvijek svjedoči knjiga „Nebeski ratnici“ pilota postrojbe Vladimira Rajtara, potresni dokumentarno-igrani film „Ispod radara“ redatelja Stipe Majića Pipe iz 2019. godine, kao i prva epizoda HRT-ova dokumentarnog serijala „Hrvatsko ratno zrakoplovstvo – Postanak“ simbolično nazvana „Darovi s neba“.
Na ovu 35. obljetnicu osnutka, Samostalni zrakoplovni vod Osijek ostaje trajni svjetionik domoljublja – dokaz da veličinu vojske ne čine samo kalibri i radari, nego neizmjerna hrabrost ljudi spremnih poletjeti u mrak kako bi njihova domovina dočekala svitanje.
STARIJE OBJAVE