Na današnji dan prije 104 godina , dogodio se je jedan stravičan zločin nad hrvatskim vojnicima na zagrebačkom trgu.
Dođite i vladajte nad nama, jer smo nesposobni da sami sobom
Miroslav Krleža
upravljamo!
Hrvatski narod se zatekao nespreman u zbivanjima oko formiranja nove države, a njegovi predstavnici se nisu uspjeli najspretnije snaći u tim sudbonosnim događajima. Uglavnom nepripravljen, Zagreb je 2. prosinca saznao da je 1. prosinca 1918. godine srpski regent Aleksandar proglasio ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i
Srba u jednu državu.
Došlo je do zaplijene frankovačke »Hrvatske« 3. prosinca, koja je objavila proglas Stranke prava u kojem je posebice bilo istaknuto da je »hrvatskom narodu”: “Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja Petra I (…) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (…)”. koja je, uz Radićevu Hrvatsku pučku seljačku stranku, na posljednjim saborskim izborima dobila »najviše glasova svjesnih i nezavisnih hrvatskih izbornika«.
Za njih je stvaranje nove države bio protuustavan čin koji se protivi pravu naroda na samoopredjeljenje, i kojim se suverenost hrvatskog naroda prenosi na srpskog kralja. Također, u jednom dijelu Starčevićeve stranke prava vladalo je veliko neraspoloženje. Akt stvaranja nove države nije priznala ni HPSS, a upravo su Stjepan Radić i njegova stranka tada, prema nekim prosudbama, “zastupali četiri petine hrvatskoga naroda“.
O nezadovoljstvu vrlo brzo nakon ujedinjenja jasno je progovorio i dr. Fran Barac koji se u svojem političkom djelovanju s približavanjem završetka Prvoga svjetskog rata sve aktivnije uključivao u stvaranje južnoslavenske države. Narod je nezadovoljan i »sve vrije«, a najveće ogorčenje je vladalo zbog raspuštanja gradskih i seoskih općina u Hrvatskoj i Slavoniji, te premještanja općinskih činovnika i namještanja novih, koji su mogli biti i nekvalificirani za taj posao.
Dana 5. prosinca, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije, od kojih su mnogi bili naoružani, manifestirao za republiku došlo je do oružanog sukoba. Tadašnji šef policije Grga Angjelinović, saznavši prije za njihovu namjeru prosvjeda, postavio je na neke od kuća na Jelačićevom trgu naoružane vojnike (mornare) koji su zapucali iz strojnica na prosvjednike iz 25. i 53. pukovnije te prolaznike.. Neki vojnici 25. i 53. pukovnije uzvratiše vatru ali kako bijahu nezaštićeni i na otvorenom trgu, podlegoše.. Prema službenom izvješću u tom sukobu ubijeno je 14 (od toga 9 vojnika) a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika). Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika “Hrvatska”, kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje. Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.
Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.
Prvaci Starčevićeve stranke prava, dr. Ante Pavelić st., Kerubin Šegvić, dr. Budislav Angjelinović, dr. Svetozar Rittig i drugi, na vijeću stranke održanom 12. prosinca 1918. svojim su istupima podržali ujedinjenje i stvaranje nove države, a pri tome su se pozivali na niz razloga, od vanjskopolitičkih i unutarpolitičkih do geografskih. Izjave stranačkih lidera bile su pune samohvale glede vlastita političkog djelovanja u ratnome razdoblju, a osobito gorljivo postanak nove države u svojem je govoru nastojao opravdati predsjednik dr. A. Pavelić st., koji je držao da je ujedinjenje sa Srbijom bilo spas za Hrvatsku. U svojem istupu dao je kratki pregled zbivanja oko ujedinjenja, te naznačio određene dvojbe. »Mi Hrvati, došavši u Beograd smo pred dilemom, ili da prihvatimo samostalnu hrvatsku republiku, koja bi obuhvaćala samo 4 županije oko Zagreba, ili da prionemo uz Srbiju.«
Naglašava da su na temelju Londonskog ugovora Talijani okupirali Istru, dijelove Dalmacije i Primorje, dok je »balkanskim ugovorom prepušteno Medjumurje Magjarskoj, a Srbiji južna Dalmacija, Herceg Bosna, južna Ugarska«, a »Bačka i Baranja stvorila je svoju vladu i htjela pod Srbiju, Dalmacija traži jedinstvenu državu, Slovenija isto tako. Srijemski Srbi su zaključili pod Srbiju, jednako bosanski. (…) Vladini i vojnički krugovi Srbije izjaviše, da hoćemo li sjedinjenje, ne daju ni dirati u pitanje dinastije.« U takvim okolnostima Pavelić smatra da nije bilo moguće raspravljati o tome hoće li država biti monarhija ili republika.
