“Operacija Janjičar”: Hrvatska Borba S Vlastitim Sjenama I Nevidljivom Mrežom Moći

U tišini arhiva, pod oznakom državna tajna, skriven je dokument koji više govori o stvaranju hrvatske države nego stotine političkih govora. U njemu su imena – gotovo dvije tisuće njih – ljudi za koje su hrvatski obavještajci vjerovali da su suradnici jugoslavenske Kontraobavještajne službe, zloglasnog KOS-a.
Taj dokument, s naslovom Operativna akcija “Janjičar”, odavno je procurio u javnost zahvaljujući Nacionalu, ali njegov sadržaj i poruke ni danas nisu do kraja rasvijetljene. Jer, “Janjičar” nije bio samo popis – bio je ogledalo jedne stvarnosti u kojoj se Hrvatska rađala okružena neprijateljima, ali i prožeta njihovim tragovima.

Od UDBE do KOS-a: rat tajnih službi u pozadini Domovine

Godina 1990. donijela je prvi pravi obračun između transformirane hrvatske UDBE i vojno-obavještajnog aparata JNA – KOS-a. Taj nevidljivi rat vodio se paralelno s onim političkim, dok su hrvatske institucije tek nastajale.
Rezultat tog sukoba bila su prva uhićenja i raskrinkavanja u sklopu akcije “Labrador”, a potom i formalno pokretanje operacije “Janjičar” krajem 1991. godine.
Prema vojnim izvorima, akciju su odobrili tadašnji ministri Ivan Vekić i Gojko Šušak, a vodili je ljudi koji su i sami nosili naslijeđe bivših struktura – Josip Perković i Jerko Vukas. I dok su se ratne crte pomicale na fronti, druge su se crtale unutar zidova sigurnosnih službi, na papiru, u dosjeima i pod pseudonimima.

Tadašnja 5. vojna oblast JNA, koja je obuhvaćala veći dio Hrvatske, raspolagala je s oko 800 agenata KOS-a – od kojih su 300 bili civili infiltrirani u političke, medijske i gospodarske strukture. To znači da je Hrvatska, dok se borila za slobodu, u svojim redovima nosila i one koji su bili obučeni da je iznutra oslabe.

KOS – nevidljivi štit Jugoslavije

Do početka 90-ih, javnost je o KOS-u znala vrlo malo. Radilo se o službi koja je djelovala u sjeni, često koristeći metode koje su prelazile granice profesionalne etike. Njihov je cilj bio jasan – očuvati Jugoslaviju pod svaku cijenu.
Operacije u Sloveniji i Hrvatskoj pokazale su do koje mjere je KOS bio spreman ići. Afera “Janša”, prisluškivanje Josipa Boljkovca, tajni snimci generala Martina Špegelja o naoružavanju hrvatskih postrojbi – sve su to bili pokušaji da se hrvatski otpor diskreditira i razbije prije nego što postane pokret koji će stvoriti državu.

KOS je bio mozak sustava koji nije znao gubiti. Njegovi agenti, prekaljeni u hladnoratovskim igrama, znali su kako se preživljava promjena režima – i kako se preživljava unutar njega.

Popis koji još uvijek odzvanja

U ožujku 2021. godine Nacional je objavio dijelove popisa “Janjičara” – 302 imena poznata hrvatskoj javnosti. Među njima su se našli i neki od onih koji su kasnije imali važne uloge u hrvatskom vojnom i političkom životu: Rahim Ademi, Imra Agotić, Božo Agotić, Mato Arlović, Ivan Beneta, Željko Besedić…
Najviše pažnje izazvalo je ime Gorana Radmana, tada mladog direktora Televizije Zagreb, kojeg je dokument SIS-a iz 1991. označio kao suradnika KOS-a. Prema tvrdnjama pukovnika Ivana Sabolovića, Radman je bio pod istragom zbog sumnje u povezanost s jugoslavenskim strukturama, a predloženo je da se ispita njegova uloga u novim institucijama hrvatske vlasti.

Kasnije će taj isti Radman, desetljeće poslije, ponovno zasjesti na čelo HRT-a – ovaj put kao ravnatelj javne televizije u mandatu vlade Zorana Milanovića 2012. godine.
Povijest ima neobičan smisao za ironiju: ljudi koji su jednom bili simbol starog sustava, često su se vraćali – ovoga puta kao lica “novog” društva.

Pouke starca iz Lepoglave

Jedan komentar, ispod objave dokumenta, možda najbolje opisuje taj začarani krug hrvatske politike:

“Sinko, pazite šta radite, oni su naučili vladat’ pedeset godina, a vi o tom pojma nemate. Čuvajte glave, sve bi to moglo završit’ u krvi.”

Te riječi, izgovorene u ljeto 1989., danas zvuče proročki.
Jer, Hrvatska jest izborila slobodu, ali nikada do kraja nije raskinula s onima koji su vladali u njezino ime prije nego što je postala svoja. Strukture su se promijenile, imena su se izmijenila, ali mentalitet vlasti – onaj koji prepoznaje moć, a ne odgovornost – ostao je isti.

Tko danas radi za Hrvatsku, a tko za njezine sjene?

Radman nije iznimka. On je samo primjer kontinuiteta u kojem politička i medijska elita preživljava svaku promjenu, uvijek jednako čvrsto ukorijenjena u sustavu.
Pitanje koje se postavlja nije samo tko je bio na popisu “Janjičara”, nego – koliko ih danas još djeluje, možda ne kao agenti, ali kao nositelji istog obrasca: poslušnosti centrima moći, konformizma i vječne pripadnosti nekoj višoj “strukturi”.

Borba hrvatskog naroda za vlastitu državu nikada nije bila borba protiv drugih, nego borba za pravo da u svojoj zemlji vlada istina, a ne lojalnost bivšim gospodarima.
I zato, kad danas govorimo o operaciji “Janjičar”, ne govorimo samo o dokumentu iz 1991. – govorimo o fenomenu koji traje. O sustavu koji, premda nevidljiv, još uvijek upravlja percepcijom, kadrovima i, možda najvažnije – našom vjerom da su oni koji vode Hrvatsku uistinu njezini.

Dokument “Janjičar” nije samo povijesna bilješka. To je ogledalo jedne trajne hrvatske borbe – borbe između ideala slobode i realnosti moći.
I pitanje koje se nadvija nad svima nama: jesmo li danas doista slobodni, ili samo živimo u novom obliku starog sustava?