“Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.”
Kata Šoljić rođena je 1922. godine u Donjem Vukšiću kod Brčkog. Rođena je u siromašnoj obitelji, a njena patnja počela je još u Drugom svjetskom ratu kad su joj strijeljani brat i tri polubrata. Oca je izgubila kad je imala 13 godina, majku malo kasnije.
Kata je majka četvorice poginulih branitelja i junakinja Domovinskog rata, bila je simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke u Domovinskom ratu.
U Domovinskom je ratu izgubila četvoricu sinova: Niku, Ivu, Miju i Matu.
U Zagrebu je saznala za sina Miju (r.1945.) . Miju su odveli četnici iz njegove kuće, zajedno s još trojicom mještana. I on se vodi kao nestao. Hvala Bogu da su bar snahu i dvoje djece pustili nakon pet mjeseci. No, najviše od svega boli me što je među četnicima koji su mi odveli sina bio i naš prvi susjed Stanislav Simić. Susjedi Srbi ubili su mi i zeta Ivana Vukojevića.
Najstariji sin Niko (r.1942.) zarobljen je u borbama za Vukovar, te odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu. Umro je u najvećim mukama, jer su ga svakodnevno tukli i mučili do besvijesti, pronađen je gotovo slučajno na groblju u Srijemskoj Mitrovici u Srbiji, bio je posljednji kojeg su ekshumirali. Za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima.
Nedugo nakon toga javili su mi kako je sin Ivo. rođen 1948. (Veliki Džo) skočio u Dunav 06. studenoga 1991.). jer se nije mogao probiti iz opkoljenog grada, a nije želio dospjeti četnicima u ruke. Nikada nisam ništa saznala o njemu. a i dandanas vodi se kao nestao.
Najmlađi sin Mato (r. 1952.) poginuo je 19. rujna 1991. pri pokušaju osvajanja vukovarske vojarne. To sam saznala tek potkraj listopada, kada sam otišla u Bosnu u posjet rodbini; krili su od mene tu strašnu vijest i govorili mi kako su svi zdravi i čitavi…
U ratu bili su i kći Marija i zet Stjepan Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni.
Kći Marija sa svojom obitelji prošla je teško zatočeništvo Srijemske Mitrovice.
Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju.
Kći Ana ostala je sama s dva sina.
„Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati“. „Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala, ali dok je nade lakše je: možda je živ“, tješila se majka Šoljić, no istina je bila nešto drukčija.
Punih 12 godina trajala je majčina potraga za svojim sinovima Nikom, Ivom, Mijom i Matom , a kada je primila u ruke fotografiju s posmrtnim ostatcima posljednjeg sina Nike samo je tiho izgovorila ”moja je potraga završena”.
Mediji su ju svojedobno nazvali majka hrabrosti.
»Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala. No, moji sinovi svoje živote nisu dali uzalud. Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi.« – to su riječi Kate Šoljić koje su ostale svima nama urezane i nikada zaboraljene.
- Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ju je redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrijednosti.
- Godine 2004. godine primila je nagradu Junakinja hrvatskog Domovinskog rata koju je dodijelila Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata, koja joj je dodijeljena na poticaj Mladena Pavkovića, koji je o njoj snimio i nekoliko dokumentarnih filmova.
Foto : snimka sa zaslona
