Portal Veteran - Ustavni Sud RH U Krnjem Sastavu!

Hrvatska se suočava s neviđenom institucionalnom blokadom nakon što Hrvatski sabor 15. svibnja 2026. nije uspio izabrati nove suce Ustavnog suda RH. Zbog izostanka dvotrećinskog konsenzusa između vladajuće većine i oporbe, najviša ustavnosudska instanca u državi nastavlja s radom u “krnjem” sastavu od samo deset sudaca. Dok je imenovanje Mirte Matić na čelo Vrhovnog suda prošlo uspješno, politička trgovina “u paketu” paralizirala je Ustavni sud RH, ostavljajući pravnu sigurnost građana i funkcionalnost države pod velikim znakom upitnika sve do kasne jeseni.

Današnji datum označava trenutak u kojem je zakonodavna vlast, suočena s obvezom osiguravanja kontinuiteta najviše ustavnosudske instance, službeno propustila ispuniti svoju primarnu ustavnu zadaću – popunjavanje upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu RH. Tijekom pojedinačnog i javnog glasanja, niti jedan od tri predložena kandidata nije uspio prikupiti Ustavom propisanu dvotrećinsku većinu od minimalno 101 zastupničkog glasa. Kandidati koji su se našli u središtu ove neuspjele procedure bili su ugledni sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske Željko Pajalić, istaknuti zagrebački odvjetnik s bogatim akademskim iskustvom Mladen Sučević te dosadašnji ustavni sudac Goran Selanec.

Ovaj parlamentarni neuspjeh ne može se i ne smije promatrati kao izolirani proceduralni incident ili tek prolazna poteškoća u radu zakonodavnog tijela. Naprotiv, on predstavlja kulminaciju višemjesečnih, duboko ukorijenjenih i sustavnih političkih tenzija između vladajuće većine, predvođene Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), te ujedinjene lijevo-liberalne opozicije, primarno artikulirane kroz djelovanje Socijaldemokratske partije (SDP) i političke platforme Možemo!. Neizglasavanje sudaca izravna je i nedvosmislena posljedica potpunog izostanka međustranačkog konsenzusa, elementa koji je ustavotvorac svjesno i namjerno ugradio u sustav uspostavom zahtjeva za dvotrećinskom većinom, a sve s ciljem sprečavanja jednostranog, uskostranačkog i politiziranog kadroviranja najviše ustavnosudske institucije u državi.

Posljedice ovog parlamentarnog zastoja su dalekosežne, višeslojne i neposredno se reflektiraju na svakodnevnu funkcionalnost, ali i na dugoročni legitimitet Ustavnog suda RH. Počevši od 12. travnja 2026. godine, Ustavni sud RH prisiljen je djelovati u takozvanom “krnjem” sastavu od samo 10 članova, umjesto Ustavom propisanih 13 sudaca. Do ove je situacije došlo nakon što je trojici ključnih sudaca – donedavnom predsjedniku Suda Miroslavu Šeparoviću, sucu Mati Arloviću te sucu Goranu Selancu – istekao i onaj dodatni, zakonom dopušteni produženi mandat od šest mjeseci, nakon što im je redovni osmogodišnji mandat istekao još u listopadu 2025. godine. Ovakva dramatična redukcija osobnog sastava Suda ne samo da usporava dinamiku rješavanja redovnih predmeta, već stvara iznimno ozbiljne pravne i operativne izazove u pogledu osiguravanja nužnog kvoruma, formiranja stručnih vijeća za ustavne tužbe te donošenja kapitalnih ustavnopravnih odluka za koje je potrebna apsolutna većina svih sudaca.

Nadalje, kompleksnost ove situacije dodatno je potencirana činjenicom da je proces izbora ustavnih sudaca postao neraskidivo, iako neformalno, vezan uz rješavanje druge goleme pravosudne krize – imenovanja čelne osobe Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ta je institucija funkcionirala bez predsjednika više od godinu dana, točnije od smrti bivšeg predsjednika Radovana Dobronića. Političko uvjetovanje i strategija rješavanja imenovanja u “paketu”, koju je aktivno primjenjivala vladajuća većina, a kategorički odbacivala opozicija, stvorili su neprobojan pregovarački čvor u kojem su najviše pravosudne institucije postale taoci dnevnopolitičkih nadmetanja i međusobnih optužbi za opstrukciju.

Ustavnopravni i zakonodavni okvir izbora sudaca

Dodatno, važno je napomenuti da Ustavni sud RH igra ključnu ulogu u održavanju pravne sigurnosti i zaštiti ljudskih prava, što ga čini centralnom instancom u hrvatskom pravnom sustavu.

Kako bi se u potpunosti razumjela kompleksnost, težina i dubina trenutnog institucionalnog zastoja, nužno je provesti detaljnu dekonstrukciju pravnog okvira koji strogo regulira proces izbora sudaca Ustavnog suda. Temeljni propisi koji definiraju ovo osjetljivo područje su Ustav Republike Hrvatske i Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), koji zajedno čine normativnu arhitekturu osmišljenu kako bi se osigurala stručnost, neovisnost i legitimitet ustavnog sudovanja.

Strogi uvjeti za imenovanje i profesionalna profilacija kandidata

Zakonodavac je, svjestan goleme moći koju Ustavni sud posjeduje u smislu ukidanja zakona i propisa te nadzora nad ostalim granama vlasti, predvidio izrazito stroge i specifične kriterije za obnašanje dužnosti ustavnog suca. Cilj ovih kriterija je osigurati najvišu moguću razinu pravne stručnosti, osobnog integriteta i dokazane profesionalne izvrsnosti. Prema izričitoj odredbi članka 5. stavka 1. Ustavnog zakona, za suca Ustavnog suda može se izabrati isključivo hrvatski državljanin, diplomirani pravnik koji posjeduje minimalno 15 godina radnog iskustva u pravnoj struci. Ovaj kvantitativni uvjet jamči da u Sud ulaze osobe s dugogodišnjim, provjerenim iskustvom u primjeni prava.

Međutim, zakonodavac se ne zaustavlja isključivo na godinama staža. Dodatni, kvalitativni uvjet nalaže da se kandidat u svojoj dotadašnjoj karijeri morao nedvojbeno istaknuti znanstvenim ili stručnim radom, odnosno zapaženim i relevantnim javnim djelovanjem u široj sferi prava. Ovaj zahtjev osigurava da kandidati nisu samo prosječni pravni praktičari, već pojedinci koji su svojim djelovanjem unaprijedili pravnu znanost, sudsku praksu ili pravnu kulturu društva u cjelini.

Ustavni zakon predviđa i određenu, vrlo ciljanu fleksibilnost za kandidate s najvišim akademskim stupnjem obrazovanja. Prema članku 5. stavku 2., za osobe koje su stekle doktorat pravnih znanosti, traženi prag obveznog radnog iskustva snižava se s 15 na 12 godina. Ovakva svrhovita distinkcija ukazuje na jasnu intenciju ustavotvorca i zakonodavca da potakne ulazak istaknutih pravnih znanstvenika, teoretičara i sveučilišnih profesora u sastav Suda. Prisutnost doktora znanosti osigurava snažnu teorijsku i doktrinarna podlogu ustavnosudskoj praksi, što je od presudne važnosti prilikom tumačenja složenih ustavnih načela i ljudskih prava.

Nadalje, funkcija ustavnog suca po svojoj definiciji zahtijeva potpunu, beskompromisnu depolitizaciju. Članak 16. Ustavnog zakona izričito i bez iznimke propisuje da suci Ustavnog suda ne smiju biti članovi nijedne političke stranke, niti smiju u svom javnom djelovanju i istupima iskazivati naklonost političkim strankama ili opcijama. Ovaj je članak temelj jamstva građanima da će Sud odlučivati isključivo na temelju Ustava i zakona, a ne prema političkim direktivama. Također, ustavni suci suočeni su sa strogim pravilima o nespojivosti dužnosti (inkompatibilitetu). Sukladno članku 10. Ustavnog zakona, oni ne mogu obavljati nikakve druge javne ili profesionalne dužnosti, izuzev znanstvenog i stručnog rada, pri čemu je sveučilišnim profesorima dopušteno nastaviti s nastavnim aktivnostima, ali isključivo u smanjenom i strogo kontroliranom opsegu.

Proceduralni mehanizam izbora: Od javnog poziva do selekcije

Postupak izbora ustavnih sudaca dizajniran je kao transparentan, višefazni proces koji bi u idealnim uvjetima trebao jamčiti mogućnost najšireg mogućeg izbora najboljih pravnih stručnjaka u državi. Proceduru, prema slovu zakona, formalno pokreće nadležni odbor Hrvatskoga sabora – Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav – i to obveznom objavom službenog javnog poziva u “Narodnim novinama”.

Sukladno članku 6. stavku 1. Ustavnog zakona, krug ovlaštenih predlagatelja je iznimno širok i uključiv. Poziv se javno upućuje svim pravosudnim institucijama, pravnim fakultetima u Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj odvjetničkoj komori, raznim strukovnim pravničkim udrugama, političkim strankama, ali i zainteresiranim pojedincima. Zakon ide toliko daleko da uključuje i pravo svakog kvalificiranog kandidata da samostalno istakne vlastitu kandidaturu, čime se proces otvara prema osobama koje možda ne uživaju institucionalnu podršku, ali posjeduju neosporne reference.

Nakon isteka roka za zaprimanje prijava, Odbor za Ustav ima zadaću provesti prvu, formalnu kontrolu ispunjavanja uvjeta propisanih člankom 5. Ustavnog zakona. Zatim slijedi ključna faza – organizacija i provođenje javnih razgovora (intervjua) sa svim kvalificiranim kandidatima. Cilj ovih javnih razgovora pred članovima Odbora, a pred očima javnosti i medija, jest procjena ne samo suhoparnog pravnog znanja, već i dubinskog razumijevanja ustavne materije, ljudskih prava, opće kulture, te vještine argumentiranog javnog nastupa kandidata (što je definirano u članku 6. stavku 4.).

Nakon završenih iscrpnih razgovora sa svim kandidatima, Odbor za Ustav sastavlja takozvanu listu za uži izbor. Ta se ustavna lista potom dostavlja na plenarnu sjednicu Hrvatskog sabora, zajedno s cjelovitim popisom apsolutno svih kandidata koji ispunjavaju formalne uvjete. Bitan i često zanemaren element ove pripremne faze jest zakonska obveza Odbora da Saboru dostavi detaljno, argumentirano obrazloženje zašto je pojedinim kandidatima s liste za uži izbor dana prednost pred ostalima (članak 6. stavak 5. Ustavnog zakona). Ovime se nastoji spriječiti arbitrarnost i osigurati da Sabor glasa na temelju stručnih, a ne isključivo političkih evaluacija.

Evolucija i paradoks dvotrećinske većine: Od alata konsenzusa do mehanizma blokade

Najkompleksniji, najdebatiraniji i politički daleko najosjetljiviji aspekt cjelokupnog procesa izbora sudaca Ustavnog suda jest pitanje potrebne većine za njihovo konačno izglasavanje na plenarnoj sjednici Sabora. Da bi se razumjela dubina trenutne krize, važno je uočiti značajnu pravnu i ustavnu evoluciju ovog mehanizma kroz recentnu hrvatsku povijest.

Dok stariji, pročišćeni tekst Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (točnije, njegov članak 6. stavak 7.) navodi da je kandidat izabran ako za njega glasuje “većina od ukupnog broja zastupnika” – što predstavlja apsolutnu većinu od 76 glasova u Saboru koji broji 151 zastupnika – taj je model kasnije suštinski izmijenjen na najvišoj pravnoj razini, u samom tekstu Ustava. Amandmanima na Ustav Republike Hrvatske donesenima 2010. godine, a sve s jasnim ciljem usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s najvišim demokratskim standardima i preporukama Venecijanske komisije Vijeća Europe uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju, prag za izbor ustavnih sudaca drastično je podignut. Umjesto dotadašnje apsolutne većine, uveden je zahtjev za dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Matematički gledano, to znači da je za uspješan izbor svakog pojedinog ustavnog suca potreban pozitivan glas od minimalno 101 saborskog zastupnika.

Ovaj iznimno visoki prag osmišljen je s izrazito plemenitom namjerom forsiravanja najšireg političkog i društvenog kompromisa. Dvotrećinska većina u teoriji bi trebala spriječiti svaku mogućnost u kojoj bi trenutna vladajuća politička opcija – koja u hrvatskom parlamentarnom sustavu obično raspolaže tankom apsolutnom većinom od 76 do 80 ruku – mogla samostalno, jednostrano i bez ikakvih konzultacija s opozicijom formirati i popunjavati sastav Ustavnog suda prema vlastitim, kratkoročnim ideološkim i dnevnopolitičkim preferencijama. Ustavotvorac je racionalno predvidio da će potreba za pronalaženjem čak 101 glasa nužno primorati vlast i oporbu na otvoren, argumentiran dijalog i odabir isključivo onih pravnih autoriteta koji su stručni, neosporni i općeprihvaćeni u cijelom društvenom spektru.

Međutim, politička praksa, posebice ona koja je kulminirala na sjednici 15. svibnja 2026. godine, pokazala je potpuno drugačije lice ovog normativnog rješenja. U uvjetima snažne, duboko ukorijenjene parlamentarne polarizacije i izostanka elementarne političke kulture pregovaranja, mehanizam dvotrećinske većine ubrzo mutira. Od zamišljenog alata za postizanje uključivog konsenzusa, on se pretvara u moćno oružje za međusobno ucjenjivanje, neprincipijelnu političku trgovinu i, u konačnici, totalnu institucionalnu blokadu države. Izglasavanje ustavnih sudaca pretvorilo se u klasičan predmet uskogrudnog kvotnog pregovaranja – narativ se sveo na prebrojavanje “naših” naspram “vaših” kandidata. Ovakva percepcija i praksa ozbiljno i nepovratno narušavaju povjerenje javnosti u Ustavni sud kao neovisno, stručno i strogo nadstranačko tijelo.

Korijeni trenutne krize: Istek mandata i ulazak u “krnji” sastav

Zastoj u Saboru 15. svibnja ne može se analizirati bez razumijevanja kronologije koja je do njega dovela, a koja je izravno vezana uz trajanje mandata ustavnih sudaca i mehanizme osiguravanja kontinuiteta rada institucije.

Problem isteka redovnog i produženog mandata

Prema Ustavu Republike Hrvatske, suci Ustavnog suda biraju se na mandat od osam godina. Ovako dugačak mandat (dulji od mandata saborskih zastupnika, pa i od mandata Predsjednika Republike) služi dodatnom osnaživanju njihove neovisnosti o tekućim političkim strukturama. Međutim, kriza o kojoj svjedočimo u svibnju 2026. godine svoje sjeme nosi još iz prethodne godine.

Trojici iznimno važnih ustavnih sudaca – donedavnom predsjedniku Suda Miroslavu Šeparoviću, iskusnom sucu Mati Arloviću te sucu Goranu Selancu – redovni osmogodišnji mandat istekao je još u listopadu 2025. godine. Ustavotvorac je, svjestan mogućnosti parlamentarnih blokada, ugradio zaštitni mehanizam: ukoliko Sabor ne izabere nove suce do isteka mandata postojećima, mandat sudaca kojima istječe redovno vrijeme automatizmom se produžuje, ali na strogo ograničen rok od najviše šest mjeseci.

Ovaj institut šestomjesečnog produženja zamišljen je kao “grace period” – kratko prijelazno razdoblje unutar kojeg se političkim akterima daje posljednja šansa za postizanje kompromisa bez ugrožavanja funkcioniranja države. Nažalost, taj je produženi mandat spomenutoj trojici sudaca neumitno istekao 12. travnja 2026. godine. S tim datumom, oni su po sili zakona prestali obnašati svoje dužnosti, a Ustavni sud je ostao bez predsjednika i bez dva istaknuta člana vijeća.

Posljedice ulaska u “krnji” sastav

Od 12. travnja 2026. pa nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske službeno radi u nepotpunom, takozvanom “krnjem” sastavu od svega 10-ero članova. Smanjenje broja sudaca za gotovo četvrtinu predstavlja dramatičan udarac na operativnu sposobnost Suda. Ne radi se samo o matematičkom nedostatku, već o ozbiljnoj institucionalnoj ranjivosti. Sud u krnjem sastavu suočen je s trajnom prijetnjom gubitka kvoruma potrebnog za održavanje plenarnih sjednica. Prema članku 53. stavku 2. Ustavnog zakona, sjednica Suda može se validno održati isključivo ako je nazočna većina od ukupnog, Ustavom propisanog broja sudaca. Ta većina uvijek iznosi sedam sudaca, neovisno o tome koliko ih je trenutno imenovano.

Sa samo 10 aktivnih sudaca, prostor za bilo kakav izostanak – bilo zbog bolesti, službenog puta, znanstvenog usavršavanja ili nužnog izuzeća suca u nekom osjetljivom predmetu – sveden je na apsolutni minimum. Otežano je donošenje svake odluke za koju zakon zahtijeva većinu glasova svih sudaca, o čemu će biti detaljnije riječi u kasnijim poglavljima ovog izvještaja. Vladajuća većina i ljevica od travnja nadalje konstantno su prebacivali odgovornost jedni na druge za činjenicu da najviša sudbena instanca u zemlji operira s ozbiljnim kadrovskim deficitom.

Politička dinamika i pregovarački debakl u proljeće 2026.

Priprema za plenarno glasanje o sucima Ustavnog suda u Hrvatskom saboru bila je od samog početka opterećena dubokim, gotovo nepremostivim nepovjerenjem između vladajuće saborske većine (HDZ s koalicijskim partnerima) i ujedinjene lijevo-liberalne oporbe. Višemjesečni izborni proces, koji je trebao rezultirati izborom trojice vrhunskih pravnika, vrlo brzo se pretvorio u beskrupuloznu rovovsku bitku oko samih procedura, stranačkih kvota i, najpogubnije, oko povezanih političkih imenovanja izvan samog Ustavnog suda.

Spor oko modela “2:1” i optužbe za unilateralizam

Prema ustaljenoj, premda nigdje u zakonu zapisanoj neformalnoj političkoj praksi u Hrvatskom saboru, upražnjena mjesta u Ustavnom sudu najčešće se popunjavaju na način da se ukupna kvota praznih mjesta dijeli između vladajućih i oporbe, u proporciji koja grubo odgovara njihovoj snazi u parlamentu. S obzirom da su se u ovom ciklusu birala tri suca, vladajuća većina predvođena HDZ-om od početka pregovora inzistirala je na primjeni modela “2:1” u svoju korist. To je u praksi značilo da bi HDZ imao pravo predložiti dva kandidata za koja bi oporba trebala glasati, dok bi oporba dobila pravo nominacije jednog vlastitog kandidata kojeg bi zauzvrat podržali vladajući.

U skladu s takvom logikom, HDZ je kao svoja dva kandidata Saboru predložio Željka Pajalića, suca Vrhovnog suda, i Mladena Sučevića, poznatog odvjetnika. Vladajući su u javnim istupima neprestano naglašavali njihovu neupitnu stručnost, bogato iskustvo i potpunu apolitičnost, javno iskazujući čuđenje i ne videći niti jedan objektivan razlog zbog kojeg bi opozicija mogla odbiti takve profesionalce. Kao trećeg kandidata, vladajući su na listu uvrstili Gorana Selanca, dosadašnjeg ustavnog suca kojemu je nedavno istekao mandat. Predstavnici HDZ-a opetovano su isticali da je uvrštavanje Selanca na listu učinjeno primarno zato što je on bio izričit uvjet same ljevice za bilo kakav dogovor.

Međutim, opozicija predvođena SDP-om i platformom Možemo! oštro je, rezolutno i s indignacijom odbacila ovakav narativ koji su plasirali vladajući. Njihovi su pregovarači i saborski zastupnici javno optužili HDZ za grubi unilateralizam, kršenje dobrih demokratskih običaja i potpunu samovolju u procesu selekcije kandidata. Prema jasnim tvrdnjama opozicije, HDZ je potpuno samostalno, bez ikakvih prethodnih konzultacija, dijaloga ili pokušaja usuglašavanja sa saborskom manjinom, “izvukao” imena Pajalića i Sučevića s prethodno sužene liste od sedam potencijalnih kandidata, te ih uputio u daljnju saborsku proceduru putem Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav.

Oporbeni zastupnici smatrali su krajnje neprihvatljivim i ponižavajućim da se od njih očekuje puko, mehaničko podizanje ruku za kandidate u čijem odabiru nisu imali priliku sudjelovati, ističući da je to u izravnoj suprotnosti s temeljnim duhom ustavnog zahtjeva za postizanjem konsenzusa putem dvotrećinske većine. Glavni pregovarač u ime lijeve oporbe, Saša Đujić iz redova SDP-a, kategorički je i javno demantirao konstrukcije vladajućih izjavivši za medije: “Nisu dogovorena nikakva dva imena, kako tvrde u HDZ-u”. Kao snažan i nedvosmislen znak institucionalnog prosvjeda protiv ovakve, prema njihovom mišljenju manjkave procedure, predstavnici SDP-a i platforme Možemo! demonstrativno su napustili sjednicu nadležnog Odbora za Ustav na kojoj je utvrđen konačan prijedlog liste kandidata.

Strategija ucjene u “paketu” i paraliza Vrhovnog suda

Druga, i po mnogima još opasnija dimenzija ovog političkog sukoba bila je vezana uz paralelnu, podjednako tešku krizu na samom vrhu redovnog sudstva – Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Najviša sudska instanca u državi nalazila se u iznimno nezavidnoj poziciji; funkcionirala je bez legitimno izabranog predsjednika ili predsjednice više od punih godinu dana. Do ovog je pravnog vakuuma došlo nakon tragične smrti prethodnog predsjednika Vrhovnog suda, Radovana Dobronića.

Ustavna je arhitektura takva da isključivo Predsjednik Republike Hrvatske (u ovom slučaju Zoran Milanović) ima jedinstvenu i neotuđivu ovlast Hrvatskom saboru formalno predložiti kandidata za mjesto predsjednika Vrhovnog suda. Milanović je, izvršavajući svoju ustavnu dužnost, predložio istaknutu sutkinju Visokog trgovačkog suda, Mirtu Matić.

U ovom trenutku, lijevo-liberalna opozicija postavila je vrlo jasan, tvrd i nepopustljiv preduvjet: javno su deklarirali da nema nikakvih pregovora, a kamoli izglasavanja sudaca Ustavnog suda, sve dok se u potpunosti ne deblokira proces izbora čelne osobe Vrhovnog suda. SDP-ov Saša Đujić precizno je artikulirao taj stav, naglašavajući da oporba primarno i ultimativno traži deblokadu Vrhovnog suda, a da je HDZ tijekom višemjesečnih iscrpljujućih pregovora cijeli proces dodatno, i prema mišljenju ljevice nepotrebno, opteretio “učestalim ultimatumima, uvjetima i povezivanjima izbora predsjednika Vrhovnog suda i tri suca Ustavnog suda toliko zakomplicirao cijeli proces da se nalazimo u povijesno najvećoj blokadi”.

Oporba je bez imalo suzdržavanja izravno optužila predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića za političku ucjenu najviše razine. Prema njihovim tvrdnjama, premijer je nepopustljivo inzistirao na izglasavanju kandidata isključivo u “paketu” – otvoreno uvjetujući podršku svoje parlamentarne većine kandidatkinji predsjednika Milanovića (sutkinji Mirti Matić za Vrhovni sud) time da ujedinjena oporba bespogovorno, zauzvrat, mora podržati HDZ-ovu listu od tri kandidata za Ustavni sud (Pajalić, Sučević, Selanec). Zbog ovih dubokih, suštinskih i naizgled nepremostivih razlika u samom poimanju demokratske procedure, prvo službeno najavljeno glasanje o ustavnim sucima, koje je prvotno bilo planirano za 30. travnja 2026. godine, moralo je biti odgođeno.

Unatoč potpunom izostanku bilo kakvog naknadnog dogovora, približavanja stavova ili hlađenja tenzija, vladajuća većina donijela je taktičku odluku da tu spornu točku, unatoč svemu, uvrsti u plan glasanja za sjednicu 15. svibnja 2026. godine. Ovaj potez učinjen je uz puno saznanje i svjesno ulaženje u rizik izvjesnog neizglasavanja, a primarni motiv vladajućih očito je bio politički teatar – pokušaj potpunog prebacivanja krivnje i političke odgovornosti za nefunkcioniranje institucija s Vlade isključivo na leđa ujedinjene oporbe.

Dekonstrukcija i anatomija saborskog glasanja 15. svibnja 2026. godine

Dan glasanja, petak, 15. svibnja 2026. godine, osvanuo je u atmosferi u kojoj je konačni ishod bio unaprijed svima poznat, no službeni brojevi na semaforu, kao i vidljivo, taktičko ponašanje zastupnika unutar sabornice, iznimno su precizno i jasno oslikali punu dubinu te razornost trenutne političke blokade. Procedura za izbor sudaca, prema saborskom poslovniku, bila je potpuno javna i provodila se sustavom pojedinačnog glasanja, što znači da su se zastupnici poimence izjašnjavali o svakom kandidatu sa liste zasebno.

Predsjednik Hrvatskog sabora, Gordan Jandroković, rezignirano je vodio sjednicu na kojoj je, kada je došla ova točka dnevnog reda, sudjelovala isključivo zastupnička većina. Cjelokupna, ujedinjena lijevo-liberalna oporba organizirano je bojkotirala proces, odnosno njezini zastupnici nalazili su se u dvorani (ili su je napustili), ali su se svi odreda odbili uopće uključiti u samo glasanje. Opozicija je ovim dramatičnim, pasivnim potezom samo materijalizirala i u djelo provela svoje ranije, tjednima ponavljane najave da nipošto neće sudjelovati u izglasavanju onog prijedloga koji je izrađen bez istinskog usuglašavanja te koji je, prema njihovom dubokom uvjerenju, uz teške političke ultimatume grubo nametnut od strane vrha HDZ-a.

Rezultati glasanja koji su se naposljetku prikazali za pojedine kandidate bili su izuzetno indikativni. Oni su nepogrešivo, poput rendgenske snimke, pokazali stvarni raspored političkih snaga u zemlji, ali i ogolili vrlo specifično taktičko pozicioniranje i stegu same vladajuće većine:

Predloženi kandidat za Ustavni sud	Evidentirani glasovi “ZA”	Evidentirani suzdržani glasovi	Oporbeni bojkot / Zastupnici koji nisu glasali	Ustavom propisano za izbor (2/3 saborska većina)	Konačni službeni status kandidata
Željko Pajalić	77	0	Da	101	Nije izabran
Mladen Sučević	76	1	Da	101	Nije izabran
Goran Selanec	0	76	Da	101	Nije izabran

Tablica 1: Prikaz rezultata pojedinačnog saborskog glasanja za suce Ustavnog suda RH održanog 15. svibnja 2026. godine.

Dublja analiza ovih brojčanih podataka otkriva nekoliko ključnih, vrlo oštrih političkih poruka upućenih s obje strane sabornice. Evidentirano glasanje za suca Pajalića (koji je uspio dobiti 77 glasova podrške) i odvjetnika Sučevića (koji je dobio 76 glasova za, dok je 1 zastupnik vladajućih bio suzdržan) besprijekorno odražava maksimalni trenutačni brojčani kapacitet, kao i vrlo visoku razinu unutarstranačke i koalicijske discipline same vladajuće većine. Ostvarena brojka od stabilnih 76, odnosno 77 uzdignutih ruku, predstavlja neospornu apsolutnu (natpolovičnu) većinu u Hrvatskom saboru. Da se glasanje odvijalo prema starim ustavnim pravilima iz 1990-ih godina (gdje je bila dovoljna većina ukupnog broja zastupnika), Pajalić i Sučević bi tog popodneva glatko postali novi ustavni suci. Međutim, ta je brojka bolno i frustrirajuće daleko ispod danas nužnog ustavnog praga od okruglih 101 glasa.

Najveće političko iznenađenje dana, koje je ujedno poslužilo i kao najsnažnija, najoštrija taktička poruka u pregovorima, očitovalo se u samom ishodu glasanja o Goranu Selancu. Iako ga je upravo ta ista HDZ-ova većina tjednima službeno predlagala Saboru, pravdajući to javnosti čvrstim argumentom da on izravno udovoljava krucijalnim zahtjevima ljevice, prilikom samog, čina glasanja, vladajući su mu demonstrativno i organizirano uskratili svaku podršku. Prema službenim podacima s glasanja, nula zastupnika glasalo je za, a točno 76 zastupnika vladajuće većine bilo je namjerno, koordinirano suzdržano pri glasanju za Selanca.

Odbijanjem davanja svojih glasova čak i onom kandidatu za kojeg su još jučer javno tvrdili da ga objeručke prihvaćaju kao dio poštenog kompromisa, vladajuća je većina poslala brutalno jasnu, ultimativnu poruku ujedinjenoj oporbi: HDZ-ov princip rješavanja krize u “paketu” te inzistiranje na kvoti 2:1 funkcionira isključivo, i samo isključivo, na tvrdom načelu “sve ili ništa”. S obzirom na to da je bilo jasno da bez podrške opozicije neće proći HDZ-ovi kandidati Pajalić i Sučević, HDZ je uzvratio udarac i iz inata demonstrativno, vlastitom suzdržanošću blokirao izbor Selanca.

Suočen s ovakvim katastrofalnim, iako predvidljivim raspletom, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković bio je prisiljen formalno zaključiti proceduru, obrativši se gotovo praznoj dvorani riječima: “Budući da niti jedan kandidat nije dobio potreban broj glasova, završen je postupak za izbor ustavnih sudaca i slijedom toga Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav uputit će novi javni poziv”.

Komparativni uspjeh na Vrhovnom sudu: Paradoks izbora Mirte Matić

Kao oštar, gotovo nevjerojatan kontrast potpunom i sramotnom debaklu pri izboru ustavnih sudaca, na istoj toj sjednici Hrvatskog sabora 15. svibnja 2026. godine, relativno mirno i uspješno razriješena je druga velika dugotrajna institucionalna kriza. Sabor je birao novu predsjednicu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Značajna, presudna proceduralna razlika koja je omogućila ovaj uspjeh leži u samom slovu Ustava. Naime, za razliku od sudaca Ustavnog suda koji iziskuju komplicirani kompromis i 101 glas, čelnik Vrhovnog suda bira se natpolovičnom (apsolutnom) većinom. Drugim riječima, za prolaz je potrebno prikupiti minimalno, i samo minimalno, 76 glasova saborskih zastupnika.

Hrvatski sabor glasanje za izbor predsjednice Vruhovnog suda

Kao jedini ovlašteni predlagatelj prema ustavnoj definiciji, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović Hrvatskom je saboru službeno predložio iskusnu sutkinju Visokog trgovačkog suda, Mirtu Matić. Iznimno je zanimljivo i indikativno u analizi trenutnih političkih prilika da su na ovom konkretnom imenovanju inače zaraćena vladajuća HDZ-ova većina i lijevo-liberalna oporba napokon pronašle zajednički jezik. Vladajući su još danima unaprijed javno najavili svoju potpunu podršku predsjednikovom prijedlogu, pravdajući to potrebom stabilizacije sudstva. Uz osigurane glasove vlasti, i glasove ljevice koja je ionako podržavala izbor predsjednika Milanovića, imenovanje sutkinje Matić pretvorilo se u doista rijedak i hvalevrijedan primjer širokog, gotovo nadstranačkog saborskog konsenzusa.

Na proceduri glasanja provedenoj neposredno prije zastoja s ustavnim sucima, Mirta Matić glatko je, s lakoćom izabrana za čelnu osobu Vrhovnog suda, i to gotovo aklamacijom cijelog Sabora – naime, samo dvoje zastupnika usudilo se biti protiv njezinog imenovanja. Time je, nakon mučnog razdoblja od više od godinu dana neizvjesnosti, čekanja i opasnog pravnog vakuuma nastalog nakon smrti bivšeg predsjednika Dobronića, krovna, najvažnija institucija redovnog sudstva ponovno dobila svog legitimnog, punopravnog čelnika u punom mandatu. Treba napomenuti da je neposredno prije samog plenarnog izglasavanja, sutkinja Matić, sukladno strogoj saborskoj proceduri, iznimno uspješno predstavila svoj opsežni plan i program rada Odboru za pravosuđe.

Međutim, iako izglasana uvjerljivom većinom, ni ovaj izbor nije prošao posve bez oštrih kritika koja su došla su iz redova desne oporbene stranke Most. Njihov najistaknutiji zastupnik, Nikola Grmoja, tijekom rasprave oštro i bez zadrške napao je kandidatkinju, rezolutno tvrdeći da je ona duboko kompromitirana osoba te da njegova stranka za nju iz principa neće glasati. Grmojine teške kritike izravno su se odnosile na višekratno ponavljane medijske navode o njezinom navodnom odavanju klasificiranih podataka sestri svog bivšeg supruga. Grmoja je u žaru saborske rasprave otišao i korak dalje, pokušavši poentirati povlačenjem izravne paralele između izbora sutkinje Mirte Matić i nedavnog, vrlo kontroverznog izbora Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

U svom vatrenom istupu za govornicom, Grmoja je pred zastupnicima istaknuo: “U civiliziranim državama oboje bi vjerojatno nakon toga bili izbačeni iz pravosuđa, ali u Plenkovićevoj i Milanovićevoj Hrvatskoj ovako diskreditirane osobe se postavljaju na najviše položaje”. Nastavljajući svoju elaboraciju, Grmoja je naglasio i bitnu razliku. Prema njegovim tvrdnjama, za razliku od slučaja državnog odvjetnika Turudića (u kojem se ozbiljno sumnjalo na odavanje tajnih podataka osuđenom bjeguncu Zdravku Mamiću, ali, prema Grmojinim vlastitim riječima, u javnosti ne postoje materijalne zvučne snimke koje to izravno i neosporno dokazuju već se radi isključivo o logičnim nagađanjima), u slučaju Mirte Matić navodno postoji konkretna, provjerljiva zvučna snimka koja teško inkriminira buduću predsjednicu. Očekivano, sama sutkinja Matić je ove teške optužbe više puta kategorički demantirala.

Uspjeh pri nesmetanom imenovanju predsjednice Vrhovnog suda djelomično je, u političkom smislu, ispunio ranije proklamirani preduvjet lijevo-liberalne oporbe koji je glasio: “prvo tražimo deblokadu izbora čelne osobe Vrhovnog suda”. No, to prividno smirivanje tenzija na jednoj fronti, kao što su kasnije pokazali porazni rezultati glasanja za Ustavni sud, apsolutno nije rezultiralo nikakvim omekšavanjem njihovog tvrdog stava prema HDZ-ovom ucjenjivačkom “paketu” kandidata. Pokazalo se na djelu da su prepreke političkom dogovoru daleko dublje, osobnije i principijelnije prirode od same taktičke kronologije tko će biti izglasan prvi.

Funkcionalne i ustavnopravne posljedice rada u krnjem sastavu Suda

Neizborom tri nova, nužna suca 15. svibnja, Ustavni sud Republike Hrvatske suočava se sa strašnom perspektivom vrlo dugotrajnog, višemjesečnog razdoblja otežanog funkcioniranja u izrazito nepotpunom, tzv. “krnjem” sastavu. Važno je naglasiti stručnoj i općoj javnosti da u teoriji i praksi ozbiljnog ustavnog prava, propisani broj sudaca na najvišem sudu nikada nije proizvod slučaja, već je matematički strogo promišljen. Određivanje isključivo neparnog broja (Ustav RH nalaže 13 sudaca) služi jednoj jedinoj, ali vitalnoj svrsi: izbjegavanju neodlučenih situacija, takozvanih pat-pozicija (npr. 6 protiv 6), prilikom dramatičnih glasanja o spornim i složenim društvenim pitanjima na plenarnim sjednicama. Trajni gubitak čak tri suca donosi iznimno ozbiljne praktične reperkusije koje direktno, iz dana u dan, sve više ugrožavaju učinkovitost pravne zaštite svih građana, ali i potencijalno kompromitiraju samu stabilnost državnog poretka u slučaju izvanrednih situacija.

Ugroza kvoruma i blokada donošenja sistemskih odluka (Članak 53.)

Prvi i najosnovniji, nezaobilazni preduvjet za bilo kakav zakoniti rad i funkcioniranje plenarne sjednice Ustavnog suda jest osiguravanje propisanog kvoruma. Prema jasnoj odredbi članka 53. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, sjednica Suda može se validno i legalno održati isključivo i samo ako joj je fizički nazočna “većina ukupnog broja sudaca”. Kada sud funkcionira u svom punom i zdravom sastavu od 13 sudaca, ta magična većina iznosi točno 7. Međutim, budući da sud sada, do daljnjega operira sa samo 10 sudaca, zakonski prag kvoruma se zakonski ne smanjuje razmjerno broju aktivnih sudaca. On je fiksiran i dalje rigorozno iznosi 7 sudaca. Margina za pogrešku ili izostanak postala je, stoga, izrazito sužena i ranjiva.

Ako se ozbiljno uzme u obzir vrlo realna mogućnost sezonske bolesti, neodgodivih službenih putovanja u inozemstvo na konferencije sudova, ili potencijalnih zahtjeva za izuzećem pojedinih sudaca zbog sukoba interesa u nekim medijski eksponiranim i osjetljivim predmetima, redovito okupljanje sedam od samo preostalih deset sudaca može predstavljati golem, svakodnevni operativni i logistički izazov.

Još je daleko veći i dublji problem vezan uz donošenje samih meritornih odluka Suda. Za brojne kapitalne, povijesne i iznimno osjetljive odluke (poput ukidanja spornih zakona donesenih u Saboru, rješavanja najsloženijih apstraktnih ocjena ustavnosti, smjenjivanja visokih dužnosnika ukoliko prekrše Ustav, pa čak i unutarnjeg izbora samog predsjednika Suda na mandat od 4 godine), Ustavni zakon izričito i bez milosti zahtijeva glasanje po principu “većine glasova svih sudaca” (što je definirano u članku 15., članku 12., i članku 13.). S obzirom na to da Ustavni zakon nigdje u svom tekstu eksplicitno ne odobrava snižavanje ovog praga za donošenje odluka čak ni kada je Sud prisiljen raditi u nepotpunom sastavu, jasno je da je za uspješno izglasavanje svake ovakve odluke (koja traži apsolutnu većinu od 7 ruku) sada potreban izrazito visok, gotovo nevjerojatan stupanj konsenzusa među preostalom desetoricom sudaca. Ovakva konstelacija snaga drastično usporava ukupnu dinamiku rada institucije, a otvara i zlokoban prostor za dugotrajne unutarnje blokade, ideološka preglasavanja ili čak sramotnu nemogućnost donošenja konačnog pravorijeka u kontroverznim predmetima od nacionalne važnosti.

Proceduralni horizonti, novi rokovi i ustavna stanka Sabora

Nakon bolnog i potpunog promašaja glasanja 15. svibnja 2026. godine, Ustavni i saborski poslovnički mehanizam nalaže da se cjelokupna procedura ne može samo pauzirati i nastaviti pregovorima, već se mora nasilno vratiti na nultu točku – na sami početak izbornog procesa. To nužno podrazumijeva iznimno značajan, neizbježan višemjesečni vremenski odmak prije nego što se stvore zakonski preduvjeti za sljedeće moguće glasanje u plenarnoj dvorani. Prema izričitoj najavi koju je dao predsjednik Sabora, Gordan Jandroković netom nakon propasti glasanja, Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav dobio je neposredan, zakonski obvezujući zadatak raspisivanja potpuno novog službenog javnog poziva za prijavu svih zainteresiranih kandidata.

Ovaj, naizgled jednostavan administrativni korak ustvari jamči mukotrpno i štetno prolongiranje pravosudne krize iz nekoliko paralelnih proceduralnih, birokratskih i strogih kalendarskih razloga:

Trajanje javnog poziva i kompleksnost ponovne selekcije: Sam novi javni poziv, koji ponovno mora biti transparentno objavljen u službenom glasilu “Narodnim novinama”, mora prema zakonu trajati dovoljno dugo kako bi se i stari, ali i potencijalno sasvim novi kandidati iz cijele zemlje mogli prijaviti. Taj rok iznosi minimalno punih mjesec dana, što odmah blokira ikakav napredak. Nakon što taj mjesečni rok za prijavu konačno istekne, slijedi naporan tjedni birokratski posao prikupljanja opsežne dokumentacije od kandidata. Zatim slijede sigurnosne te rigorozne administrativne provjere životopisa, a tek potom Odbor za Ustav ponovno mora zakazivati i organizirati iscrpljujuće javne intervjue sa svim novoprijavljenim (ili starim) kandidatima. Sve ovo zahtijeva tjedne, ako ne i mjesece operativnog rada saborskog aparata.
Ustavna ljetna stanka Hrvatskog sabora: Kao da sama birokracija nije dovoljna prepreka, dodatni, nepremostivi uteg rješavanju ovog gorućeg problema predstavlja kruti parlamentarni kalendar zapisan u samom Ustavu. Naime, prema Ustavu Republike Hrvatske, kao i prema odredbama Poslovnika Hrvatskog sabora, redovno proljetno-ljetno zasjedanje parlamenta neumitno i strogo završava najkasnije sredinom srpnja. Od tog datuma na snagu stupa čuvena “ustavna stanka” – period u kojem Sabor u pravilu ne zasjeda, osim u slučaju izvanrednih situacija i saziva. Ta ustavno propisana ljetna stanka u radu zastupnika traje dugačka dva puna mjeseca, točnije, započinje 15. srpnja i traje sve do jeseni, do 15. rujna 2026. godine.

Kumulativni i razorni učinak ovih nadovezujućih rokova ukazuje na nepobitnu činjenicu da, čak i pod iznimno optimističnom pretpostavkom da saborski Odbor nevjerojatnom brzinom i učinkovitošću obavi čitav administrativni dio posla, novi prijedlozi kandidata gotovo sigurno neće, niti tehnički mogu biti, spremni za kvalitetnu raspravu i izglasavanje na plenarnoj sjednici prije početka ljetne stanke 15. srpnja. To u prijevodu znači da će Ustavni sud Republike Hrvatske u svom krnjem, ranjenom sastavu od samo deset redovnih sudaca biti prisiljen obavljati tešku ustavnosudsku zadaću minimalno još puna četiri do čak pet mjeseci (u rasponu od današnjeg svibnja pa minimalno do samog kraja rujna, ili vjerojatnije listopada 2026. godine).

A s obzirom na duboko i otrovanim strelicama ispunjeno nepovjerenje između Vlade i oporbe koje smo analizirali, taj se već dugi rok s lakoćom može protegnuti i duboko u kasnu jesen ili zimu 2026. godine, ukoliko političke elite ne dožive katarzu. Postavlja se i sasvim logično političko pitanje hoće li u novom postupku uopće isplivati neka potpuno nova, spasonosna imena koja bi uživala podršku oba bloka. Političke stranke u Hrvatskoj često bez skrupula koriste ovakve propale natječaje isključivo za taktičko iscrpljivanje protivnika i pregrupiranje vlastitih snaga u sjeni.

S obzirom na to da su visoki predstavnici HDZ-a prije samog glasanja javno i opetovano priznali apsolutnu, neupitnu apolitičnost i stručnost sudaca Pajalića i odvjetnika Sučevića , postoji izrazito visoka vjerojatnost da će obojica ponovno biti izrijekom nominirani i na idućem javnom pozivu. Međutim, ukoliko se to dogodi, a da se pritom ne dogodi fundamentalna promjena političke pregovaračke paradigme – bilo kroz odustajanje HDZ-a od matematičkog modela kvota “2:1” ili dogovora cjelokupnog Sabora oko daleko šireg i obuhvatnijeg paketa nacionalne stabilnosti – jesenji rezultat bi uz 101 potreban glas mogao biti bolno i sramotno identičan današnjem svibanjskom fijasku. Istodobno, ohrabrena uspjehom na Vrhovnom sudu, ljevičarska opozicija bi najesen mogla izaći s vlastitom, još agresivnijom i jasnijom listom strogih uvjeta i imena o kojima potpuno odbija bilo kakve kompromise i pregovore sa, po njihovom sudu, ucjenjivačkim premijerom, što bi samo dodatno zabetoniralo ionako nepopustljive pregovaračke pozicije.

Zaključna razmatranja i reperkusije po ustavni poredak

Mučno i neuspješno zasjedanje Hrvatskog sabora od 15. svibnja 2026. godine dubinski je pokazalo da ova situacija ni izbliza nije rezultirala isključivo neuspjehom i propašću pojedinačnih, i nadasve opravdanih, karijernih ambicija visokoobrazovanih pravnih stručnjaka, časnih sudaca i odvjetnika poput Željka Pajalića, Mladena Sučevića i Gorana Selanca. Daleko od toga. Ovaj je crni parlamentarni petak javnosti zorno, bolno i plastično demonstrirao golemu sistemsku manu i izuzetno dubok, onesposobljavajući demokratski deficit prisutan unutar samog srca hrvatskog političkog korpusa.

Svjedočimo žalosnoj transformaciji pravnog sustava u kojem su najviši ustavni i pravni alati – izvorno i pomno osmišljeni u najboljoj europskoj tradiciji upravo za osiguravanje visoke razine društvenog i demokratskog konsenzusa i tolerancije – sada grubo prenamijenjeni i zloupotrijebljeni. Oni su prekovani u okrutna, dnevna politička oružja isključivo namijenjena za međusobne stranačke blokade, jalova iscrpljivanja protivnika na vlasti i ucjenjivanje opozicije. Pukim inzistiranjem na uskim “paketima” koji vežu sudbinu Ustavnog suda sa sudbinom Vrhovnog suda, političke elite su demonstrirale tragično neshvaćanje svrhe ustavnosudske neovisnosti.

Visoki, stoti i jedan zahtjev za dvotrećinskom većinom (101 nedvosmislen glas od ukupno 151 narodnog zastupnika u Saboru), koji je euforično usvojen kroz ustavne promjene netom prije ponosnog ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, prvenstveno je imao za plemeniti cilj potpunu depolitizaciju i profesionalizaciju ključnih pravosudnih tijela. No, u trenutnoj polariziranoj klimi ispunjenoj teškim riječima, osobnim animozitetima najviših dužnosnika i kroničnim nedostatkom elementarne državničke kulture, to je pravilo naprosto dovelo do suprotnog efekta i rezultiralo potpunom paralizom krhkog sustava imenovanja. Ovaj paradoks ukazuje na tešku spoznaju da čak ni najsofisticiranija ustavna, normativna rješenja, koliko god ona bila teorijski vrhunski napisana i savršeno usklađena s najzahtjevnijim europskim, demokratskim pravnim standardima, dugoročno ne mogu sama po sebi kompenzirati niti ispraviti temeljni, porazni izostanak osnovne političke i demokratske kulture dijaloga.

Iako je zakonodavna vlast ipak u jednoj svjetloj točki tog dana uspjela barem nakratko premostiti strašne ideološke i svjetonazorske podjele pri izboru sutkinje Mirte Matić za predsjednicu Vrhovnog suda, potvrđujući je uvjerljivo i gotovo jednoglasno unatoč izoliranim prosvjedima i ozbiljnim sumnjama u njezinu kompromitiranost, taj rijetki proplamsaj državničkog pragmatizma nažalost se nimalo nije prelio na Ustavni sud. Korištenje “paketa” uvjeta, matematičkih modela 2:1 i stranačkih kvota kao glavnog i jedinog modela kadroviranja previše ozbiljno i trajno narušava percepciju Suda kao neovisnog i posljednjeg čuvara ustavnosti u Republici. Time se instituciju od neizmjerne državne važnosti u očima građana degradira na razinu običnog, najjeftinijeg političkog stranačkog plijena.

Prava i konačna cijena ovog sramotnog političkog zastoja ne naplaćuje se, kako bi se moglo pomisliti, vladajućima kroz gubitak vlasti, niti ljevici i oporbi kroz gubitak mandata. Ona se svakim danom nemilosrdno adresira izravno na efikasnost i normalno funkcioniranje samog Ustavnog suda Republike Hrvatske i na leđa onih najslabijih, hrvatskih građana. Operativno sputan radom u krnjem sastavu od deset premorenih sudaca, djelujući bez predsjednika Suda s punim mandatom i bez dvoje iskusnih, redovnih sudaca kojima su nedavno, u travnju 2026. istekli mandati bez mogućnosti daljnjeg produljenja, Sud se od danas suočava sa svakodnevnim i teškim administrativnim zagušenjem. Otežano formiranje vijeća za rješavanje stotina tužbi koje svakodnevno pristižu te izuzetno ozbiljan rizik sporog donošenja krucijalnih odluka prijete trajnim narušavanjem pravne sigurnosti u zemlji.