Obilježena je 35. obljetnica progona u Antinu uz molitvu i sjećanje na 42 ubijena i 13 nestalih mještana te potresno svjedočanstvo iz Domovinskog rata.
Obilježena je tužna i ponosna 35. obljetnica progona u Antinu, dan kada hrvatsko srce kuca s posebnim pijetetom, tugom, ali i neizmjernim ponosom. U pitomom slavonskom mjestu Antinu, u sastavu Općine Tordinci, danas se održala svečanost obilježavanja 35. obljetnice progona mještana, ali i svih ubijenih i nestalih u Domovinskom ratu u Antinu – onih čija je žrtva zauvijek utkana u temelje slobodne i neovisne Republike Hrvatske.
Svečanost obilježavanja ove 35. obljetnice, prožeta dubokim emocijama i molitvom za duše hrvatskih mučenika, započela je misnim slavljem u crkvi sv. Antuna (filijalnoj crkvi Župe Presvetog Trojstva Tordinci). Misno slavlje predvodio je župnik vlč. Ladislav Dort, koji je u svojoj dirljivoj i snažnoj propovijedi, dotičući srca okupljenih vjernika i obitelji stradalnika, rekao:
„Draga braćo i sestre, danas u Antinu ne stojimo samo pred pločama, stojimo pred uspomenom, pred imenima ljudi koji su nekada hodali ovim ulicama, ulazili u ove kuće, radovali se sa svojim obiteljima, radili, molili i sanjali. A onda je došao rat i sve se promijenilo. Danas posebno molimo za 42 poginula i ubijena mještanina Antina. Mislimo na 13 naših mještana koji se još uvijek vode kao nestali. Možda se pitamo: gdje je bio Bog kad se sve to događalo? Gdje je bio Bog?
U našem prvom čitanju čuli smo odgovor koji nije lak, ali je dubok. Kaže: Duše su pravednika u ruci Božjoj. U ruci Božjoj. Možda ih više ne možemo zagrliti. Možda im više ne možemo čuti glas. Možda ne možemo položiti cvijet na mjesto na kojem počivaju. Ali vjerujemo da ih Bog nije izgubio iz svoje ruke. A onda nam Isus u Evanđelju govori riječi koje danas posebno snažno odzvanjaju: Ja sam uskrsnuće i život. To nije samo lijepa rečenica za trenutke žalosti. To je temelj naše vjere. Mi kršćani danas ne dolazimo ovamo samo plakati nad smrću. Dolazimo s nadom. Jer smrt nije posljednja stranica čovjekova života. Rat nije posljednja riječ. Nasilje nije posljednja riječ. Grobnica nije posljednja riječ. Posljednju riječ ima Bog. A njegova posljednja riječ je život.
Danas posebno molimo za onih 13 nestalih i za njihove obitelji kojima vrijeme nije izbrisalo pitanje: Gdje su moji najmiliji? Postoje rane koje godine ne mogu izliječiti. Postoje praznine koje nitko ne može ispuniti. Ali postoji Bog koji nijedno ime ne zaboravlja. Zato danas molimo da se pronađe istina o svakom nestalom. Molimo da obitelji dobiju odgovor, da dobiju mjesto na kojem će moći zapaliti svijeću i izgovoriti: Sada znamo gdje počivaš.
Draga braćo i sestre, još nešto moramo sačuvati, a to je sjećanje. Jer narod koji zaboravlja svoje žrtve lako izgubi put.
Ali naše sjećanje ne smije biti sjećanje mržnje, nego sjećanje koje nas uči koliko je strašan rat, a koliko je dragocjen mir. Neka nas imena naših pokojnih ne vode prema osveti, nego prema odgovornosti – da nikada više ne dopustimo da čovjek čovjeku postane neprijatelj kojega treba uništiti. Dragi Antinčani, danas možda nemamo odgovore na sva pitanja, ali imamo križ, imamo vjeru, imamo molitvu, imamo Krista koji kaže: Ja sam uskrsnuće i život. Zato danas, dok palimo svijeće i spuštamo vijence, recimo u dubini svoga srca: Gospodine, primi naše pokojne. Ne zaboravi naše nestale. Utješi njihove obitelji. Blagoslovi naše selo i daj nam da iz svih naših rana nikne mir. A kada jednog dana stanemo pred Boga, vjerujemo da ćemo razumjeti ono što danas samo vjerom prihvaćamo – da nijedan život koji je povjeren Bogu nije izgubljen.”
Mimohod ponosa i prozivka besmrtnih imena
Nakon održane svete mise, u dostojanstvenoj tišini i zajedništvu, uslijedio je mimohod od crkve sv. Antuna do spomen-obilježja, gdje je održana središnja komemoracija u čast onima koji su za hrvatsku slobodu dali sve.
Komemoracija je započela ponosnim intoniranjem hrvatske himne „Lijepa naša”, čiji su stihovi još jednom podsjetili na cijenu kojom je plaćena naša domovina, a zatim je učenica 5. razreda Osnovne škole Tordinci Ivona Kovačević s puno emocija pročitala domoljubnu pjesmu „Hrvatska” autora Drage Ivaniševića. Potom je uslijedio najpotresniji trenutak svečanosti – učenik 8. razreda OŠ Tordinci Lovro Kovačević pročitao je imena svih poginulih i nestalih hrvatskih branitelja i civila sela Antin, čime su njihove žrtve još jednom prizvane u vječni spomen:
Antinac Ana, Antinac Martin, Benčević Stjepan, Čaić Vjera, Farago Iva, Flinčec Vladimir, Flinčec Zvonimir, Ižaković Ivan, Kotarlić Josip, Kovačević Mato, Kovačević Stjepan, Kovačević Pavo, Kovačević Zvonko, Lončar Antun, Lončar Stjepan stariji, Lončar Stjepan mlađi, Lukadinović Andrija, Matanović Vlatko, Matanović Josip, Matanović Eva, Matanović Vladimir, Flinčec Zvonimir, Mihalj Marija, Mihaljević Antun, Mihaljević Petar, Miklošević Antun, Miklošević Franjo, Mikulić Vicko, Pastor Julijana, Pastor Josip, Pastor Mijo, Patačić Stjepan, Pišćak Antun, Pišćak Josip, Romić Vinko, Skokić Darko, Soldo Anica, Soldo Žarko, Soldo Ranko, Šarčević Stjepan, Vengring Mario, Vovra Adam.
Zatim je, uz duboki naklon žrtvama, uslijedilo polaganje vijenaca i paljenje svijeća, čime su brojna izaslanstva odala počast i zahvalu svim poginulim i nestalim mještanima Antina.
Vijence su položili: obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i civila uz Udrugu dragovoljaca Općine Tordinci, izaslanik MORH-a Dalibor Bajči, voditelj Područnog odjela za poslove obrane Vukovar, izaslanica Ministarstva hrvatskih branitelja Sanja Rešetar, voditeljica Područnog odjela MHB-a Vukovar, župan Vukovarsko-srijemske županije Ivan Bosančić s članovima Savjeta za branitelje Vukovarsko-srijemske županije Milanom Draženovićem i Ljiljanom Poje, načelnik Općine Tordinci Davor Adžić, načelnik Općine Velika Kopanica Ivan Meteš, izaslanik načelnika PU vukovarsko-srijemske Davor Dežić, načelnik PP Vinkovci, te Matej Lazar Kovačević, pastor Protestantske crkvene općine Crkve Božje u Tordincima. Vijence su također položili izaslanici Udruge 106. brigade ZNG-a, Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata – općinskog ogranka Ćelije, Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije, Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata – ogranka Antin, članovi NK Mladost Antin, izaslanstvo Osnovne škole Tordinci, Udruga „Veteranke Domovinskog rata” Vukovarsko-srijemske županije te suborci i mještani s područja Antina i Tordinaca.
Molitva na mjestima teških stradanja i poruke vjere
Na mjestima natopljenima krvlju nevinih, molitvu ispred spomen-obilježja u Kolodvorskoj ulici (lokalitet Carev ribnjak) i ispred spomen-obilježja masovne grobnice „Golubica” predvodio je vlč. Ladislav Dort, koji je uputio vapaj Gospodinu za istinom i mirom te rekao:
„Molimo te, Gospodine, daj da istina o svakom nestalom bude pronađena, da svaka obitelj jednom doživi mir i da svaka majka, otac, supruga, suprug i dijete dobiju odgovor koji toliko dugo čekaju. Blagoslovi sve prognane i raseljene koji su morali napustiti svoje domove, blagoslovi one koji su se vratili i one koji su svoje živote nastavili negdje drugdje, ali su u srcu zauvijek ostali vezani uz Antin. Blagoslovi naše branitelje koji su branili svoje domove i svoj narod, daj im snage, dostojanstva i mira. A nama, koji danas živimo ovdje, daj mudrosti da čuvamo uspomenu, ali i snage da gradimo budućnost. Ne dopusti da nas sjećanje na stradanje odvede u mržnju, nego neka nas nauči koliko je dragocjen mir, koliko vrijedi ljudski život i koliko moramo čuvati dostojanstvo svakog čovjeka. Gospodine, neka Antin bude mjesto sjećanja, ali i mjesto života. Mjesto koje pamti svoje mrtve, čuva svoje nestale u molitvi i svoju budućnost povjerava tebi, Oče.”
Snažnu poruku zajedništva i kulture sjećanja uputio je u svom obraćanju i Matej Lazar Kovačević, pastor Protestantske crkvene općine Crkve Božje u Tordincima, koji je rekao:
„Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji. Draga djeco, braćo i sestre u Kristu, dragi Antinčani i svi okupljeni, predstavnici vlasti, predstavnici udruga, poštovani kolega. Evo nas na mjestu spomen-obilježja povodom 35. obljetnice progona mještana i obljetnice stradanja žrtava iz Domovinskog rata, i branitelja i civila. I ovom prilikom, pojedinačno, ali i u ime kolektiva naše zajednice, sjećamo se svih onih koji nisu među nama. Kultura sjećanja u istini i pravednosti temeljni je zadatak za zdravlje pojedinca, obitelji, pa i cijele zajednice u svim aspektima. Braćo i sestre u Isusu Kristu raspetom, u njegovoj žrtvi ljubavi promišljamo život i žrtvu naših pokojnih. Psalam 25 progovara: K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju. U tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, jer tko se u tebe uzda, neće se postidjeti. Gospodine, sjeti se svoga milosrđa i dobrote; u tebe se pouzdajem svaki dan. I evo, i danas, na ovu godišnjicu, stojimo ovdje i uzdižemo svoj pogled i svoje misli Kristu raspetom i uskrslom. U njemu nalazimo i crpimo snagu, ohrabrenje i nadu za život sada i za onaj vječni, budući život. Antin i Antinčani, evo nas ovdje – život se očituje u našoj svakodnevici. Zato neka riječi ovog psalma budu nadahnuće za produbljenje osobne vjere. Neka nose naš život u skladu s Božjom voljom, a njegov blagoslov i milost neka prate sva naša nastojanja. Zato u zaključku pozivam sve nas da se u vjeri pomolimo: Nebeski Oče, udijeli snagu Kristove pobjede svima nama, svima koji su trpjeli i trpe. Molimo za sve nas utjehu tvoju u spomenu na naše bližnje i molimo snagu ljubavi Kristove za sve nas. Jer pozvani smo rasti i odgajati sve naraštaje u duhu odgovornosti, solidarnosti i ljudskosti. Mir Gospodina našega ispunio sve nas, blagoslov njegov sišao na nas i ostao s nama u sve dane naše. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.”
Herojstvo koje obvezuje i prijateljstvo iskovano u najtežim danima
Nakon polaganja vijenaca, prisjećajući se neizmjernog junaštva hrvatskog čovjeka, župan Vukovarsko-srijemske županije Ivan Bosančić rekao je:
„Trideset i pet godina sjećanja na žrtvu i herojstvo Antinčana – kao da je bilo jučer. Prošlo je 35 godina, ali kao da je bilo jučer jer kroz sve one razgovore i sjećanja Antinčani, Tordinčani i svi oni koji su u tim trenucima bili s njima i danas spominju one kojih, nažalost, više nema – one koji su dali ono najvrjednije, svoje živote, te one koji su nestali, a još uvijek nisu pronađeni ni sahranjeni. Ali isto tako uvijek volim posebno napomenuti snažno herojstvo koje su ovi ljudi pokazali pruživši izniman otpor, što je, nažalost, naposljetku rezultiralo i velikim žrtvama. Žao mi je kada pogledam unazad, kada danas vidim Antin i pogledam taj popis poginulih i nestalih, pa pomislim koliko su ti mladi ljudi još mogli dati i za Antin i za cijelu Općinu Tordinci te koliko bi Antin bio još ljepše i ugodnije mjesto za život da su oni danas ovdje s nama. Najljepša hvala.”
O strahotama okupacije, krvavom piru agresora, ali i pobjedi života kroz povratak i mladost, načelnik Općine Tordinci Davor Adžić podijelio je s nama svoja sjećanja:
„Evo, nalazimo se danas u Antinu, gdje obilježavamo tužnu 35. obljetnicu stradanja mjesta Antin. Te kobne 1991. godine u Antinu je ostalo jako puno ljudi nakon što su naši branitelji bili prisiljeni predati oružje agresoru i povući se iz sela. Agresor je, moram reći, lažno obećao da će biti mir i da ljudi mogu ostati. Ostali su uglavnom stariji ljudi, nešto mlađih, a među njima čak i troje djece – ukupno je 91 osoba ostala u okupiranom Antinu. Nakon toga je, nažalost, uslijedio pokolj, pa čak i masovno ubijanje na Carevu ribnjaku. Osamnaest osoba mučki je ubijeno ondje, a ostali su uglavnom pojedinačno likvidirani. Neki od njih uspjeli su se izvući i spasiti, čak i kroz kukuruz. Osam je ljudi razmijenjeno za pilota JNA koji je oboren negdje kod Đakova. Ja sam ovdje svjedok vremena i slušao sam starije ljude koji su ostali u selu. Imali su, što je bilo vrlo dirljivo, svojevrstan zavjet šutnje – trebale su im godine i godine da uopće progovore o svemu što su prošli za vrijeme okupacije. Zaista moramo odati pijetet žrtvama jer, da nije bilo njih, teško bismo mi danas ovdje stajali te zajedno radili i gradili našu Općinu Tordinci. Jučer smo obilježili i tužnu obljetnicu stradanja Korođa, koja je također specifična jer su ondje Mađari rame uz rame s Hrvatima branili našu zajedničku domovinu. Isto tako, Tordinci su se držali još nepunih mjesec dana. Bila je to teška bitka, o čemu ćemo više govoriti kada bude aktualna obljetnica 25. listopada. Danas bilježimo izuzetno dobar povratak, imamo mnogo mladih ljudi, nemali broj djece u objema osnovnim školama, a otvorili smo i novi vrtić. Sve to pokazuje kako Općina Tordinci ide naprijed i dokazuje da žrtva koju su podnijeli stanovnici svih naših mjesta nije bila uzaludna. Hvala svima što ste danas s nama.”
Kako se u najtežim trenucima progonstva rađala neraskidiva bratska solidarnost, posvjedočio je načelnik Općine Velika Kopanica Ivan Meteš, koji je rekao:
„Dugovječno prijateljstvo Velike Kopanice i Antina izgrađeno je kroz povijest i zajedništvo u teškim vremenima. Već 35 godina dolazimo na ovo obilježavanje i prisjećamo se svih tragedija – okupacije, progona i ratnih zločina koji su počinjeni na ovom području. Ono što nas posebno povezuje jest činjenica da je velik dio mještana Antina tada došao k nama u Veliku Kopanicu. Svi se nerado sjećamo te 1991. godine kada su brojni mještani morali napustiti svoje domove. Kada su Antinčani tražili novi krov nad glavom, Velika Kopanica širom je otvorila vrata svima kojima je u tom trenutku bila potrebna pomoć te je velik dio mještana bio smješten upravo kod nas. Mnogi su ondje ostali živjeti neko vrijeme, a učenici su pohađali našu osnovnu školu. Sve te godine, pa i razdoblje nakon Domovinskog rata, povezale su naše ljude i stvorile prijateljstva koja se njeguju i dandanas. Naše udruge s područja obiju općina – od lovačkih društava do kulturno-umjetničkih društava – u stalnom su kontaktu i suradnji, a i mi kao općine uspostavili smo iznimno dobru povezanost. Vjerujem da će, unatoč ratu koji je zadesio ovo selo, Antin i Velika Kopanica ostati dugovječni prijatelji. Uvijek se lijepo osjećam kada dođem u ovu sredinu, a vjerujem da je tako i Antinčanima kada dođu u Veliku Kopanicu.”
Živa riječ svjedoka vremena: Potresna ispovijest Ante Sprinića o padu sela, skrivanju u valovu za stoku i torturi srpskih logora
Posebnu težinu i neprocjenjivu povijesnu vrijednost ovom obilježavanju daje živa riječ onih koji su na vlastitoj koži osjetili sav užas velikosrpske agresije, bezizlaznog okruženja, mjeseci skrivanja u vlastitom domu te brutalne torture srpskih logora. Jedno od takvih potresnih svjedočanstava, koje ledi krv u žilama i svjedoči o nadljudskoj hrabrosti slavonskog čovjeka, jest životna i ratna priča mještanina Ante Sprinića, koji je živio na samom rubu sela prema Antinskoj Mlaki, udaljenoj svega tristotinjak metara od prvih kuća.
Prvi znakovi oluje i krvava zasjeda u kukuruzima
Ratna psihoza u ovom pitomom kraju osjetila se već u proljeće 1991. godine. Kako se prisjeća Sprinić, dok su mještani Antina već u ožujku počeli organizirati prve straže i obranu sela, do njih su stizale vijesti o dolasku četnika s bradama iz Srbije. Već u svibnju, dok je odlazio na pecanje na rijeku Vuku, svjedočio je kolonama traktora s prikolicama kojima su se Srbi iz Gaboša i Markušice preko mosta na Vuki i kroz Bobotu organizirano iseljavali u Srbiju – što je bio jasan znak da se sprema agresija.
U srpnju ili kolovozu na Antin su pale i prve neprijateljske granate, uzevši i prvu žrtvu – život mještanina Marija Vengringa. Do kraja rujna obruč oko sela potpuno se stegnuo. Antin se našao u potpunom okruženju, a neprijateljski tenkovi bili su ukopani sa svih strana – od Markušice pa sve dolje do Pačetina, Gaboša i Ostrova.
Kobnog 25. rujna stigla je zapovijed o evakuaciji. Pod okriljem noći, 29. rujana, oko 22 ili 23 sata, tužna kolona od tridesetak traktora i stotine mještana krenula je u neizvjesnost prema Korođu. No, na pisti između Korođa i Tordinaca dočekala ih je mučka zasjeda. Agresor je zasuo kolonu vatrom; u tom kaosu i kiši metaka troje je ljudi ubijeno, jedna se osoba iz te kolone i danas vodi kao nestala, dok je Vladimir Matanović ranjen i zarobljen. U općem metežu ljudi su bježali na sve strane. Dok se manja skupina uspjela izvući u proboju, Sprinić i ostali mještani iz njegova kraja, dobro poznajući svoj atar i poljske putove prema Mlaki, uspjeli su se preko Korođa vratiti u svoja dvorišta u Antinu.
Predaja oružja, prkos petorice hrabrih i riječi koje se pamte: „Rat je, idete u rat”
Jutro nakon krvave noći donijelo je tešku odluku. Na seoskom skupu mještanima je priopćeno da moraju predati oružje i napustiti svoja ognjišta. Iako je selo bilo prisiljeno položiti oružje kako bi se spasili životi civila, petorica hrabrih ljudi – Tomislav Klaić, Maksim Matanović, Ivan Dijanić i još dvojica suboraca – odbila su predaju te su se s oružjem kroz šumu probili prema Vinkovcima.
Ostatak sela u sablasnoj je koloni ispraćen preko Markušice prema Mikanovcima. Većina Antinčana utočište je pronašla u Velikoj Kopanici, gdje ih je dočekao vlč. Marko Bubalo. Okupivši prognane i uplakane ljude, svećenik se pomolio za njih, prekrižio ih i uputio im riječi koje su se duboko urezale u pamćenje: „Rat je, idete u rat.”
Nakon svega dva dana provedena kod tetke u Vrpolju, Ante Sprinić i njegov šogor (sestrin muž) Mato Kovačević nisu dvojili ni trenutka – javili su se u zapovjedništvo u Vinkovcima, zadužili raspored i stali na branik domovine u susjednim Tordincima.
Tragedija u Tordincima i četiri mjeseca skrivanja u okupiranom selu
Obrana Tordinaca bila je herojska, ali i krvava. Na dan pada Tordinaca, 25. listopada, Sprinić je doživio osobnu tragediju – u borbama mu je poginuo šogor Mato Kovačević. Bili su zajedno do posljednjeg trenutka, sve do povlačenja kada se Sprinić sa skupinom branitelja pokušao izvući prema igralištu, dok je Kovačević s drugima krenuo prema selu. Bio je to njihov posljednji rastanak.
Nakon pada Tordinaca i noći u kojoj su se dvojica branitelja utopila u hladnoj Vuki, Sprinić je donio nevjerojatnu odluku – vratio se u okupirani Antin, u kuću svojih roditelja koji su ostali u selu. Ondje je punih četiri mjeseca živio u potpunoj ilegali, skrivajući se na tavanu i u štali, svakodnevno gledajući smrti u oči.
Koliko je život u skrivanju bio na rubu ponora, svjedoči i njegov bliski susret sa zloglasnim Tomislavom Nikolićem, za kojeg je Sprinić devedeset i devet posto siguran da je osobno upao u dvorište njegovih roditelja. Dok su Nikolić i još jedan srpski vojnik vršili pretres imanja, Ante je nepomično ležao skriven u štali, u valovu kod krava. Nikolić je ušao u štalu, pregledao prostoriju na svega nekoliko koraka od njega, a potom izašao u bašču.
U to vrijeme okupatori su u kući susjeda Ante Vidulina, udaljenoj pet-šest kuća dalje, smjestili svoj štab i kuhinju, a starca su preselili k Sprinićevim roditeljima. Kada su kod starog Vidulina pronašli obiteljske fotografije, odveli su ga na ispitivanje. Izlazeći na ulicu, Nikolić je rekao da ga nije ubio, a na pitanje drugog vojnika: „Što ga nisi ubio?”, hladnokrvno je odgovorio: „Ma pusti, ima svjedoka” – aludirajući na Sprinićeve roditelje koji su bili u kući.
Zarobljavanje, montirani procesi za „terorizam” i borba za pravdu
Nakon četiri mjeseca skrivanja, Sprinića je u selu otkrila i zarobila lokalna milicija iz Markušice – domaći Srbi predvođeni zapovjednikom Milom Bajićem i njegovim zetom Radenkom iz Antinske Mlake. Nakon dvodnevnog ispitivanja u improviziranoj policijskoj postaji u jednoj seoskoj kući, odveden je u zloglasni logor u Dalju.
U Dalju je proveo tri mjeseca uz svakodnevna mučenja, ispitivanja i suđenja, nakon čega je prebačen u Beli Manastir. Ondje mu je na montiranom procesu suđeno za navodni „terorizam” – agresor mu je na teret stavljao sve svoje gubitke u Tordincima, od poginulih vojnika do uništenih tenkova i oklopnih vozila. Osuđen je na pet godina zatvora, na što se srpski tužitelj čak i žalio tvrdeći da je kazna preblaga, o čemu Sprinić i danas čuva pisanu dokumentaciju. Ipak, uz pomoć hrvatskih odvjetnika koji su na suđenja dolazili preko Budimpešte te nakon ukupno pet sudskih procesa, dočekao je slobodu u prosincu 1993. godine.
Iako su desetljeća prošla, Antina borba za istinu i pravdu još uvijek traje. Kao živi svjedok logorskih tortura u Dalju, uredno vodi bilješke i redovito svjedoči pred hrvatskim pravosuđem. Trojici čuvara iz Dalja trenutačno se sudi, dok su prije četiri godine u Osijeku za ratne zločine nepravomoćno na dvije godine zatvora osuđeni – presuda na koju su se preživjeli logoraši žalili, čekajući da pravda napokon bude u potpunosti zadovoljena.
