Program je započeo svetom misom zadušnicom za sve poginule, ubijene i nestale mještane Bogdanovaca u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića, a predvodio ju je župnik Vladimir Sedlak.
Uslijedilo je odavanje počasti polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježja u centru mjesta.
Obilježavanju sjećanja na žrtve Bogdanovaca nazočili su: obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, izaslanik Predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika OS RH, izaslanik brigadir Valentin Skroza, u svojstvu izaslanika predsjednika Vlade RH, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i ministar obrane dr.sc. Mario Banožić s izaslanicima, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i zastupnik u Hrvatskom saboru Nikola Mažar i Ante Deur s izaslanicima, izaslanik ministara regionalnog razvoja i fondova EU Ivan Boto, umirovljeni general bojnik Željko Živanović, izaslanik PU Vukovarsko srijemske Dragoslav Živković i načelnik PP Vukovar Vlado Božić, zastupnice u Hrvatskom saboru Marijana Balić i zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Ermina Lekaj Prljaskaj, izaslanik župana Vukovarsko -srijemske županije Igor Galić s izaslanicima, izaslanik gradonačelnika Grada Vukovara, zamjenik gradonačelnika Filip Sušac s delegacijom, načelnik općine Bogdanovci Marko Barun, zamjenik načelnika ispred pripadnika nacionalnih manjina Jaroslav Međeši, vijećnici Općine Bogdanovci, predstavnici i predsjednici Mjesnih odbora, izaslanici Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, izaslanstva Veleposlanstva Republike Kosovo, Albanije Sjeverne Makedonije, suborci i građani.
Nakon sakralnog dijela prigodnog programa nazočni su posjetili Spomen dom u Bogdanovcima.
Tijekom opsade Vukovara, jedina veza bila je takozvani ” kukuruznu put” . To je ustvari bio poljski put skriven kukuruzom i dugačak 6 kilometara, a koji je išao preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra. Od okupacije Marinaca, taj put je prekinut a Bogdanovci su ostali u okruženju. Sudbina ih je povezala sa Vukovarom. Bogdanovce je branilo oko 200 pripadnika ZNG-a, HOS-a, MUP-a i samih mještana. Pošto su bili u okruženju, prestala je opskrba hranom i streljivom, tako da su bili prisiljeni donijeti tešku odluku, povlačenje.
Tako su, zajedno s civilima i ranjenicima, krenuli u više skupina u proboj. U jednoj o tih skupina, bila je i trudnica. Između Bogdanovaca i slobodnog dijela Nuštra, dijelilo je samo šest kilometara, a proboj je trajao danima i noćima. Kako su morali proći preko minskih polja, pripadnici HOS-a formirali su takozvanu “štafetu smrti”.
Pripadnik HOS-a kretao se prvi u koloni, kada bi taj prvi stao na minu, njegovo mjesto zauzeo je drugi pripadnik HOS-a. Do danas nije utvrđen točan broj poginulih HOS-ovaca u koloni “Štafeti smrti”.
Pošto su Bodanovci ostali neobranjeni, u selo su ušle horde Srpskih agresora, koji su na onima koji su ostali u selu, pokazivali svoju nadmoć. Osim što su ih mučili i silovali, njih 133 branitelja, ranjenika, civila, (onih nepokretnih, starih i djece), Srpski agresor je pogubio. Potpuno su uništili obiteljske i sakralne objekte, tako da je od prelijepih Bogdanovaca ostalo jezivo selo u ruševinama.
Nakon nekoliko dana žestokih borbi, postrojba HOS-a ipak se podijelila. Dedaković i Borković dobivali su jasne najave da se sprema napad na Cerić, Marince i Bogdanovce, kako bi se na taj način potpuno opkolio Vukovar. Nadalje, i obrana Bogdanovaca imala je određenih organizacijskih problema te su odlučili angažirati HOS-ovce da kreiraju stabilnu liniju, dok je za to još bilo vremena i nade. HOS-ovci naravno, nisu bili skloni ideji razdvajanja, S prvom pregovaračkom ekipom, zapovjednikom Šilićem i Željkom Delićem – Švicom, dogovor nije postignut, drugu je delegaciju , Damira Radnića i Zvonka Čurkovića, Dedaković uvjerio da su prijeko potrebni obrani sela. Uz pomoć vukovarskog vodića tkz. Mungosa, koje je vodio Nikola Toth- Feniks, zapovjednik 4. bojne 204. brigade, sedmorica HOS.-ovaca ponovno je prošla rizični kukuruzni put višesatnom hodnjom. Robert Šilić – Rora, Zvone Ćurković, Žarko Manjkaš- Crvenkapa, Željko Špiljar-Žac, Stjepan Antolić – Tonči , Darko Komerlin i Damir Radnić, pošli su se pridružiti braniteljima Bogdanovaca i skupini od 14. pripadnika HOS-a koji su pod vodstvom Zdravka Špalja – Papundeka već boravili u tom selu.
Na leđima i rukama nosili su približno 40 kg ( zolja, punjenje za Osu, ručne bacače, tromblone ručne bombe te po nekoliko stotina streljiva). U Bogdanovce su došli u dubokoj noći 30. rujna, te su odmah shvatili zašto je Dedaković inzistirao na njihovom odlasku. Kada su došli u selo, prošli su cijelim selom do kraja, gdje se nalazilo zapovjedništvo, a da ih nitko nije zaustavio, niti su oni ikoga vidjeli. Po ovlastima koje je dao Dedaković, Radnić je preuzeo zapovjedništvo obrane sela, te reorganizirao cijelu liniju obrane. Do jutra se obrana donekle posložila, a linija obrane se organizirala po pretpostavljenim pravcima očekivanog napada. Bogdanovci su selo u obliku križa, a i sama konfiguracija tla nije povoljna za obranu. Obrana prema Nuštru sastojala se od dijela HOS-a i vinkovačkih ZNG-i, a dio obrane prema Vukovaru, branili su Daltoni, Vinkovačka satnija i HOS. Dio prema Petrovcima branila je županjska policija uz pripadnika HOS-a, a 80-tak mještana sela bila je u ispomoći po svim dijelovima bojišnice, ipak, poznavali su najbolje selo i teren. Sljedeći dan, Srpski agresor napao je Marince i Cerić, te ih uspijevaju okupirati. Odmah nakon okupacije Marinaca i Cerića, 2. listopada, uslijedili su sinkronizirani napadi na vukovarsku bojišnicu i same Bogdanovce. Na Bogdanovce napad je izvršio dio 211 oklopne brigade uz potporu Srpske dobrovoljačke garde, Arkanovih “Tigrova” . To je bilo i prvi put da su na Bogdanovce krenuli u napad s tenkovima. Napad je bio toliko jak, da su Srpski agresori ušli u selo, te je došlo do panike između civila, koji su bježali prema Vinkovcima, a njih su mučki pobili .Srpski agresor se počeo okupljati u centru sela, ali nisu išli u čišćenje sela. Vlada je panika, što napraviti? Pružiti otpor ili se povlačiti? U jednom trenutku Žarko Manjkaš- Crvenkapa pogodio je tenk, kojem je kupola odletjela 10-ak metara. Taj pogodak i potez Crvenkape pogurao je ostale branitelje koji su redom uništavali tenkove, jednim za drugim. Do kraja dana, uništeno je 10-tak tenkova i otjerali agresore van sela. Tog dana, Bogdanovci si postali sinonim žestokog otpora. Do samog pada Bogdanovaca, 10. studenog, bilo je još oko 10-tak sličnih napada na selo, a završavali su slično kao i prvi.
Iako su Bogdanovce branili svega 200-tinjak HOS-ovaca, ZNG-a i MUP-ovaca, uz 80-tak mještana, Srpski medij prenosili su kako Bogdanovce brane preko 4.000 fanatičkih “Ustaša”.
Posljednji napad, 10. studenog na Bogdanovce nije se puno razlikovao od prijašnjih, ali branitelji sela nisu više imali na raspolaganju protuoklopna sredstva, a i branitelja je bilo sve manje a popune nije bilo. Bilo je preko 60 tenkova i transportera. “Jedan tenk stao je na minu, iza njega dolazi drugi, hrvatske snage ga uništavaju, dolazi treći koji biva oštećen a iza njega već dolazi četvrti .. bilo je nevjerojatno . ” – ispričao je Radnić.
Branitelji Bogdanovaca, nakon 43 dana krvave obrane, prisiljeni su na povlačenje prema Vinkovcima.
Izvor : HOS, HRT, Bitka za Bogdanovce
