Bitka za Bjelovar 1991. godine spriječila je presijecanje Hrvatske. Otkrijte detalje herojstva branitelja i tragedije na Barutani.
Zamislite rano, prohladno nedjeljno jutro krajem rujna. Grad još uvijek spava, obavijen onom teškom, gustom tišinom koja se uvijek spusti neposredno prije oluje. Nije to bila obična jesen u Bjelovaru te 1991. godine. Zrak je bio zasićen mirisom straha, iščekivanja i baruta koji se tek trebao zapaliti. Pokušajte se na trenutak vratiti u to vrijeme i zamisliti kako je bilo živjeti u gradu čije je samo srce kucalo u ritmu neprijateljskih čizama i gusjenica. U samom središtu Bjelovara, poput tempirane bombe, bila je ukopana 265. mehanizirana brigada Jugoslavenske narodne armije. Nije to bila bilo kakva vojna formacija; bila je to elitna, zastrašujuća oklopna sila, udarna šaka 32. varaždinskog korpusa kopnene vojske, modernizirana sovjetskim tenkovima T-55 još u vrijeme strateškog plana “Drvar 2”.
Svaki put kada bi građani prošli blizu vojarne, mogli su osjetiti hladnoću tog čelika. Taj golemi oklopni arsenal predstavljao je permanentnu, smrtonosnu prijetnju ne samo za grad, već za cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku. Plan neprijatelja bio je jasan i jeziv u svojoj jednostavnosti: u trenutku eskalacije, pod zapovjedništvom pukovnika Rajka Kovačevića, ti su tenkovi trebali silovito izbiti na pravce prema zapadnoj Slavoniji, pregaziti liniju Bjelovar – Grubišno Polje – Daruvar i spojiti se s nadirućim snagama Banjalučkog korpusa. Da im je taj smrtonosni manevar uspio, hrvatski bi teritorij bio rasječen napola, a tijek Domovinskog rata možda bi krenuo nekim sasvim drugim, još tragičnijim smjerom. O tom danu, o toj bitci, ne može se govoriti samo kroz suhoparne činjenice i brojke. To je priča o nadljudskoj hrabrosti, o potpunom uništenju, o majkama koje nikada nisu pronašle tijela svojih sinova i o jednom gradu koji je na svojim plećima iznio obranu domovine.
Obruč oko čelične nemani: Pripreme za Operaciju “Bilogora”
Sredinom rujna 1991. godine, strateška se slika sjeverozapadne Hrvatske počela mijenjati. Nakon uspješnih pregovora i mirne predaje 32. varaždinskog korpusa pod zapovjedništvom generala Vladimira Trifunovića, težište hrvatskih obrambenih napora logično se i hitno prebacilo na Bjelovar i Koprivnicu. Vlada Republike Hrvatske i Glavni stožer Hrvatske vojske, na čelu s generalom Antonom Tusom, savršeno su čitali situaciju na terenu. Donesena je rezolutna direktiva: preostale vojarne moraju se staviti pod potpunu blokadu.
Blokada nije bila samo vojna taktikla; bila je to psihološka iscrpljujuća igra živaca. Bjelovarskim je vojarnama isključena električna energija, zatvorena je voda, prekinut je dovod plina, a logistički lanci opskrbe hranom potpuno su presječeni. Sve su prometnice zapriječene barikadama. Unatoč tome, pukovnik Rajko Kovačević u Bjelovaru pokazao se kao čovjek s kojim nema pregovora. Odbijao je svaki oblik mirne predaje, držeći svoje vojnike i grad u talačkoj krizi. Hrvatski obavještajni podaci, koji su se u tim danima pokazali presudnima, jasno su ukazivali na to da Kovačević ne sjedi prekriženih ruku. Prema naputcima generala Živote Avramovića iz 5. vojne oblasti JNA, unutar žice pripremali su se motori, punile su se cijevi – pripremao se proboj. Suočen s tom neposrednom opasnošću, Glavni stožer Hrvatske vojske 27. rujna 1991. izdaje povijesnu, službenu zapovijed za pokretanje vojne operacije kodnog naziva Plan “Bilogora”.
Cilj ove zahtjevne operacije bio je trostruk. Prvo, stvaranje čvrste operativne osnovice za daljnja borbena djelovanja u regiji. Drugo, apsolutno sprječavanje spajanja Kovačevićevih snaga s Banjalučkim korpusom. I treće, ono što je hrvatskim braniteljima kronično nedostajalo – popunjavanje vlastitih, slabo naoružanih snaga zarobljenim teškim borbenim i materijalno-tehničkim sredstvima. Operativne pripreme preuzeo je pukovnik Želimir Škarec iz Glavnog stožera, dok je na samom terenu odgovornost pala na majora Stjepana Budinskog, zapovjednika Regionalnog štaba, uz logističku i političku potporu Jure Šimića, predsjednika Kriznog štaba Bjelovarsko-bilogorske regije.
Kada bismo analizirali odnos snaga, slika bi zrcalila Davidovu borbu protiv Golijata. S jedne strane, u Garnizonu Bjelovar JNA je raspolagala s oko 460 dobro obučenih vojnika i oficira, ukopanih i zaštićenih unutar miniranih objekata. Njihova oklopna moć bila je zastrašujuća: 29 borbenih tenkova i 60 oklopnih transportera, odnosno borbenih vozila pješaštva. Topnička podrška uključivala je 12 samohodnih topova kalibra 122 milimetra, 8 protuzrakoplovnih topova te višecijevne bacače raketa i teške minobacače. S druge strane, hrvatske obrambene snage, sastavljene od pripadnika Zbora narodne garde, MUP-a, Teritorijalne obrane i Narodne zaštite, brojale su 913 naoružanih ljudi. Njihova se snaga očitovala u mobilnosti i poznavanju vlastitog grada, no naspram neprijateljskog oklopa stajali su naoružani tek lakim pješačkim i protuoklopnim naoružanjem.
Uz tu neizmjernu vanjsku prijetnju, obrana Bjelovara morala se nositi i s unutarnjim demonima. Prema kasnijim svjedočanstvima Jure Šimića, na terenu su postojale paralelne zapovjedne linije. Bili su to takozvani “psi rata”, frakcije povezane s dijelovima Službe za zaštitu ustavnog poretka, koji su na trenutke opstruirali rad službenog Kriznog štaba, imajući pred očima samo jedan cilj: preuzimanje kontrole nad golemim količinama oružja izvan redovnog, državnog vojnog ustroja. No, unatoč tim teškim logističkim i političkim previranjima, hrvatski su branitelji Plan “Bilogora” proveli s nevjerojatnom sustavnošću.
Nedjelja koja je promijenila sve: 29. rujna 1991.
Nakon što su iscrpljeni i posljednji atomi diplomatskih i pregovaračkih napora, napad na vojne objekte JNA započeo je tog kobnog nedjeljnog jutra, 29. rujna 1991. godine. Zbog potpuno uništenih telefonskih linija, hrvatske su snage u 06:35 sati odlučile iskoristiti razglas. S vozila postavljenih u blizini, upućen je posljednji poziv komandi vojarne “Božidar Adžija” na mirnu predaju. S druge strane žice odgovorio je samo muk, a zatim i zlokobno turiranje tenkovskih motora.
Napetost je kulminirala oko 07:25 sati. Branitelji bilježe prve pokušaje proboja snaga JNA iz manjih, izdvojenih skladišta, dok je u središnjoj vojarni primijećeno intenzivno postrojavanje tenkovske kolone koja je svoje cijevi usmjerila prema gradskom naselju Hrgovljani. Četiri minute kasnije, u 07:29 sati, zrakom su se prolomile sirene za opću uzbunu. Zvuk koji ledi krv u žilama natjerao je civile u podrume. Nedugo nakon toga, iz vojarne je otvorena prva sporadična vatra. Postalo je jasno da Kovačević kreće u ofenzivu. Obaviješten je Glavni stožer u Zagrebu, te u 07:34 sati general Petar Stipetić izdaje povijesnu, izričitu naredbu: otvara se vatra po vojarnama.
Prvi udari hrvatskih branitelja bili su maksimalno koncentrirani na neprijateljska oklopna sredstva. Primarni je cilj bio pod svaku cijenu spriječiti izlazak tih grdosija na uske bjelovarske ulice, jer bi to značilo neizbježne civilne masakre i rušenje grada do temelja. Ubrzo su obrambene linije bile izložene stravičnoj minobacačkoj i tenkovskoj vatri iz kruga vojarne. No, usprkos paklenoj kanonadi, hrvatski su minobacačlije brzim i preciznim korekcijama do 07:55 sati uspjeli posijati potpunu pometnju u neprijateljskim redovima. Paralelno s tim frontalnim sukobom oko perimetra baze, pripadnici MUP-a vodili su tihu, opasnu borbu na krovovima i tavanima. Njihova je zadaća bila čišćenje okolnih zgrada od snajperista takozvane “pete kolone”, koji su podmuklo djelovali s leđa, u korist okupatorske vojske.
Zatvorena i stjerana u kut unutar vojarne, komanda JNA posegnula je za najnižim oblikom ratovanja – odmazdom nad civilnim stanovništvom. U jednom trenutku, jedan je neprijateljski tenk uspio probiti obruč, napustiti vojarnu i krenuti u slijepi, neselektivni rušilački pohod. Otvarao je vatru po obiteljskim kućama i stambenim zgradama u neposrednoj blizini, sijući strah i destrukciju. Tu je zvijer zaustavio natporučnik Milan Bičanić, iznimno hrabri pripadnik 66. bojne vojne policije. Zadržavši potpunu prisebnost, Bičanić je preciznim pogotkom iz protuoklopnog naoružanja onesposobio tenk i spriječio daljnji masakr bjelovarskih ulica.
No, teror iz vojarne nije prestajao. Teški minobacači JNA nasumično su preoravali uže središte grada. U tom barbarskom činu destrukcije, meta je postala i crkva sv. Terezije Avilske, današnja bjelovarska katedrala i središte Bjelovarsko-križevačke biskupije. Više teških granata izravno je pogodilo ovaj sakralni objekt. Bio je to nedvojbeni, brutalni ratni zločin usmjeren protiv civilnih i vjerskih simbola, koji je rezultirao stravičnom ljudskom tragedijom. U tišini crkvenog prostora, od smrtonosnih krhotina granata poginule su tri nedužne bjelovarske žene: Amalija Danjek, Ruža Pavleka i Katica Klišanić. Njihova prolivena krv pred oltarom ostaje trajni, bolni pečat patnje ovog grada.
Tijekom tog kaotičnog dana, združene snage hrvatske vojske i policije napravile su i vrhunski obavještajni pothvat – dvaput su uspjeli probiti kriptirane komunikacijske kanale JNA. Zahvaljujući tom prisluškivanju, branitelji su mogli anticipirati poteze neprijatelja, čime su spašeni brojni vojni i civilni životi. Iscrpljen, dezorijentiran i suočen s neslomljivim otporom, neprijateljski se garnizon predao u sumrak, oko 20 sati. Središnja je vojarna napokon pala.
Bjelovarska Hirošima: Eksplozija na Barutani
I dok su u središtu grada građani polako izlazili iz skloništa udišući zrak slobode, na sjeverozapadnoj periferiji grada, u gustoj šumi Bedenik, odvijao se najdestruktivniji, apokaliptični čin Operacije “Bilogora”. Ondje se prostiralo zloglasno glavno skladište ratne rezerve 265. motorizirane brigade, poznato naprosto kao “Barutana”. Kompleks je bio golem – deset armiranih skladišnih objekata krilo je u svojoj utrobi više od 1.700 tona eksploziva, minsko-eksplozivnih sredstava, tenkovskog streljiva i teškog naoružanja. Osigurano dvostrukim prstenom žice i sustavom “mrtve straže” koja je imala ovlasti pucanja bez upozorenja, to je mjesto bilo utjelovljenje razorne moći.
Zapovjednik tog paklenog kompleksa bio je major JNA Milan Tepić. Za razliku od mnogih svojih kolega časnika diljem Hrvatske, koji su uvidjevši besmisao krvoprolića predavali skladišta i spašavali tisuće golobradih ročnika, Tepić je bio vođen mračnim, radikalnim fanatizmom. Unaprijed je organizirao postavljanje gustih usmjeravajućih minskih polja oko baze, a sva tri glavna, najkrcatija skladišta povezao je spletom žica za lančano, istodobno miniranje. Tijekom dugotrajnih i mučnih pregovora s hrvatskim predstavnicima, Tepić je odbacio svaku pomisao na mirnu predaju. Hladno i odrješito je prijetio da će “dignuti Bedenik u vazduh” i izbrisati Bjelovar s lica zemlje.
U to isto nedjeljno jutro, paralelno s uličnim borbama u gradu, specijalni diverzantski vodovi hrvatskih snaga započeli su opreznu i iznimno opasnu akciju neutralizacije Barutane sa sjeverne strane. Pri samom pokušaju prilaska žici, dočekala ih je orkanska, rafalna vatra. Unutar baze bila su razmještena borbena vozila pješaštva (BVP M80). U jednom od tih čeličnih oklopa sjedio je Stojadin Mirković, devetnaestogodišnji ročnik iz Valjeva. Potpuno indoktriniran Tepićevim zapovijedima i ignorirajući pozive na predaju, mladić je iz transportera neprekidno kosio po hrvatskim braniteljima. Njegov je smrtonosni niz prekinut tek kada je hrvatski protuoklopni projektil, najvjerojatnije ispaljen iz lansera “Zolja”, onesposobio vozilo.
Kada je major Milan Tepić shvatio da obruč puca i da hrvatski specijalci nezadrživo prodiru u kompleks, donio je odluku od koje se i danas ledi krv. Ne pokazavši ni trunku empatije prema životima preostalih mladih ročnika pod svojim zapovjedništvom, prema hrvatskim vojnicima, a kamoli prema tisućama nedužnih civila u obližnjim naseljima, Tepić je u 10 sati i 17 minuta (prema nekim evidencijama u 10:43) povukao potez očajnika – aktivirao je detonator.
Uslijedio je prizor ravan smaku svijeta. Ipak, zahvaljujući nevjerojatnoj, gotovo samoubilačkoj hrabrosti hrvatskih diverzanata koji su pod okriljem noći i ranog jutra uspjeli presjeći dio detonatorskih kablova, spriječena je potpuna lančana reakcija svih skladišta. Ali i ono što je eksplodiralo – jedno cjelovito skladište puno minsko-eksplozivnih sredstava – bilo je dovoljno da promijeni geografiju. Eksplozija je proizvela stravičan udarni val i divovski plameni obruč. Na nebu iznad Bjelovara formirala se gigantska dimna gljiva, prizor koji su svjedoci uspoređivali s manjom nuklearnom eksplozijom. Šuma Bedenik doslovno je sravnjena sa zemljom; stoljetna stabla pretvorena su u iverje u djeliću sekunde. Na mjestu skladišta zjapio je masivni krater, tijela su razbacana u radijusu od nekoliko stotina metara, a stakla, crijepovi i vrata izbijeni su iz ležišta na zgradama diljem cijelog Bjelovara. U samom središtu te paklene stihije poginuo je i sam Milan Tepić.
Krvava cijena slobode: Ožiljci koji ne blijede
Cijena spašavanja Bjelovara i zaštite cijele sjeverozapadne Hrvatske od neprijateljske ofenzive plaćena je onim najvrednijim – ljudskim životima i nevinom krvlju. U stravičnoj detonaciji na Barutani, na oltar domovine svoje su živote položila jedanaestorica hrabrih pripadnika hrvatskih snaga. U zoni gradskih borbi poginuo je još jedan branitelj, te petero civila. Razmjeri uništenja u šumi Bedenik bili su tako monstruozni da su tijela mnogih branitelja doslovno karbonizirana ili potpuno isparila u plamenom vihoru na temperaturama koje su topile čelik. Za obitelji tih mladića, to je značilo početak neopisive agonije; onemogućen im je čak i onaj osnovni, ljudski čin dostojanstvenog oproštaja i klasične identifikacije posmrtnih ostataka.
Težinu tog gubitka možda najbolje opisuju riječi oca Vinka Pervana, čiji je dvadesetdvogodišnji sin Dražen ostao zauvijek na Barutani: “Posmrtne ostatke mog sina nisu uspjeli naći jer su izgorjeli. Svi su nakon eksplozije tražili svoje najmilije, lutali smo po tom zgarištu…” Njegovu bol u potpunosti dijeli i Antonija Šimić, majka devetnaestogodišnjeg Marija. Poput tijela Milana Vukovića i Nikole Petrića, ni tijelo njezina sina nikada nije cjelovito pronađeno. Sudbina dvadesetjednogodišnjeg studenta Ivana Trogrlića bila je jednako potresna; prema bolnom svjedočanstvu njegove majke Ive, njegovo je tijelo pronađeno tek nekoliko dana nakon stravičnog praska, duboko zakopano pod metrima crne, raznesene zemlje.
Svoje živote za oslobođenje Bjelovara na Barutani su dali vitezovi: Ivan Cvrtila, Eduard Kukal, Stevo Legčević, Vladimir Makar, Siniša Paunović, Dražen Pervan, Nikola Petrić, Marijo Šimić, Ivan Trogrlić, Marko Tukerić i Milan Vuković. U borbenim djelovanjima unutar grada poginuo je branitelj Tihomir Žaja. Grad pamti i svoje nevine civilne žrtve: uz spomenute tri žene stradale u crkvi, živote su pod neselektivnom vatrom agresora izgubili i Petar Kozić te Tomislav Šarić.
U tim trenucima neizmjerne tuge i kaosa, neizmjerno herojstvo pokazao je i zdravstveni sustav grada. Uži i širi medicinski tim bjelovarskog Medicinskog centra radio je nadljudskim naporima, u iznimno teškim, gotovo nemogućim ratnim uvjetima. Tog su krvavog dana uspjeli kirurški zbrinuti i spasiti živote čak 56 teško ranjenih osoba. Njihova požrtvovnost spriječila je da crna bilanca bjelovarske bitke bude još tragičnija.
Rađanje oklopne sile: Oružje koje je donijelo pobjedu
Pad bjelovarskih vojarni i zauzimanje skladišta predstavljali su prekretnicu koja je iz temelja promijenila oružani odnos snaga u prvoj godini Domovinskog rata. Uz pad varaždinskog korpusa i osvajanje nevjerojatno bogatog skladišta “Duboki jarak” u Sesvetama, pobjeda u Bjelovaru značila je pravi tektonski poremećaj na vojnoj karti Hrvatske. Usprkos Tepićevoj destrukciji na Barutani, lavovski dio vojnog arsenala sačuvan je i stavljen na raspolaganje mladoj Hrvatskoj vojsci.
Brojke zaplijenjenog oružja i danas zvuče impresivno. Hrvatske su snage došle u posjed nevjerojatnog oklopnog plijena: zarobljeno je 78 borbenih tenkova, od čega su okosnicu činili moćni T-55, te čak 80 oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva. Bio je to trenutak u kojem je Hrvatska vojska napokon mogla preuzeti inicijativu, anuliravši mjesece kroničnog, očajničkog nedostatka teškog oružja na svim bojišnicama.
Izravna posljedica ovog vojnog trijumfa bila je strelovita transformacija i opremanje 105. brigade Hrvatske vojske sa sjedištem u Bjelovaru. Već 2. listopada, samo nekoliko dana nakon bitke, provedena je brza mobilizacija 338 vojnoslužbenih obveznika. Povijesni je to datum, jer je tada službeno ustrojen Oklopnomehanizirani bataljon 105. brigade – prvi formalno strukturirani oklopni bataljun u sastavu Hrvatske vojske. Ovaj je elitni ešalon raspolagao s 31 tenkom T-55 i 19 borbenih vozila pješaštva.
Značajan dio tog silnog naoružanja nije ostao u Bjelovaru. Svjesni kritične situacije na ostalim ratištima, stratezi Glavnog stožera organizirali su hitno izmještanje tenkova i transportera. Oni su po žurnom postupku dodijeljeni elitnim gardijskim brigadama diljem domovine, upravo onim postrojbama koje su tih jesenskih dana krvarile držeći prve crte i probijajući neprijateljska okruženja. Iako su lokalni bjelovarski zapovjednici u tim kaotičnim danima često negodovali zbog načina i brzine odvoženja opreme, upozoravajući na nesustavno uplitanje onih “pasa rata”, povijesna je istina da je upravo to bjelovarsko oružje spasilo Hrvatsku od vojnog sloma krajem 1991. godine.
Pored oklopa, zarobljeni topnički sustavi omogućili su stvaranje razorne vatrene moći. 105. brigada oformila je impresivan artiljerijski ešalon mobiliziran 5. listopada. Iz zaplijenjenih sredstava formirana je samohodna haubička baterija sustava “Gvozdik” od 122 mm, samohodna baterija topova od 90 mm, moćna protuoklopna bitnica topova T-12, mješovita bitnica legendarnih topova B-1 i ZIS od 76 mm, bitnica teških minobacača od 120 mm te baterija zastrašujućih višecijevnih bacača raketa (VBR).
Ova silovita integracija teškog naoružanja ubrzo se isplatila na terenu. Krajem listopada 1991. godine, pripadnici 105. brigade odigrali su ključnu, probojnu ulogu u napadnoj operaciji “Orkan ’91” na novljanskom i novogradiškom ratištu. Njihovi su tenkovi uz tutnjavu razbili obrambene linije srpskih paravojnih formacija u zloglasnim uporištima poput sela Bair, te su probili put prema strateški važnom motelu “Trokut”. Ista je ta ponosna bjelovarska brigada svoj ratni, pobjednički put nastavila godinama kasnije, sudjelujući sa svojim oklopom u briljantnoj operaciji “Bljesak” 1995. godine, razbijajući neprijateljsku 18. pješačku brigadu. Hrabrost branitelja i bjelovarsko oružje izravno su iskovali slobodu Republike Hrvatske.
Pravosudna golgota i pobjeda istine: Slučaj Jure Šimića
No, briljantna vojna pobjeda u Bjelovaru nosila je sa sobom teret koji je godinama trovao javni prostor. Nakon što je slomljena 265. mehanizirana brigada i nakon što se barutni dim razišao, u krugu vojarne pronađena su tijela trojice najviših neprijateljskih časnika: pukovnika Rajka Kovačevića, potpukovnika Miljka Vasića i kapetana prve klase Dragiše Jovanovića.
Taj je događaj poslužio kao idealno pogonsko gorivo za beogradske obavještajne i propagandne krugove. Uz agresivnu potporu nevladinih organizacija, predvođenih kontroverznim centrom Veritas, godinama se u međunarodni i regionalni medijski prostor plasirala monstruozna teza. Tvrdili su da su navedeni časnici prvo zarobljeni, a potom, prema izravnoj usmenoj zapovijedi, izdvojeni i likvidirani hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine. Meta te dugogodišnje harange postao je Jure Šimić, čelni čovjek Kriznog štaba Bjelovara, čovjek koji je podnio golem teret organizacije obrane. Pod pritiskom tih teza, 2009. godine započeta je istraga, a 2014. godine Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podiglo je tešku optužnicu za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, zločin za koji je zakon predviđao i do dvadeset godina zatvora.
Proces koji je uslijedio trajao je dugih, iscrpljujućih 14 godina, pretvorivši život Jure Šimića u pravosudnu agoniju. Bilo je to klasično ogledalo svih apsurda u kojima se ratni događaji pokušavaju analizirati iz sterilnih sudnica desetljećima kasnije. Ipak, istina je na kraju nezaustavljivo isplivala na površinu zahvaljujući neumoljivosti znanosti. Ključni preokret donijela su minuciozna sudsko-medicinska i balistička vještačenja. Forenzički i obdukcijski nalazi, potkrijepljeni čvrstim dokazima, nedvosmisleno su razbili srpsku propagandu. Vještaci su jasno utvrdili da na tijelima trojice oficira nema nikakvih prostrijelnih rana iz lakog vatrenog oružja, čime je teorija o egzekuciji streljanjem u potpunosti pala u vodu. Dokazano je da su oštećenici preminuli od posljedica stravičnih, masivnih eksplozivnih trauma, uzrokovanih padom teških minobacačkih ili tenkovskih granata na samu zgradu komande u trenucima najintenzivnijih uličnih borbi.
Na temelju tih čvrstih, nepobitnih materijalnih dokaza i potpunog raspada vjerodostojnosti pojedinih naručenih svjedoka, pravda je izrečena. Županijski sud u Rijeci je 2. listopada 2019. godine donio oslobađajuću presudu, koju je naposljetku, 6. rujna 2023. godine, konačno i pravomoćno potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske. Jure Šimić je izašao iz ovog procesa čistog obraza, bez ijedne mrlje, kao slobodan čovjek koji je branio svoj grad.
Dva lica sjećanja: Heroizacija terorizma
Krvava drama na Barutani otvorila je i jednu duboku, nepremostivu sociološku i povijesnu pukotinu. Događaj je iznjedrio savršen primjer kognitivne disonance u kulturi sjećanja između hrvatskog i srpskog društva.
S druge strane granice, u Srbiji i entitetu Republika Srpska, major Milan Tepić posthumno je uzdignut na pijedestal božanstva. Postao je, apsurdno, jedini proglašeni narodni heroj JNA u ratovima za raspad SFRJ. Njegov bezumni, fanatični čin detonacije tisuća tona eksploziva u kojem je ubio jedanaest nevinih ljudi i pokušao sravniti cijeli jedan grad, srbijanski je politički vrh mitologizirao kao vrhunski domoljubni akt. Tepića se tamo uspoređuje s mitskim Stevanom Sinđelićem. Beogradski režim naziva ulice po njemu od Novog Sada do Banjaluke, diže mu spomenike i tiska ordene s njegovim likom. Slavi se i ročnik Stojadin Mirković, potpuno izuzimajući iz konteksta činjenicu da je sudjelovao u oružanoj agresiji na tuđu zemlju. Ovakav agresivni, revizionistički narativ namjerno ignorira stravičnu odgovornost – amnestira Tepića od planiranog masovnog ubojstva, ubojstva vlastitih regruta te namjere brisanja desetaka tisuća bjelovarskih civila.
Nasuprot tome, u Republici Hrvatskoj i gradu Bjelovaru, stvari se nazivaju pravim imenom. Milan Tepić nije nikakav heroj; on je oličenje vojnog terorizma, zločinac kojeg se pamti isključivo kao fanatika i “ludog majora”. Suočen s neizbježnim vojničkim porazom, taj je čovjek odlučio iz čiste, slijepe osvete povući sa sobom u smrt što je moguće više nevinih života. Svako veličanje Tepićevog čina od strane beogradskog režima u Hrvatskoj se s pravom doživljava kao bolno priznanje da tamošnja politika i dalje službeno baštini i podržava ideologiju agresije, razaranja i mržnje.
Barutana danas: Trijumf života nad smrću
Kako bi spriječili da zaborav prekrije žrtvu jedanaestorice vitezova, bjelovarske su lokalne i državne vlasti pokrenule snažan, hvalevrijedan projekt revitalizacije godinama zapuštenog i u korov obraslog kratera u šumi Bedenik. Od mjesta smrti stvoreno je Spomen-područje “Barutana 1991.”, reprezentativan Informativno-edukacijski centar Domovinskog rata.
Sjajno, nagrađivano idejno rješenje za krajobrazno uređenje potpisala je arhitektica Ivana Salopek. Njezin je koncept nevjerojatno emotivan jer počiva na suživotu sjećanja i prirode, čuvajući strašne ožiljke destrukcije. Masivni, mračni krater koji je iskopala eksplozija ostavljen je netaknut. Ogoljela, ranjena stabla u koja su duboko urasli zloglasni geleri konzervirana su i danas stoje kao nijemi, trajni svjedoci razaranja. Na točno onim pozicijama gdje su poginuli branitelji, postavljeni su impresivni spomen-križevi, povezani stazama i decentnom, prigušenom rasvjetom. U samom srcu tog obnovljenog mira uzdiže se kapelica sv. Ivana Krstitelja, ispred koje stražari moderan spomenik u obliku kaleidoskopa – trajni simbol krhkosti ljudskog postojanja i razbijenih, bolnih krhotina sjećanja.
Projekt je doživio svoju punu afirmaciju 2021. i 2022. godine, kada je zahvaljujući naporima muzeologa Marina Sabolovića i Društva za očuvanje hrvatske vojne tradicije, a uz potporu Europskog socijalnog fonda, otvorena i službena Galerija “Barutana 1991.”. U preuređenom unutarnjem prostoru posjetitelji mogu doživjeti jezu rata kroz ambijentalne diorame koje prikazuju ratnu kirurgiju dr. Kinčla i zloglasna snajperska gnijezda. Na vanjskom postavu i Edukativnoj stazi branitelja stoje pravi, autentični svjedoci vremena – moćni tenk T-55, samohodni top Praga i upravo onakvo zloglasno borbeno vozilo pješaštva iz kakvog je na branitelje otvarana vatra uoči same eksplozije.
Ovo je mjesto danas učionica povijesti pod vedrim nebom, trajna opomena na ludilo rata, ali i spomenik neslomljivom duhu. Svakog 29. rujna, kroz “Mimohod pobjednika”, Bjelovarčani koračaju visoko uzdignutog čela, prisjećajući se dana kada je hrabrost njihovih sinova porazila mržnju, i kada je stvoreno oružje koje je donijelo slobodu cijeloj Hrvatskoj.
