Danas, 13. lipnja, obilježavamo desetu godišnjicu smrti Berislava Klobučara, uglednog hrvatskog dirigenta koji je ostavio neizbrisiv trag u svjetskoj glazbenoj sceni.
Rođen 28. kolovoza 1924. u Zagrebu, Klobučar je svoju umjetničku karijeru započeo u rodnom gradu. Međutim, stekao je veliki međunarodni ugled kao dugogodišnji stalni dirigent Bečke državne opere. Tijekom svoje iznimno uspješne karijere, maestro Klobučar je na repertoaru imao više od 115 opera, a jednako je uspješno dirigirao mnogobrojne koncerte i baletne predstave.
Klobučar je surađivao s mnogim uglednim solistima i najpoznatijim svjetskim orkestrima. Osobito su zapažene bile njegove interpretacije djela Beethovena, Wagnera, Richarda Straussa, Puccinija, Verdija, Berga, Hindemitha, Milhauda, Franka Martina, te djela slavenskih skladatelja. Bio je stariji brat skladatelja i orguljaša Anđelka Klobučara.
Klobučar je dirigiranje učio kod Lovre Matačića u Zagrebu (1940. – 1943.) i tijekom dva ratna ljeta kod Clemensa Kraussa u Salzburgu. Kao dirigent je 1943. debitirao u Zagrebačkoj Operi, u kojoj je vrlo uspješno djelovao do 1951. Potom je zbog političko-obiteljskih razloga napustio domovinu i otišao u Beč, gdje je u svibnju 1952. na preporuku Dragice Martinis debitirao i u Bečkoj državnoj operi.
Tijekom četiri desetljeća umjetničke odanosti toj opernoj kući, Klobučar je u Beču dirigirao 53 opere u čak 1.133 izvedbe. Svoju posljednju opernu predstavu – Turandot Giacoma Puccinija – u matičnoj je kući dirigirao 28. lipnja 1993.
Pored dužnosti stalnog dirigenta u Bečkoj državnoj operi, koju je obnašao sve do umirovljenja 1993. godine, Klobučar je djelovao i kao generalni glazbeni direktor Štajerske, odnosno šef-dirigent Opere i Simfonijskoga orkestra u Grazu (1960. – 1971.). Bio je još i šef-dirigent Kraljevske opere u Stockholmu (1972. – 1981.), te ravnatelj Opere i Filharmonije u Nici (1982. – 1988.).
Na Svečanim igrama u Bayreuthu prvi je put nastupio 1964. ravnajući izvedbom tetralogije Prsten Nibelunga Richarda Wagnera, a poslije i na festivalima u Salzburgu i Bregenzu. S vremenom se profilirao kao pouzdan tumač Wagnerovih opera, pa je tako jednom prigodom 1968. u njujorškoj operi Metropolitan zamijenio i slavnoga Herberta von Karajana, koji ga je iznimno cijenio.
Poslije pune 53 godine izbivanja iz Hrvatske, maestro Klobučar je 2004. ponovno nastupio i u rodnom Zagrebu: 14. veljače sa solistima, zborom i Hrvatskim komornim orkestrom u zagrebačkoj Katedrali i zatim, u jesen, sa Zagrebačkom filharmonijom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
U Beču, New Yorku i Stockholmu često je surađivao s Birgit Nilsson, jednom od najpoznatijih sopranistica druge polovice 20. stoljeća, koja ga je osobito cijenila zbog njegova iznimnog osjećaja za pjevačku frazu i interpretaciju. No i mnogi su ga drugi slavni operni pjevači – primjerice Plácido Domingo, čijim je debijem Klobučar ravnao 1967. u Bečkoj državnoj operi – također poštovali baš zbog tog talenta i njegove iskrene odanosti glazbi.
Berislav Klobučar bio je član Švedske kraljevske glazbene akademije te počasni član Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i od 1992. Bečke državne opere. Od 2006. bio je dopisni član Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Danas se prisjećamo ovog velikana hrvatske i svjetske glazbene scene, čiji je doprinos neizmjeran. Njegova glazba i dalje živi, a njegovo nasljeđe nastavlja inspirirati buduće generacije glazbenika. Berislav Klobučar, hvala vam na svemu što ste nam dali. Počivao u miru.
Foto naslovnice: Arhiv/ Davor Višnjić
