Kada se autokrati sastanu, dogodi se – spektakl! Premijer Mađarske Viktor Orbán dočekao je u ponedjeljak svog vjernog susjeda Aleksandra Vučića u Budimpešti, gdje je srpski predsjednik dobio prestižno odličje za – pazite sad – „povijesno pomirenje” između Mađara i Srba.
Predsjednik Mađarske Tamás Sulyok uručio mu je Veliki križ mađarskog Reda za zasluge, hvaleći njegovu ulogu u izgradnji srpsko-mađarskog saveza. „Ovo su povijesna vremena,” poručio je Sulyok, ne precizirajući je li povijesnost u tome što Mađarska odlikuje vođu koji balansira između Istoka i Zapada, ili što taj vođa sve dublje tone u autoritarizam.
Orbán, poznat po svojoj ljubavi prema „suverenoj demokraciji”, nije štedio komplimente na Vučićev račun, nazivajući ga „prvakom stabilnosti na Balkanu”. Jer što je stabilnije od zemlje u kojoj su oporba i mediji pod stalnim pritiskom, a vlast se grčevito drži svake poluge moći?
Ekonomski interesi, naravno, ne zaostaju – naftovod od 300 kilometara između Srbije i Mađarske, rekordan protok plina i ambiciozni željeznički projekt Beograd-Budimpešta samo su dio priče. Vučić i Orbán, dva politička veterana, sada „idu u vjetar u leđa” (kako to poetski reče mađarski premijer) i sanjaju o novim rekordima u trgovini i investicijama – ako im Bruxelles ne pokvari zabavu.
No, što je balkanski savez bez Milorada Dodika? Lider Republike Srpske također je svratio u Budimpeštu, jer nema ozbiljnog geopolitičkog spletkarenja bez njegovog prisustva. Razgovarali su o suradnji između Mađarske i Republike Srpske za 2025. godinu, vjerojatno uz zaključak da je „neovisnost” RS-a dugoročan projekt koji treba stabilne sponzore.
Dok Orbán, Vučić i Dodik oblikuju svoju viziju budućnosti, ostaje pitanje – je li ovo savezništvo temeljeno na uzajamnim interesima, ili tek privremeni pakt vođa koji dijele iste političke metode?
Sigurno je samo jedno – povijest voli ponavljanja, a na Balkanu su ona obično bolna.
Foto: MTI/Miniszterelnöki Sajtóiroda/Fischer Zoltán
