Pročitajte kako je eskalirao žestok sukob u Saboru između oporbe i Gordana Jandrokovića oko teških optužbi na račun pravosuđa.
Hrvatski sabor još je jednom postao poprište žestokih političkih obračuna, ideoloških prepucavanja i proceduralnih nadmudrivanja. Redovna sjednica, čija je kruna trebala biti rasprava o izvješću glavnog državnog odvjetnika, ubrzo se pretvorila u nepredvidljiv verbalni rat. U središtu pozornosti našao se predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i njegovo vođenje sjednice, a glavni okidač za lavinu reakcija, replika i povreda Poslovnika bilo je pitanje stanja hrvatskog pravosuđa – kako onog današnjeg, tako i onog iz turbulentnih devedesetih godina prošlog stoljeća.
Kada se raspravlja o temeljnim institucijama države, strasti na Markovom trgu rijetko miruju. Prava bura započela je istupom zastupnika SDP-a Josipa Restovića. U svom završnom izlaganju, Restović se izravno obratio Jandrokoviću, osvrćući se na raniju polemiku koju je predsjedavajući vodio sa zastupnikom Mosta Nikolom Grmojom. Grmoja je, naime, upotrijebio tešku sintagmu o “razaranju pravosuđa”, što je izazvalo reakciju predsjednika Sabora. Restović je stao u svojevrsnu obranu prava na takav politički izričaj, kazavši: “Složit ću se s vama da gospodin Grmoja često kaže nekakve rečenice koje izlaze van okvira, ali vi dobro, i kao HDZ-ovac i kao netko tko prati politiku cijelo ovo vrijeme, znate da je HDZ razorio pravosuđe ’90-ih, i onda biste vi možda morali biti malo oprezniji u davanju nekakvih teških komentara na takvu sintagmu.”
Ova izravna optužba na račun vladajuće stranke o sistemskom uništavanju pravosudnog aparata tijekom stvaranja države devedesetih godina, očekivano, nije prošla bez oštrog odgovora. Jandroković, koristeći svoju poziciju za govornicom, nije ostao dužan, uzvrativši kontrapitanjem koje je raspravu trenutačno prebacilo na skliski teren ideoloških podjela i povijesnog revizionizma. “Koliko sam vas shvatio, znači da je pravosuđe do ’90. bilo u odličnom stanju? To je izvrsno, sve ste rekli o sebi i svom razmišljanju kako je to bilo do ’90-ih,” replicirao je Jandroković, dodijelivši pritom opomenu Restoviću uz opasku da SDP-ov zastupnik zapravo “podržava totalitarno komunističko pravosuđe”, nazvavši takav stav zastrašujućim.
Ovaj trenutak označio je potpuni raspad redovne rasprave i početak serijskog pozivanja na povrede Poslovnika. Prvi je u obranu stranačkih boja uskočio HDZ-ov Josip Borić, pozivajući se na članak 238. Borić je primijenio klasičnu političku taktiku preusmjeravanja fokusa, odgovorivši na kritike o HDZ-ovoj odgovornosti prebacivanjem loptice na platformu Možemo! i SDP u glavnom gradu. “Kaže kolega Restović da je lijepo biti član HDZ-a, da se nizašto ne odgovara. Evo vam Grad Zagreb – ništa, nikakva odgovornost: štrajk, Čistoća, prijevoz, svi su krivi, nije SDP, nije nitko drugi,” poentirao je Borić, zaradivši pritom opomenu jer je institut povrede Poslovnika iskoristio za repliku.
No, prava institucionalna i proceduralna bitka tek je uslijedila. Oporba se promptno ujedinila oko jedne ključne teze: predsjednik Sabora zloupotrebljava svoju funkciju pretvarajući se iz neutralnog arbitra u aktivnog političkog komentatora. Restović je ponovno uzeo riječ, upozoravajući Jandrokovića da, iako jest prvi čovjek Sabora, nema pravo s tog mjesta komentirati nastupe zastupnika, već bi se trebao prijaviti za riječ kao i svi ostali.
Jandrokovićeva obrana temeljila se na specifičnosti njegove pozicije. Jasno je dao do znanja da neće šutjeti kada ga se izravno prozove imenom ili funkcijom. “Kada me prozovete, ja ću se očitovati o tome što je izrečeno o meni. I na to mislim da imam pravo, jer piše da moram voditi računa o tome kako funkcionira rad našeg zasjedanja,” branio se Jandroković, ističući nemogućnost da on, kao predsjedatelj, sam traži povredu Poslovnika kako bi odgovorio na napade.
Atmosfera u sabornici postajala je sve napetija. Zastupnik Živković pokušao je smiriti tenzije, istaknuvši nelogičnost Jandrokovićeve reakcije jer, kako je naveo, Restović nije osobno optužio Jandrokovića da je on razorio pravosuđe, već je govorio o stranci u cjelini. Jandroković je ovu opasku primio k znanju, poštedjevši Živkovića opomene, no to nije zaustavilo val nezadovoljstva s ljevice.
Sabina Glasovac (SDP) podigla je raspravu na višu proceduralnu razinu, prozvavši Jandrokovića za kršenje čak tri članka Poslovnika (229., 237. i 238.). Njezino izlaganje bilo je svojevrsno predavanje o ulozi predsjedatelja u parlamentarnoj demokraciji. Naglasila je kako osoba koja vodi sjednicu mora paziti na red i izricati stegovne mjere isključivo temeljem Poslovnika, a nikako se ne smije pretvoriti u komentatora. “Vi možete vaše mišljenje izreći kroz raspravu, na press-konferenciji, ali prečesto se nekako obračunavate sa zastupnicima,” upozorila je Glasovac, dodavši kako HDZ-ovci vješto izbjegavaju kritizirati predsjedatelja, ostavljajući ga zaštićenim od unutarstranačkih napada, dok on oštro uzvraća oporbi.
Urša Raukar-Gamulin (Možemo!) otišla je korak dalje, najavivši traženje službenog mišljenja Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav. Njezina kritika bila je iznimno oštra; optužila je Jandrokovića da se ponaša kao apsolutni gospodar sabornice koji uzima riječ kad god mu padne na pamet, držeći zastupnicima “moralne prodike kao teta u vrtiću”. Oporba je u ovom trenutku jasno artikulirala frustraciju onime što doživljavaju kao Jandrokovićevu samovolju i kršenje demokratskih standarda.
Jandroković je, međutim, ostao nepokolebljiv. Argumentirao je svoje intervencije zaštitom dostojanstva Sabora. Osvrćući se na originalnu Grmojinu izjavu, Jandroković je naglasio kako je teza da “treba razoriti pravosuđe” potpuno neprihvatljiva za visoki dom te da kao predsjedavatelj naprosto mora reagirati kako u javnosti ne bi ostao dojam da se Sabor slaže s takvim anarhičnim ocjenama.
Posebno retoričko osvježenje u ovu zamornu proceduralnu bitku unio je Arsen Bauk (SDP), poznat po svom ironičnom i često vrlo preciznom seciranju saborskih apsurda. Bauk je u raspravu uveo pravno načelo “jednakosti oružja”, upozorivši da predsjedavajući ima mogućnost komentirati izjave s govornice, dok oporbeni zastupnici nemaju poslovničku mogućnost adekvatno odgovoriti bez straha od opomene. Osvrćući se na spornu tezu o “razaranju”, Bauk je podsjetio na slavnu izreku Katona Starijeg iz rimskog Senata – “Ceterum censeo Carthaginem esse delendam” (Uostalom, smatram da Kartagu treba razoriti). Bauk je pojasnio kako se radi o prenesenom značenju koje ukazuje na viši, suštinski cilj čišćenja institucija, a ne na doslovno fizičko uništavanje, te je optužio Jandrokovića da je namjerno narušio načelo jednakosti oružja polemizirajući s tom metaforom.
S druge strane političkog spektra, Stipan Šašlin (HDZ) stao je u čvrstu obranu državnih institucija, izjednačivši pravosuđe sa samim temeljima države. Prema njegovom tumačenju, poziv na razaranje pravosuđa zapravo je eufemizam za poziv na razaranje hrvatske države, budući da je pravosudni sustav jedan od njezinih glavnih stupova. Šašlin je iskoristio priliku da optuži SDP za bliskost s takvim “rušilačkim” stavovima jer su stali u obranu Grmojinog prava na izražavanje.
Završni, no nipošto manje važan udarac u ovoj maratonskoj raspravi zadao je zastupnik Josip Jurčević. Njegova interpretacija “razaranja” ponudila je potpuno suprotnu vizuru od one HDZ-ove. Pozivajući se na stajališta međunarodnih i domaćih stručnjaka, Jurčević je istaknuo kako je hrvatsko pravosuđe duboko prožeto korupcijom. “Ono razara hrvatsku državu. I ako netko kaže da korumpirano pravosuđe treba razoriti, onda je u pravu, da bi zaštitio hrvatsku državu,” poentirao je Jurčević, vrativši tezu o domoljublju i zaštiti države natrag u krilo onih koji traže radikalne rezove u pravosudnom sustavu. Jandroković mu je, sukladno svojoj ranijoj praksi, dodijelio opomenu jer je povredu Poslovnika iskoristio za repliku, nakon čega je napokon prepustio riječ Klubu zastupnika SDSS-a, pokušavajući vratiti sjednicu na njezin prvotni dnevni red – izvješće glavnog državnog odvjetnika.
Ovaj saborski dan ostat će zabilježen kao još jedan eklatantan primjer duboke polarizacije hrvatske političke scene. Rasprava je jasno ogolila tri ključna problema našeg političkog sustava. Prvo, nezaliječene rane i podjele oko načina na koji je država, a s njom i pravosuđe, stvarana devedesetih godina. Drugo, duboko nepovjerenje oporbe u neovisnost i nepristranost osobe koja predsjeda Saborom, što konstantno generira proceduralne zastoje i svađe. I treće, potpuno različite definicije patriotizma – za jedne je to bezuvjetna obrana postojećih institucija, dok je za druge to radikalno rušenje sustava ogrezlog u korupciju kako bi se spasilo samo tkivo države. Dok se Sabor iscrpljuje u međusobnim optužbama i tumačenjima tko ima pravo govoriti, građanima ostaje gorka spoznaja da institucija pravosuđa, umjesto mjesta gdje se dijeli pravda, ostaje isključivo poligon za jeftino prikupljanje političkih bodova.
