U Vukovaru i diljem Republike Hrvatske, u nedjelju 30. kolovoza 2026. godine, obitelji žrtava, predstavnici državnog vrha i brojni građani svečano su obilježili Međunarodni dan za nestale osobe, s ciljem odavanja počasti žrtvama te slanja snažnog apela onima koji kriju informacije o grobnicama da napokon prekinu zavjet šutnje.
U Vukovaru i diljem Republike Hrvatske, u nedjelju 30. kolovoza 2026. godine, obitelji stradalih, predstavnici državnog vrha i brojni građani komemorativnim su programima i polaganjem vijenaca svečano obilježili Međunarodni dan za nestale osobe te nacionalni Dan sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu, s primarnim ciljem odavanja počasti žrtvama ratnih zločina i slanja jasnog apela nositeljima skrivenih informacija da napokon prekinu mučni zavjet šutnje kako bi se rasvijetlila sudbina onih čiji se trag zagubio u vihoru rata.
Trideset i pet godina nakon eskalacije oružanih sukoba i stravičnih razaranja tijekom Domovinskog rata, Republika Hrvatska suočava se s neumoljivom biološkom utrkom s vremenom. Izravni svjedoci događaja i egzekucija polako umiru, a članovi obitelji koji već desetljećima tragaju za svojim najmilijima nestaju, ostavljajući iza sebe tjeskobu neizvjesnosti. Zbog tog protoka vremena, proces pronalaska i identifikacije posmrtnih ostataka nepovratno je prešao iz domene oslanjanja na verbalna svjedočanstva u visoko specijaliziranu domenu moderne tehnologije. Danas se potraga primarno oslanja na visokotehnološku forenzičku arheologiju, dubinsku analizu satelitskih snimaka i složena, višestruka DNA vještačenja.
Globalni kontekst prisilnih nestanaka samo dodatno oslikava težinu i dubinu ovog trajnog problema. Prema službenim evidencijama Međunarodnog odbora Crvenog križa, u svijetu je trenutno evidentirano više od 284.400 nestalih osoba. Dok globalna statistika bilježi ohrabrujuće podatke da se svakoga sata razjasni sudbina dviju osoba i da se svakodnevno dvadesetak ljudi ponovno ujedini sa svojim obiteljima, u postkonfliktnim društvima poput hrvatskog takva dinamika jednostavno nije moguća. Riječ je o potrazi za žrtvama koje su pogubljene i planski skrivene prije više od tri desetljeća, što od institucija zahtijeva iznimne i iscrpljujuće multidisciplinarne napore. Hrvatski Crveni križ, putem svoje Službe traženja, i dalje aktivno i neumorno obrađuje 1.837 zahtjeva koji su izravno povezani s ratnim stradanjima na tlu Hrvatske.
Vukovar kao epicentar sjećanja i performativne memorijalizacije
Odabir Vukovara za mjesto održavanja središnje državne komemoracije duboko je ukorijenjen u povijesnoj stvarnosti i kolektivnoj traumi nacije. Upravo su Vukovar i njegova okolica pretrpjeli najagresivnija razaranja tijekom jeseni 1991. godine, a višemjesečna opsada i naknadna okupacija rezultirale su sustavnim i planiranim ratnim zločinima, masovnim deportacijama civila te stotinama prisilnih nestanaka.
Središnji protokol započeo je dostojanstvenim okupljanjem obitelji i državnog vrha, uslijedilo je polaganje vijenaca i paljenje svijeća kod spomen-obilježja u Borovu naselju i na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, dok je sveta misa zadušnica služena u crkvi sv. Filipa i Jakova. Pod prigodnim šatorom na Trgu Republike Hrvatske održan je glavni događaj kojem su nazočili potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček te brojni predstavnici krovnih udruga obitelji nestalih branitelja i civila.
Ono što je ovogodišnju komemoraciju učinilo iznimno potresnom bio je prostorni postav na glavnom vukovarskom trgu, gdje je u svrhu performativne memorijalizacije postavljeno točno 385 crnih silueta ljudskih figura. Svaka od tih sablasnih silueta predstavljala je jednu nestalu osobu s vukovarskog područja, čime je hladna i apstraktna statistika dobila svoju fizičku, opipljivu materijalizaciju. Prolazeći kroz taj privremeni labirint sjena, prisutni su mogli osjetiti stravičnu prazninu koju je nestanak stotina građana ostavio u živom tkivu grada. U sklopu kulturno-umjetničkog programa, usmjerenog na važan transgeneracijski prijenos sjećanja, učenici Osnovne škole Josipa Kozarca iz Vinkovaca izveli su emotivan scenski prikaz “Mama, ne vidim nebo”, dok je za glazbenu pratnju bila zadužena Vukovarka Matea Ištuk. Uprava za zatočene i nestale iskoristila je priliku kako bi javnosti prezentirala svoju suvremenu geofizičku i terensku opremu, pokazujući alate koji se danas bore protiv zaborava.
Lokalne komemoracije i kultura sjećanja u Osijeku i Sinju
Iako je središte tuge bilo u Vukovaru, sjećanje na nestale disperziralo se diljem domovine. U Osijeku je, uz brojne komemorativne akademije, mise i polaganja vijenaca uz potporu lokalnog društva Crvenog križa, na Medicinskom fakultetu održana i svečana dodjela braniteljske zahvalnice, čime je dodatno naglašena važnost participacije osječke akademske zajednice u znanstvenom vrednovanju napora potrage. Svečano je bilo i u Sinju, gdje je program održan u Alkarskim dvorima, uz polaganje vijenaca u Spomen-parku hrvatskih branitelja. Mreža sjećanja obuhvatila je i Daruvar, Čakovec, Varaždin te brojne druge gradove i općine.
S druge strane, u samom Vukovaru zabilježeni su i paralelni komemorativni narativi. Predstavnici udruga sa srpskim predznakom i Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) obilježili su ovaj dan u odvojenom programu, fokusirajući se na stradanje pripadnika srpske nacionalne manjine. Srđan Kolar, zamjenik vukovarskog gradonačelnika, upozorio je da iza svake nestale osobe stoji obitelj koja ima pravo na istinu, pravdu i dovršetak procesa tugovanja. Unatoč ovim dvostrukim linijama sjećanja, Ministarstvo hrvatskih branitelja kontinuirano naglašava kako službeno procesuira apsolutno sve nestale osobe, državljane Republike Hrvatske, prema potpuno istim, strogim forenzičkim i pravnim protokolima.
Statistika boli i psihologija “ambigvitetnog gubitka”
Republika Hrvatska danas aktivno traga za 1.725 osoba stradalih u ratu. Taj broj dijeli se u dvije pravne kategorije: 1.341 osoba vodi se pod nepoznatom sudbinom (ne zna se gdje su ubijene ili odvedene), dok se za 384 smrtno stradale osobe pouzdano zna da su ubijene, ali se traga za njihovim posmrtnim ostacima. Od početka sustavnog traženja, otkriveno je više od 150 masovnih i 1.300 pojedinačnih grobnica. Od 5.297 ekshumiranih posmrtnih ostataka, uspješno je identificirano visokih 84,4 % žrtava. Najveći geografski teret zločina nose istočne regije; Vukovarsko-srijemska županija traži 446 osoba, Osječko-baranjska 169 (prema pojedinim evidencijama 86), a Požeško-slavonska 163 osobe.
Znanost ovo stanje obitelji definira kao “ambigvitetni gubitak” – nejasni gubitak gdje proces zdravog tugovanja nikada ne počinje jer nema tijela. Svjedočanstvo Marije Šestan, majke mladog branitelja nestalog u Borovom selu, kida srce: “Više ga tražim nego što je živio… Živim tako da svakodnevno gledam fotografije sina kojeg nema.” Predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih, Ljiljana Alvir, ukazala je na mučni “zavjet šutnje”, činjenicu da obitelji svakodnevno dijele javni prostor s osobama koje znaju gdje su grobnice. “Uskraćivanje te informacije najgori je oblik psihičkog zlostavljanja preživjelih,” upozorila je Alvir. Manda Patko iz udruge “Vukovarske majke” dodala je kako je identifikacija trenutak gašenja zadnje nade, ali i pronalazak konačnog mira.
Petrovačka dola: Paradigma destrukcije i geopolitičke prepreke
Nedostatak kooperacije natjerao je Hrvatsku na razvoj neovisnog, snažnog istraživačkog sustava. Ministar Medved iznio je podatke da je od 2016. pretraženo 444 lokacije i više od milijun kvadrata terena. Apsolutni vrhunac forenzičke složenosti i demonstracije okrutnosti zločinaca je lokacija Petrovačka dola pokraj Vukovara. Riječ je o aktivnom odlagalištu smeća gdje su, tijekom asanacije terena 1992. godine, bageri prebacili kosti iz primarnih grobnica i pomiješali ih s komunalnim otpadom. Tamo je do sada prekopano 174.000 kubika smeća, kosti su zdrobljene i kemijski kontaminirane, no sudska je medicina uspjela identificirati 38 osoba (22 branitelja i 16 civila).
Ovakvi operativni pomaci olakšani su Zakonom o osobama nestalim u Domovinskom ratu iz 2019. godine, koji jamči potpunu anonimnost informatorima. Ipak, svaki tehnički napredak Hrvatske udara u zid geopolitičke opstrukcije i sustavnog odbijanja suradnje od strane vlasti u Republici Srbiji. Vlasti u Beogradu i dalje drže zatvorene vojne arhive s ključnim topografskim kartama asanacijskih polja. Ministar Tomo Medved na komemoraciji je poslao nedvosmislenu poruku susjednoj državi: “Njihov izostanak informacija neće nas zaustaviti. Mogu nam pomoći da ubrzamo cijeli proces. Neka smognu snage, neka nam daju informacije gdje su bacili ljude… a mi ćemo nastaviti dalje neumorno tragati.“
Dok se političke barijere ne sruše, preostaje samo ustrajan terenski rad i nada da će proraditi savjest pojedinaca. Do tada, Hrvatska nastavlja svoju bolnu, ali nezaustavljivu potragu, kako bi svaki njezin branitelj i civilni stradalnik napokon dobio ime, prezime i mjesto trajnog spokoja.
