Krvavi kolovoz 1991. godine zauvijek je urezao ožiljke u hrvatsko tkivo, pretvarajući političku krizu u otvoreni rat, ali i budeći nesalomljivi duh naroda od Vukovara do Gospića.
Krajem ljeta te presudne godine, zrak nad Hrvatskom bio je težak, ispunjen dimom zapaljenih sela i zlokobnom tutnjavom tenkova koji su se valjali prema hrvatskim gradovima. Istočnoslavonsko bojište, koje je mjesecima tinjalo u nizu incidenata i oružanih provokacija, krajem kolovoza eskaliralo je u neviđeni, otvoreni frontalni rat. Agresor je skinuo sve maske. Bitka za Vukovar, grad koji će uskoro postati globalni simbol nadljudskog otpora, započela je silovitim pješačko-oklopnim udarima Jugoslavenske narodne armije i pridruženih paravojnih formacija 25. kolovoza. U samo tri dana, do 28. kolovoza, ti su napadi poprimili zastrašujuće obrise potpune, hermetičke opsade.
Upravo tog datuma, 28. kolovoza, odigrao se jedan od najvažnijih, gotovo filmskih trenutaka u obrani grada na Dunavu. Kroz jedini preostali, iznimno opasni i minama posijani “kukuruzni put” preko sela Bogdanovci, u opkoljeni su grad pod okriljem noći tajno stigli zrakoplovni potpukovnik bivše JNA Mile Dedaković, u narodu ubrzo poznat pod kodnim imenom Jastreb, te kapetan Branko Borković, legendarni Mladi Jastreb. Njihov dolazak nije bio tek simboličan čin podrške; bio je to apsolutni strateški imperativ. Do tog trenutka, herojska, ali kaotična obrana temeljila se isključivo na nevjerojatnoj hrabrosti, improvizaciji lokalnih policajaca, dragovoljaca i običnih građana koji su tenisice zamijenili vojničkim čizmama. Dolaskom ovog dvojca, obrana je promptno strukturirana u jasne, funkcionalne sektore. Ta je organizacija omogućila da se iz naoružanog naroda već u rujnu ustroji legendarna 204. vukovarska brigada. Borbe koje su se tih dana vodile bile su apsolutno nemilosrdne. Na Trpinjskoj cesti, mjestu koje će ući u legendu kao “Groblje tenkova”, istoga je dana u grčevitoj obrani sjevernih prilaza gradu svoj život na oltar domovine položio branitelj Nikola Matijević, postavši jednim od prvih u nepreglednom nizu heroja koji su vlastitom krvlju kupovali vrijeme za ostatak Hrvatske.
Posljedice zatvaranja čeličnog obruča oko Vukovara trenutno su se, poput seizmičkog vala, odrazile na krajnji istok domovine. Gubitkom izravne fizičke komunikacije, tog istog 28. kolovoza zlokobno su utihnule sve telefonske linije s Ilokom. Prekrasan grad na obali Dunava, zajedno s okolnim selima poput Tovarnika i Lovasa, našao se u potpunoj informacijskoj i cestovnoj blokadi, jezivo odsječen od ostatka matice zemlje. Branitelji Iloka, svjesni nadolazeće katastrofe, iskoristili su te dragocjene trenutke za rudimentarno miniranje prilaza gradu. Međutim, u ravničarskom terenu koji ne prašta pogreške, dramatičan nedostatak protuoklopnog naoružanja učinio je efikasnu obranu gotovo nemogućom misijom. Umjesto izravnog udara, agresor je započeo sustavnu psihološku torturu lokalnog hrvatskog stanovništva. Svakodnevni, prijeteći ultimatumi JNA za predaju oružja slamali su živce građanima, što će nekoliko mjeseci kasnije kulminirati jednim od najtragičnijih poglavlja – masovnim, prisilnim progonstvom cijelog grada.
No, ratna strategija Jugoslavenske narodne armije nije se oslanjala isključivo na brutalnu frontalnu silu. Ona je uključivala i iznimno perfidnu subverziju iznutra, izravno iz srca hrvatskih gradova u kojima su se desetljećima nalazile ogromne vojarne. Oštar, ogledni primjer takve podmukle taktike zabilježen je upravo 28. kolovoza 1991. u srcu Slavonije, u Đakovu. Tamo se nalazilo moćno zapovjedništvo 158. mješovite protuoklopne artiljerijske brigade 17. korpusa JNA, smješteno u ogromnoj vojarni “Dračice” kojom je zapovijedao Radenko Genga, te u zloglasnoj “Maloj vojarni” pod zapovjedništvom Miljana Čabarkape. Tog dana, u užurbanoj đakovačkoj Ulici kralja Tomislava, iznenada su odjeknuli pucnji. Ispaljeno je više hitaca na službeno vozilo Zbora narodne garde, dok je gotovo istovremeno iz “Male vojarne” otvorena rafalna pješačka vatra na nedužni civilni kamion zeničkih registracijskih oznaka. Ovi oružani incidenti, usmjereni na širenje panike, bili su popraćeni jednako zlokobnom “administrativnom” ofenzivom. JNA je, potpuno protuzakonito i ignorirajući legalne hrvatske obrambene urede, započela masovno slati pozive hrvatskim građanima Đakovštine za mobilizaciju u svoj pričuvni sastav. Cilj ove psihološke operacije bio je jasan: dovesti vojno sposobne muškarce u vojarne na prisilne “informativne razgovore”, spriječiti i omesti mobilizaciju hrvatskih snaga, te izazvati opći kaos. Srećom, lokalno vodstvo nije ustuknulo. Gradonačelnik Mate Zorić i lokalni Krizni štab reagirali su rezolutno i hrabro. Putem radija uputili su dramatičan apel građanima da ignoriraju te pozive, istovremeno zabranivši kretanje vojnim vozilima ulicama grada i uvodeći noćne naoružane ophodnje. Tim odvažnim činom postavljen je čvrst temelj za nadolazeću bitku za vojarne koja će sredinom rujna osloboditi ogromne količine prijeko potrebnog oružja.
Dok je Slavonija gorjela, nad hrvatskim jugom nadvila se opasnost koja je prijetila presijecanjem države na dva dijela. Gubitkom Gospića, Dalmacija bi ostala potpuno odsječena, čime bi obrana čitavog južnog poteza bila dovedena do neizbježnog sloma. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Gospić imala je složenu i osjetljivu demografsku sliku s oko 18.600 Hrvata i 8.900 Srba. No, pobunjeni Srbi su, vođeni radikalnim liderima Srpske demokratske stranke poput dr. Nikole Varićaka i samoprozvanog četničkog vojvode Rade Čubrila, godinama ranije sustavno monopolizirali ključne pozicije u vojsci i policiji, pripremajući teren za oružanu pobunu. Već 25. kolovoza, pripadnici zloglasne “Martićeve milicije”, svježe vraćeni s terorističke obuke u Golubiću, stigli su u Lički Osik i osnovali ispostavu takozvane “Stanice javne bezbednosti Teslingrad”. Njihov dolazak označio je početak terora – odmah su započela noćna hapšenja, premlaćivanja i maltretiranja lokalnih Hrvata.
Kritična točka u Lici prelazi u otvoreni, krvavi rat 28. kolovoza kada su snažno naoružane velikosrpske snage iz pretežno srpskog Novog Ličkog Osika mučki napale pretežno hrvatsko selo Lički Osik. U tom su trenutku, prepušteni sami sebi, lokalni mještani organizirali očajničku obranu naoružani tek s nekoliko starih lovačkih pušaka. Već idućeg dana, 29. kolovoza, velikosrpski ratni stroj okrenuo je svoje cijevi prema samom srcu regije – Gospiću. Na taj su dan na usnuli grad pale prve razorne minobacačke granate. Započela je tako bitka za Gospić, grad koji će, nakon Vukovara, ponijeti tužnu titulu drugog najrazorenijeg grada u Domovinskom ratu. U apokaliptičnim danima koji su uslijedili, grad je bio nemilosrdno zasipan sa stotinama, a u najtežim trenucima i s preko tisuću teških projektila dnevno. Šire područje Like trpilo je strašna razaranja infrastrukture i ciljane sabotaže; istoga tog crnog 29. kolovoza, Plaški i cijela pitoma plaščanska dolina zavijeni su u mrak nakon planske i detaljne devastacije elektroenergetske mreže.
Paralelno s ovim teškim vojnim operacijama, agresor je na okupiranim područjima Banovine započeo provoditi mračnu doktrinu sustavnog etničkog čišćenja. Cilj nije bio samo vojni poraz, već trajno, krvavo brisanje svakog hrvatskog predznaka, a metoda su bila masovna ubojstva civila. Najtragičniji događaj s kraja tog krvavog kolovoza zbio se 29. u malom mjestu Skela pored Gline. Srpske paravojne postrojbe, sastavljene mahom od radikaliziranih pobunjenih Srba iz Gline i okolnih sela, podređene Teritorijalnoj obrani za Baniju i Kordun, izvršile su brutalan prepad na to pretežito hrvatsko selo u sklopu šire vojne operacije ciničnog naziva “Žaoka”. Bez apsolutno ikakve vojne provokacije, bez ijednog strateškog opravdanja, agresori su mučki ubili i masakrirali deset hrvatskih civila – ljudi koji su stradali isključivo na kućnom pragu, krivi jedino zbog svog imena i nacionalnosti. Nakon krvavog smaknuća, kuće, staje i gospodarski objekti u selu su temeljito opljačkani, a potom sustavno spaljeni do temelja. Ovaj strahoviti masakr poslužio je kao jezivi obrazac za kasnije zločine na tom području, poput onih u Popovcu, Kukuruzarima, Baćinu i Joševici. Unatoč težini zločina, pokolj u Skeli ostao je u kolektivnoj memoriji hrvatske javnosti nepravedno marginaliziran. Rana je time dublja što gotovo nitko od zapovjednika i neposrednih krvnika nikada nije adekvatno odgovarao pred licem pravde; malobrojni sudski procesi provedeni su u odsutnosti, ostavljajući obitelji žrtava u trajnoj agoniji bez pravednog epiloga.
No, upravo u tim najtamnijim trenucima rađao se neviđeni civilizacijski i duhovni otpor. Dana 29. kolovoza 1991., dok su granate parale nebo nad Hrvatskom, organizirano je nekoliko ključnih aktivnosti koje su pokazale nesalomljivost duha. U Karlovcu se ispred garnizona JNA okupilo gotovo 10.000 ljudi u veličanstvenom antiratnom prosvjedu, nenaoružani stojeći pred cijevima. U Đakovu su, prkoseći oružanim provokacijama JNA iz lokalnih vojarni, hrabre majke i građani krenuli u dostojanstven prosvjedni hod, noseći samo poruke mira. Istovremeno se odvijala drama epskih razmjera: tisuće očajnih, ali nevjerojatno hrabrih majki iz pokreta “Bedem ljubavi” otputovale su autobusima ravno u srce neprijateljskog teritorija, u Beograd. Njihov je cilj bio stati pred zgradu Generalštaba JNA i iznijeti pet jasnih, preciznih zahtjeva, među kojima su dominirali povlačenje armije, abolicija vojnih bjegunaca i hitan povratak mira. Umjesto dijaloga, te su žene u Beogradu dočekane grubom manipulacijom, psihičkim zlostavljanjem od strane vojne policije i potpunom izolacijom u zloglasnom Domu garde na Topčideru, gdje je pristup omogućen jedino ratnohuškačkim srpskim medijima.
Iscrpljene, duboko razočarane i svjesne s kim imaju posla, majke su se 30. kolovoza vratile u Zagreb. Na Trgu ispred Komande 5. vojne oblasti JNA dočekali su ih deseci tisuća građana u suzama, bijesu, ali i neizmjernom ponosu. Atmosfera je bila nabijena električnim nabojem povijesti u nastajanju. Upravo u tom trenutku, inspiriran neizmjernom patnjom majki i terorom koji se sručio na domovinu, veliki hrvatski intelektualac i pjesnik Vlado Gotovac stao je pred mikrofon i održao onaj koji će ostati zapamćen kao najznačajniji govor moderne hrvatske povijesti. Svojim je riječima precizno, skalpelom istine, dekonstruirao lažni moral jugoslavenskih generala koji su se skrivali iza debelih zidova Komande.
Njegov glas, ispunjen pravednim gnjevom i nevjerojatnom retoričkom snagom, odjeknuo je zagrebačkim trgom i ušao u vječnost: “Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu… tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam!… Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece.”
Te snažne, proročanske riječi, izgovorene u samom zenitu vojne opasnosti i egzistencijalne prijetnje za hrvatski narod, postale su vrhovni moralni kompas. Bio je to trijumf civilizacije nad barbarizmom, intelekta nad golom silom, i ljubavi nad destrukcijom. Događaji iz kolovoza 1991. godine precizno i neumoljivo dokumentiraju prijelaz iz političke neizvjesnosti u krvavu borbu za opstanak. Od strategije dekapitacije ključnih hrvatskih gradova, preko nedužnih civila ostavljenih na milost i nemilost u Banovini, agresor je pred cijelim svijetom demonstrirao svoju genocidnu nakanu.
Ipak, suočen s takvim mrakom, hrvatski je narod odgovorio prkosom, jedinstvom i nevjerojatnom hrabrošću onih koji su, braneći svoje obitelji i svoj dom, iz pepela tog kolovoza ispisali najslavnije stranice hrvatske povijesti.
