Portal Veteran - Udomiteljstvo: Srce I Dom Za One Najranjivije

OSIJEK – U prostorijama Hrvatskog zavoda za socijalni rad – Županijske službe Osječko-baranjske županije, danas je održana svečana dodjela jubilarnih nagrada udomiteljima. Bila je to prilika za iskazivanje duboke zahvalnosti ljudima koji svoja vrata i srca nesebično otvaraju najpotrebitijima, pružajući im ono najvažnije – toplinu obiteljskog doma i osjećaj pripadnosti.

Nagrade su dodijeljene za 5, 10, 15, 20, pa čak i 25 godina neprekidnog rada, brige i skrbi, a priznanja je primilo ukupno 30 udomitelja (18 za udomiteljstvo djece i 12 za udomiteljstvo odraslih osoba).

Dom, dostojanstvo i nesebično davanje

Svečanost je otvorila uvodničarka Leonarda Kul koja je biranim riječima naglasila pravu vrijednost udomiteljskog poziva, istaknuvši kako se danas ne broje samo godine, već neprocjenjivi trenuci ljubavi i pažnje.

“Danas se ne slave samo godine udomiteljstva, nego i godine brige, predanosti i nesebičnog davanja djeci i odraslim osobama kojima je potrebna podrška, sigurnost i osjećaj pripadnosti. Kao stručni djelatnici svakodnevno svjedočimo koliko je vaša uloga neprocjenjiva. Vi niste samo udomitelji, vi ste oslonac, podrška i sigurnost onima koji se nalaze u osjetljivim životnim okolnostima. Bilo da je riječ o djetetu koje treba toplinu obitelji ili odrasloj osobi kojoj je potrebna skrb i razumijevanje, vi pružate ono što je najvažnije – dom i dostojanstvo.”

Izazovi udomiteljstva i važnost obiteljskog okruženja

O trenutnoj situaciji, statistici, ali i izazovima s kojima se sustav susreće, govorila je Kristina Leventić, načelnica Županijske službe HZSR-a Osječko-baranjske županije. Naglasila je kako na području županije trenutno djeluju 104 udomiteljske obitelji za djecu i 81 obitelj za odrasle osobe, koje ukupno brinu o približno petstotinjak korisnika.

Iako je potreba za udomiteljima velika, sustav se suočava s padom broja novih udomitelja. “Prije je bilo puno više zainteresiranih udomitelja na našem području, no s godinama bilježimo pad. Neki naši udomitelji odustaju zbog narušenog zdravstvenog stanja i starije životne dobi, stoga su nam prijeko potrebne nove obitelji,” objasnila je Leventić, dodavši kako je udomiteljstvo uvijek prvi izbor i najbolja alternativa institucijama.

“Uvijek gledamo da djecu prvenstveno smjestimo u udomiteljsku obitelj, koja je zapravo najsličnija njihovoj vlastitoj, primarnoj obitelji. Isti princip primjenjujemo i kod odraslih osoba koje se više ne mogu same o sebi brinuti,” naglasila je načelnica.

Također se osvrnula na nacionalnu kampanju “Postani udomitelj”, pokrenutu u suradnji s resornim Ministarstvom i UNICEF-om, pozvavši sve zainteresirane građane da se jave u Županijsku službu kako bi se informirali o postupku i uvjetima.

“Hvala vam što ste tu u najtežim trenucima”

Svoj je govor načelnica Leventić zaključila emotivnom i izravnom porukom zahvale samim laureatima:

“S posebnom pozornošću obraćam se prije svega vama, dragi naši udomitelji. Zaista sam vam jako zahvalna jer znamo da je to vaš poziv. Hvala vam na ovoj uspješnoj suradnji kroz 5, 10, 15 i 20 godina, tijekom kojih otvarate vrata i srca svojih domova u onim najtežim trenucima. Kada izdvajamo djecu ili preuzimamo korisnike koji se više ne mogu brinuti o sebi, vi ste tu za nas. Znam da ponekad nije lako i da postoje poteškoće, ali tu smo da ih rješavamo zajedno. Na raspolaganju smo vam u bilo koje doba.”

Dobitnici jubilarnih nagrada

Nakon uvodnih obraćanja, uslijedio je najsvečaniji dio – dodjela priznanja udomiteljima koji su svoj život posvetili brizi za druge. Uz priznanje nagrađenim udomiteljima dodijeljena je i crvena ruža, koja simbolizira predanost, nesebični ljubav i srčanost, predanost i čast. Ružu je dodijelila Valentina Ivančić, a priznanje Kristina Leventić.

Za 5 godina udomiteljstva:

Željana Hujber
Jovana Ilišević
Želimir Maršić
Lidija Belunjak
Marija Tadić
Bojana Anđelić
Dejan Henčić
Gordana Kunšt
Anica Blažanović
Franjo Keller

Za 10 godina udomiteljstva:

Petra Čalošević
Đurđica Đurić
Antonija Garai Jakovljević
Tanja Horvatek
Antonija Antolović
Nada Kapraljević

Za 15 godina udomiteljstva:

Marijana Žganec
Ružica Merc
Slavica Čavajda
Vikica Kovačević
Marija Dubrović
Jasmina Viljevac

Za 20 godina udomiteljstva:

Danijela Grujić
Rada Marković
Rakilja Zekić
Marija Marijanović
Dubravka Šokman
Zorica Knatek
Vesna Korbar

Za 25 godina udomiteljstva:

Gordana Jovanović

„Za udomiteljstvo ne treba puno papirologije, potrebno je samo veliko srce“: Priča Zorice Knatek koja je u 20 godina pružila dom za jedanaestero djece

Među dobitnicima ovogodišnjih jubilarnih priznanja za udomiteljstvo, posebnu pažnju plijeni priča Zorice Knatek iz Beketinaca. Nagrada za 20 godina nesebične ljubavi i brige našla se u pravim rukama, a njezino obiteljsko gnijezdo do sada je bilo sigurna luka za čak jedanaestero djece. Trenutno ona i suprug brinu o dvoje mališana, a njihova priča o počecima udomiteljstva krije i jednu duboko osobnu, emotivnu poveznicu.

Na pitanje kako je sve krenulo i otkud ideja da se upuste u ovu plemenitu priču, Zorica otkriva detalj koji objašnjava njezinu nevjerojatnu empatiju.

„I ja sam sama bila udomljena. Znala sam kako je to,“ započinje svoju priču Zorica, prisjećajući se trenutka koji je sve promijenio. „Pratili smo medije, vidjeli smo priloge o djeci koja borave u domovima. Suprug i ja smo o tome razgovarali i jednostavno si rekli – idemo probati. I evo, od tog našeg ‘idemo probati’ prošlo je punih 20 godina.“

Papirologija nije bauk, srce je presudno

Mnoge obitelji koje razmišljaju o udomiteljstvu često odustaju u strahu od komplicirane birokracije i strogih uvjeta. No, Zorica iz vlastitog iskustva ohrabruje sve potencijalne udomitelje i demistificira sam postupak.

„Postupak doista nije prezahtjevan. Naravno, morate se prijaviti u Centar, odnosno Zavod za socijalni rad. Prođe se određena edukacija, ispune se neki testovi, i to je to, to se mora obaviti. Ali nema tu puno teških zahtjeva. Ono jedino što zaista morate imati je – veliko srce.“

Nije uvijek med i mlijeko, ali ljubav na kraju pobjeđuje

Iako je iza nje dva desetljeća iskustva i jedanaestero djece kojoj je promijenila život na bolje, Zorica je vrlo iskrena oko svakodnevice u udomiteljskoj obitelji. Ne uljepšava stvarnost, već je prikazuje onakvom kakva ona doista jest – životnom.

„Ima li uspona i padova? Naravno da ima. Bude tu i suza, bude i svađa, ali nakon toga dolazi pomirba. To je normalno u baš svakoj obitelji. Nije to uvijek med i mlijeko, nije svaki dan savršen. Ali iz dana u dan, trudimo se, idemo dalje i rješavamo sve prepreke,“ iskrena je ova iskusna udomiteljica.

Na kraju, uputila je snažnu poruku svim mladim obiteljima koje možda negdje u dubini duše razmišljaju o otvaranju vrata svog doma djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

„Moja poruka im je – neka svi probaju! Kad vidite tu djecu, kad vidite da su sretna i zadovoljna, to je najveća nagrada. Najvažnije je da ta djeca ne budu sama,“ poručuje Zorica.

Iako su iza nje dva desetljeća davanja, Zorica Knatek još uvijek ne razmišlja o konačnom zatvaranju ovog životnog poglavlja. Upitana koliko još dugo planira biti udomiteljica, uz skroman osmijeh zaključuje: „Ne znam još točno, ali sigurno još jedno pet, šest godina.“

Ovakve priče najbolji su podsjetnik na to da se najveća životna postignuća ne mjere u materijalnim stvarima, već u broju dječjih osmijeha i osjećaju sigurnosti koji im je pružen kada im je to bilo najpotrebnije.

Od prvog koraka do plemenitog poziva: „Svakodnevno primamo i do 40 zahtjeva, a udomiteljskih obitelji nedostaje“

Iza svakog djeteta ili odrasle osobe koja u najtežim životnim trenucima pronađe toplinu zamjenskog doma, stoji složen proces, ali prije svega – nečija dobra volja i veliko srce. O tome kako izgleda put od prve ideje do dobivanja dozvole za udomiteljstvo, tko su zapravo korisnici sustava te s kakvim se krizama sustav danas suočava, detaljno je objasnila Leonarda Kul, socijalna radnica u Hrvatskom zavodu za socijalni rad – Županijskoj službi Osječko-baranjske županije.

Kako postati udomitelj: Korak po korak

Odluka o udomiteljstvu rijetko dolazi preko noći. Prema iskustvu stručnjaka, građani se za ovaj plemeniti korak najčešće odlučuju potaknuti pozitivnim primjerima iz svoje okoline – preko susjeda, prijatelja ili poznanika koji već imaju iskustva s udomiteljstvom.

„Prvi korak je da nam se ljudi obrate i dođu kod nas. Tada obavimo inicijalni razgovor kako bismo vidjeli koji su njihovi motivi i gdje se oni najviše vide, s obzirom na to da se bavimo udomiteljstvom i za djecu i za odrasle osobe. Nakon toga kreće prikupljanje dokumentacije,“ pojašnjava Leonarda Kul.

Budući da se za udomiteljstvo odraslih često odlučuju i osobe starije životne dobi, koje se teže snalaze s birokracijom, djelatnici Zavoda s njima prolaze svaki korak. Nakon prikupljanja potvrda i rješenja od nadležnog ministarstva, slijedi stručna procjena.

„Kolegica psihologinja provodi psihološko testiranje, dok ja kao socijalna radnica prikupljam anamnestičke podatke o kućanstvu. Zatim odlazimo na teren kako bismo provjerili zadovoljavaju li stambeni uvjeti zakonske propise. Primjerice, dijete mora imati svoj krevet, pisaći stol i adekvatan prostor. Ako su svi uvjeti ispunjeni, obitelj dobiva dozvolu za udomiteljstvo,“ ističe Kul.

U tradicionalnom udomiteljstvu obitelj najčešće prima do tri korisnika, no ovisno o stambenim kapacitetima i mogućnostima same obitelji, taj broj može narasti i do pet.

Djeca i odrasli: Tko su korisnici sustava?

U javnosti se udomiteljstvo najčešće veže isključivo uz djecu, no u praksi je situacija znatno šira. Zbog toga stručni djelatnici koriste sveobuhvatan termin – korisnik.

„Često ljudi misle da je udomiteljstvo namijenjeno samo djeci, no ono je itekako važno i za odrasle osobe koje se ne mogu same brinuti o sebi. Kada govorimo o djeci, naravno da svi želimo da se udomljavaju što mlađa djeca, no pravila nema. Imamo djecu od 15, 16 ili 17 godina koja zbog obiteljskih okolnosti završavaju u udomiteljstvu, a imamo i bebe od svega nekoliko mjeseci,“ objašnjava socijalna radnica.

Izdvajanje djeteta iz biološke obitelji uvijek je zadnja mjera, primjenjiva tek kada su iscrpljene sve druge opcije. U tim trenucima, udomiteljska obitelj uvijek je prvi izbor prije smještaja u instituciju. Sam proces prilagodbe djeteta na novu obitelj iznimno je osjetljiv, no udomitelji nisu prepušteni sami sebi. Iskusni udomitelji daju sve od sebe da djetetu olakšaju tranziciju, dok im socijalni radnici i psiholozi kontinuirano pružaju stručnu i psihosocijalnu podršku.

Vapaj sustava: Kapaciteti su popunjeni

Unatoč trudu stručnjaka i postojećih udomitelja, sustav socijalne skrbi suočava se s ozbiljnim problemom – dramatičnim nedostatkom smještajnih kapaciteta. Situacija na terenu je alarmantna.

„Svaki dan dobivamo između 20 i 40 zahtjeva za smještaj s područja cijele Hrvatske. Nažalost, naše su udomiteljske obitelji popunjene. Imamo svakodnevne pozive iz drugih područnih ureda i ustanova kojima hitno treba smještaj za korisnike, no kapaciteta jednostavno nema. Fali nam udomitelja i za djecu i za odrasle,“ upozorava Kul.

Upravo je to razlog zašto su javne kampanje i dodjele priznanja udomiteljima od iznimne važnosti. Cilj je osvijestiti javnost i potaknuti nove obitelji da otvore svoja vrata onima kojima je to najpotrebnije.

„Ovo nije zanimanje, meni je to čak i teško nazvati zanimanjem. To je istinski poziv i ljubav prema djetetu ili odrasloj osobi kojoj pružate skrb. Ljudi koji to rade potpuno su ispunjeni i rade to s neizmjernom ljubavlju. Moja poruka i poziv svima je da se odluče za ovaj korak, jer je njihova uloga neprocjenjiva,“ zaključuje Leonarda Kul.

Watch this video on YouTube

„Kad vidite dječji osmijeh i napredak, to vas tjera naprijed“: Dom Danijele Grujić iz Karanca bio je sigurna luka za dvadesetero djece

Među ovogodišnjim laureatima koji su primili priznanje za impresivna dva desetljeća udomiteljstva našla se i Danijela Grujić iz Karanca. Uz vlastito dvoje biološke djece, ona i suprug danas pod svojim krovom brinu o čak petero udomljenih mališana. Njihova kuća u Karancu pravi je primjer velike, dinamične obitelji u kojoj ljubavi nikada ne nedostaje.

Prisjećajući se samih početaka i trenutka kada su odlučili postati udomitelji, Danijela ističe kako je sve krenulo malim, ali hrabrim koracima.

„Za udomiteljstvo smo se odlučili prije dvadeset godina, iz želje da nekom djetetu pružimo dom. Za početak smo udomili jedno dijete. Ubrzo smo vidjeli da se odlično snalazimo, da nam je lijepo i da to dijete u našem domu napreduje. I tako smo nastavili. Danas suprug i ja, uz naše dvoje djece, brinemo o još petero mališana,“ s ponosom prepričava Danijela.

Ljubav koja nadvladava svaku poteškoću

Kroz njihov je dom tijekom posljednja dva desetljeća prošlo dvadesetero djece. Svako od njih nosilo je svoju priču, svoje traume i strahove, ali u obitelji Grujić pronalazili su mir i stabilnost. Upitana o tome kakva bi bila njezina poruka potencijalnim novim udomiteljima te s kakvim se izazovima susreću, Danijela iskreno odgovara kako put udomiteljstva traži strpljenje, ali donosi najljepše moguće nagrade.

„Da budem iskrena, nije uvijek sve išlo glatko, bude tu i izazova. Međutim, kada vidite osmijeh na licu tog djeteta i kada svjedočite njegovom napretku, to je ono što vas jednostavno tjera naprijed. Sva ljubav i sreća koju dobijete zauzvrat pomognu vam da prebrodite svaku poteškoću,“ emotivno naglašava ova iskusna udomiteljica.

Priča Danijele Grujić i njezina supruga iz Karanca dokaz je da udomiteljstvo doista jest poziv koji zahtijeva veliko odricanje, ali i stvara neizbrisiv trag u životima najranjivijih. Tih dvadesetero djece, koja su prošla kroz njihov dom, možda nisu dijelila njihovu genetiku, ali su u ključnim trenucima svog odrastanja dobila ono najvažnije – obitelj koja ih je bezuvjetno prihvatila.