Lipanjske zore

Operacija “Lipanjske zore” (1992.)

Domovinski rat Nove obavijesti Obljetnice Vijesti

Kako je diplomacija u ljeto 1991. propala, rat je do 1992. godine poprimio regionalne razmjere, prelijevajući se iz Hrvatske na prostor Bosne i Hercegovine. Na današnji dan, 6. lipnja 1992. godine, započela je jedna od najblistavijih oslobodilačkih ofenziva u prvoj fazi Domovinskog rata – operacija “Lipanjske zore”, u javnosti poznata i pod kodnim imenom “Čagalj”.

Strateški okvir i raspored snaga

U proljeće 1992. godine situacija na južnom ratištu bila je kritična. JNA, potpomognuta znatnim snagama lokalnih srpskih paravojnih formacija i rezervista, držala je cjelokupnu istočnu obalu rijeke Neretve, snažno utvrđena na uzvisinama s kojih je artiljerijski kontrolirala grad Mostar i dolinu Neretve. Njihov geostrateški cilj bio je proboj prema moru, presijecanje juga Hrvatske kod Metkovića i pad južne Dalmacije.

Kao odgovor na ovu egzistencijalnu prijetnju, pokrenuta je složena i masovna združena vojna operacija u kojoj je sudjelovalo oko 6.000 hrvatskih vojnika. Ta je snaga bila pomno strukturirana i raspoređena u tridesetak različitih postrojbi Hrvatske vojske (HV), Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Vrhovno zapovjedništvo nad operacijom preuzeli su general Janko Bobetko (zapovjednik Južnog bojišta HV-a) i pukovnik Jasmin Jaganjac (tadašnji zapovjednik Općinskog stožera HVO-a Mostar). Operativnu okosnicu činili su brojni istaknuti hrvatski zapovjednici i taktičari, među kojima se ističu Slobodan Praljak, Miljenko Petković, Ivan Kapular, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Zdravko Andabak i Ivan Čermak.

Tijek oslobodilačkih borbi i zaštita kulturne baštine

Ofenziva je započela rano ujutro 6. lipnja 1992. silovitim udarom hrvatskih snaga iz smjera Metkovića, napredujući uz dolinu rijeke Neretve. Prva dva dana operacije obilježile su iznimno teške, žestoke i krvave borbe prsa o prsa, u kojima su hrvatske snage demonstrirale nevjerojatan ofenzivni elan. U furioznom napredovanju probijene su utvrđene neprijateljske linije te su ubrzo oslobođena sela Počitelj, Hotanj i Prebilovci. Do 8. lipnja, združene snage HV-a, HVO-a i HOS-a zauzele su sve planirane strateške točke u prvoj etapi operacije te su uspostavile čvrstu kontrolu nad vitalnim i teško savladivim neprijateljskim utvrdama u Klepcima i na Šunja Glavi.

Operacija se nastavila probojem u sam grad Mostar, gdje je u teškim urbanim borbama neprijatelj slomljen. Oslobođenjem zapadnog, a odmah potom i istočnog dijela Mostara, hrvatske su snage pokazale visoku svijest o zaštiti kulturne baštine. Odmah po oslobođenju istočnog dijela grada, postrojbe HVO-a poduzele su iznimne tehničke mjere kako bi zaštitile znameniti Stari most; okovali su ga debelim slojevima dasaka i automobilskim gumama kako bi amortizirali udare granata koje je JNA ispaljivala u povlačenju. Pobjeda u Mostaru proslavljena je visokosimboličnim činom kada su sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skočila dvojica mladića – jedan noseći hrvatsku, a drugi bošnjačku zastavu. Taj je trenutak utjelovio tadašnju nadu u trajno savezništvo u borbi protiv agresora.

Tjeranje neprijatelja nastavljeno je duboko u zaleđe prema Podveležju, Vrapčićima i Bijelom Polju, a operacija je službeno okončana 26. lipnja 1992., što se danas slavi kao dan potpunog oslobođenja općine Mostar. Uspjeh ove operacije bio je monumentalan: otklonjena je opasnost presijecanja juga Republike Hrvatske, uspostavljena je kontrola nad golemim teritorijem koji do danas čini okosnicu crte razgraničenja između entiteta Federacije BiH i Republike Srpske, a srpskom agresoru nanesen je prvi katastrofalan strateški poraz u BiH.

Historiografski sporovi i prisvajanje pobjede

Unatoč apsolutnoj jasnoći vojno-arhivske građe, proslave i komemoracije ove akcije često su podložne suvremenim političkim manipulacijama. Redovito se pojavljuju pokušaji struktura bošnjačke politike da se prekroji povijest na način da se zasluge za oslobađanje Mostara pripišu Armiji BiH. Analiza vojnog rasporeda potpuno dekonstruira tu tezu. Postavljanje Jasmina Jaganjca (i Petra Zelenike) na mjesto zapovjednika obrane Mostara imalo je jasnu namjeru integracije bošnjačkog stanovništva u jedinstven obrambeni sustav.

Međutim, odaziv je rezultirao samo formiranjem jednog “Samostalnog bataljuna obrane Mostara” pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, koji je bio izrazito slabo naoružan i logistički potpuno ovisan o HVO-u i HV-u. Stvarni teret oslobođenja podnijelo je spomenutih 6.000 hrvatskih vojnika, zbog čega je operacija “Lipanjske zore” nesporno hrvatska vojna pobjeda.


Tagged

Odgovori