Portal Veteran - Posjet Pape Benedikta Zagrebu

Povijesni posjet pape Benedikta Republici Hrvatskoj 2011. godine pod geslom “Zajedno u Kristu” duboko je obilježio hrvatsko društvo. Pročitajte sveobuhvatnu analizu koja otkriva zašto je posjet pape Benedikta bio toliko značajan za mlade vjernike, obitelji i politiku na pragu ulaska u Europsku uniju.

Apostolski pohod pape Benedikta XVI. Republici Hrvatskoj, održan 4. i 5. lipnja 2011. godine pod geslom “Zajedno u Kristu”, predstavlja jedan od najvažnijih vjerskih, društvenih, ali i diplomatsko-političkih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti. Ovaj posjet bio je devetnaesto po redu inozemno putovanje u pontifikatu Josepha Ratzingera, te njegov prvi i jedini posjet Hrvatskoj u svojstvu poglavara Katoličke crkve, čime je nastavljen kontinuitet bliskih odnosa uspostavljenih tijekom triju povijesnih posjeta njegova prethodnika, svetog Ivana Pavla II., koji je Hrvatsku pohodio 1994., 1998. i 2003. godine. Pohod se odvio u iznimno osjetljivom i povijesno presudnom trenutku za Republiku Hrvatsku, koja se nalazila u samoj završnici pregovora za punopravno članstvo u Europskoj uniji, s očekivanim potpisivanjem Pristupnog ugovora do kraja te iste godine.

Vatikan je desetljećima unazad bio jedan od najsnažnijih i najdosljednijih zagovornika integracije Hrvatske u ujedinjenu Europu, promatrajući taj proces kao povratak nacije u njezino prirodno povijesno i kulturološko okruženje. Međutim, u godinama koje su neposredno prethodile ulasku u Uniju, unutar hrvatskog društva artikulirala se znatna razina euroskepticizma. Taj skepticizam bio je generiran strahovima od gubitka teško stečenog nacionalnog i kulturnog identiteta utapanjem u veliku, visoko centraliziranu i birokratiziranu nadnacionalnu zajednicu. Svjestan tih društvenih previranja te uoči nadolazećeg referenduma o pristupanju EU i redovnih parlamentarnih izbora planiranih za kraj godine, papa Benedikt XVI. iskoristio je svoj autoritet kako bi poslao snažnu poruku ohrabrenja.

Tijekom leta prema Zagrebu, u tradicionalnom razgovoru s novinarima u papinskom zrakoplovu kojeg su po ulasku u hrvatski zračni prostor preuzela i svečano pratila dva borbena zrakoplova MiG Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Sveti Otac jasno je i nedvosmisleno artikulirao vatikansku poziciju pred pedesetak novinara iz petnaestak zemalja. Odgovarajući na pitanja nakon uvodnog pozdrava o. Federica Lombardija, ravnatelja Tiskovnoga ureda Svete Stolice, Benedikt XVI. istaknuo je da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju “logično, pravedno i potrebno”. Ova izjava nije bila usputna diplomatska fraza, već je proizašla iz njegova dubokog povijesnog i teološkog promišljanja o identitetu Europe. Papa se tom prilikom prisjetio svojih dugogodišnjih razgovora s istaknutim hrvatskim prelatima s kojima je surađivao u Rimu, posebice s kardinalom Franjom Šeperom, kojeg je naslijedio na mjestu prefekta Kongregacije za nauk vjere, te s kardinalima Franjom Kuharićem i Josipom Bozanićem. Svi oni redovito su mu naglašavali da se Hrvati ne osjećaju dijelom Balkana, već organskim dijelom srednje Europe.

Prema Papinoj viziji, Hrvatska je narod koji se svojom cjelokupnom poviješću i kulturom već nalazi u samom središtu Europe, stoga njezino formalno pridruživanje EU ne bi smjelo biti puka asimilacija u “racionalističku kulturu koja ne vodi dovoljno računa o bogatstvu povijesne raznolikosti”. Naprotiv, Papa je procijenio da poslanje Hrvatske u Europi mora biti proaktivno: ona mora pomoći u obnovi jedinstva u različitosti te trajno podsjećati kontinent na njegove duboke kršćanske korijene. Ovakav narativ snažno je odjeknuo u međunarodnim medijima. Ugledne globalne medijske kuće poput britanskog BBC-ja, novinske agencije Reuters i američkog Glasa Amerike (Voice of America) interpretirale su Papine poruke kao strateški poziv Hrvatskoj da, kao buduća članica, preuzme ulogu bastiona u obrani katoličanstva i tradicionalnih kršćanskih vrijednosti unutar sve više sekularizirane Europske unije, čime se Vatikan izravno suprotstavlja onome što percipira kao rastuću “kršćanofobiju” u Europi.

Primarni pastoralni cilj pohoda, unatoč snažnim geopolitičkim tonovima, ostao je susret s katoličkim obiteljima povodom Prvoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji te ohrabrenje mladih u vjeri. Kroz iznimno strukturiran dvodnevni program, papa Benedikt XVI. obratio se različitim segmentima društva: državnom vrhu, intelektualnoj i kulturnoj eliti, mladima na prekretnicama životnih odluka, obiteljima suočenim s krizom te kleru zaduženom za duhovno vodstvo nacije. Kroz sve ove susrete, provlačila se jedinstvena intelektualna arhitektura čije su glavne nosive grede bile teme poput ljudske savjesti, borbe protiv relativizma i sekularizacije, važnosti obitelji kao temeljne stanice društva te potrebe za autentičnim kršćanskim svjedočenjem u javnom prostoru.

Državnički doček, kurtoazni susreti i bilateralna diplomacija na najvišoj razini

Državnička dimenzija pohoda započela je samim slijetanjem papinskog zrakoplova u Međunarodnu zračnu luku Pleso u subotu prijepodne. Nakon sviranja državnih himni Vatikana i Republike Hrvatske te svečanog postrojavanja počasne straže Oružanih snaga RH, papa Benedikt XVI. srdačno je pozdravio okupljene prigodnim riječima: “Pozdrav vjernicima“. Među prvima koji su dočekali Svetog Oca bili su dječak i djevojčica odjeveni u tradicionalne hrvatske narodne nošnje, što je predstavljalo snažnu vizualnu i kulturološku dobrodošlicu. Poglavaru Katoličke crkve dobrodošlicu su izrazili najviši državni dužnosnici, predvođeni predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem te predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor i članovima njezina kabineta.

Zanimljivost ovog dočeka ležala je u činjenici da je predsjednik Josipović u javnosti bio poznat i deklariran kao agnostik, no njegov pozdravni govor bio je izrazito afirmativan, prožet poštovanjem i sviješću o povijesnoj važnosti trenutka. U svom govoru na aerodromu, predsjednik Josipović eksplicitno je naglasio kako, unatoč svojim osobnim uvjerenjima, u potpunosti dijeli radost milijuna hrvatskih vjernika zbog Papina dolaska u njihovu domovinu. Papa Benedikt XVI. uzvratio je govorom na hrvatskom jeziku, demonstrirajući poštovanje prema domaćinima, te je izgovorio sada već povijesne riječi:

“S velikom radošću dolazim među vas kao hodočasnik u ime Isusa Krista. Srdačno pozdravljam ljubljenu hrvatsku zemlju i, kao nasljednik apostola Petra, velikim zagrljajem grlim sve njezine stanovnike”.

Svoje obraćanje Papa je potom nastavio na talijanskom jeziku, izrazivši najbolje želje predsjedniku Josipoviću za visoku dužnost koja mu je povjerena, kao i želje za mir i napredak cijele zemlje. Benedikt XVI. zazvao je tom prigodom zagovor svetog Josipa, koji je odlukom Hrvatskog sabora stoljećima ranije proglašen zaštitnikom hrvatskog naroda, te Djevice Marije, prepoznate pod titulom “Fidelissima Advocata Croatiae” (Najvjernija odvjetnica Hrvatske), kao i blaženog Alojzija Stepinca, moleći da oni prate narod na putu ljubavi koja je potaknula Krista da preda svoj život za sve ljude.

Nakon ceremonije na zračnoj luci, uslijedili su strogo formalni sastanci na najvišoj državnoj razini. Papa se najprije uputio na Pantovčak, u Ured predsjednika Republike, na službeni kurtoazni sastanak s Ivom Josipovićem. Potom se delegacija premjestila u zgradu Apostolske nuncijature smještenu na zagrebačkom Ksaveru, gdje je Sveti Otac primio predsjednicu Vlade Jadranku Kosor. Zanimljivo je napomenuti da se premijerka Kosor, po samom dolasku u Nuncijaturu, najprije susrela s kardinalom Tarcisiom Bertoneom, tadašnjim državnim tajnikom Svete Stolice, a dočekali su je i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić te apostolski nuncij u RH Mario Roberto Cassari.

Tijekom službenog susreta s predsjednicom Vlade i njezinim suradnicima, razmijenjeni su bogati i visoko simbolički darovi koji zrcale duboke povijesne i kulturne veze između Hrvatske i Svete Stolice. Premijerka Kosor uručila je Papi rijetku i dragocjenu repliku evanđelistara iz 11. stoljeća, čiji se original čuva u Metropolitanskoj knjižnici pri Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Ovaj rukopis, pisan karolinom na pergameni na latinskom jeziku, od iznimne je povijesne važnosti jer se pretpostavlja da se nalazio u Zagrebu još prilikom samog osnutka Zagrebačke biskupije oko 1094. godine. Uz evanđelistar, Vlada je Papi darovala i monumentalno srebrno raspelo naziva “Početak/Principium”, autorsko djelo cijenjenog akademskog kipara profesora Damira Mataušića. Raspelo, impozantnih dimenzija 268 mm x 230 mm x 15 mm, izrađeno je od lijevanog poliranog srebra s pozlaćenim aplikatom, te je predano u luksuznoj kožnoj kutiji s ugraviranim tekstom na prigodnoj pločici. Sveti Otac je, u znak zahvalnosti i apostolskog blagoslova, premijerki uzvratio ekskluzivnim triptihom medalja svoga pontifikata, majstorski izrađenih u zlatu, srebru i bronci.

Susret u Nuncijaturi imao je i osobnu notu, s obzirom na to da je premijerka Kosor Svetome Ocu predstavila i svoga sina Lovru, uz službene suradnike iz Vlade: potpredsjednike Gordana Jandrokovića i Petra Čobankovića te ministre Tomislava Ivića, Jasena Mesića i Branka Bačića. Nakon formalnih razgovora, Papa je sa svojom pratnjom ostao na ručku u Nuncijaturi. Analitičari su primijetili da cjelokupni posjet, unatoč blizini predstojećih parlamentarnih izbora zakazanim za kraj 2011. godine, nije imao apsolutno nikakvih primjesa uplitanja u dnevnu politiku. Dnevni tisak, poput “Vjesnika”, ocijenio je kako je prošlo vrijeme kada su neki politički akteri bez osnova povezivali Papu s politikom pojedinih stranaka, ističući da ni Ivan Pavao II. ni Benedikt XVI. nikada nisu instrumentalizirali svoje poruke u dnevnopolitičke svrhe, demonstrirajući time vrhunski diplomatski takt i fokus na univerzalne vrijednosti.

Financijski aspekti, društvene polemike i građanski prosvjed na Cvjetnom trgu

Organizacija ovakvog masovnog, logistički zahtjevnog događaja sa strogim međunarodnim sigurnosnim protokolima iziskivala je značajna materijalna i ljudska sredstva. U kontekstu poslijekriznog oporavka hrvatskog gospodarstva nakon globalne financijske krize iz 2008. godine, pitanje troškova posjeta postalo je predmetom intenzivnih javnih rasprava i kritika. Medijske špekulacije i proizvoljne procjene u mjesecima koji su prethodili posjetu navodile su nebulozne cifre koje su sezale i do 40 milijuna kuna (više od 5 milijuna eura), što je izazvalo negodovanje dijela javnosti osjetljivog na javnu potrošnju.

Kako bi smirio tenzije i demantirao preuveličane iznose, nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić bio je primoran službeno istupiti u javnost. Gostujući u emisiji “Dnevnik plus” na prvom programu Hrvatske televizije, kardinal je potvrdio da će stvarni troškovi pohoda biti znatno niži od onih kojima se baratalo u javnom prostoru. Prema prvoj službenoj procjeni koju je iznio, očekivani troškovi organizacije kretali su se između 12 i 14 milijuna kuna (otprilike 1,62 do 1,9 milijuna eura). Postignut je sporazum da se financijski teret solidarno podijeli na način da točno polovicu troškova snosi Republika Hrvatska iz državnog proračuna, dok će drugu polovicu podmiriti Katolička crkva iz vlastitih sredstava. Bozanić je pritom uputio suptilnu kritiku medijskom tretmanu, primijetivši kako se u javnosti gotovo nikada s tolikim žarom ne propitkuju i ne zbrajaju troškovi posjeta drugih stranih državnika. Poručio je kritičarima da je posjet Benedikta XVI. prije svega veliki dar Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu te da se “u životu ne mjeri sve novcem, nego da postoji i kategorija dara i ljubavi”, naglašavajući time duhovnu i društvenu, a ne komercijalnu vrijednost pohoda. Odgovarajući na novinarsko pitanje urednika Marija Raguža o tome zašto Papa ponovno dolazi u Hrvatsku s obzirom na tri prethodna posjeta Ivana Pavla II., kardinal je slikovito odgovorio: “jučer smo jeli, ali moramo i danas jesti”, aludirajući na trajnu potrebu naroda za duhovnom hranom i vodstvom, posebice imajući u vidu da Benedikt XVI. nije putovao ni približno onoliko često kao njegov slavni prethodnik.

Unatoč službenim objašnjenjima i razumnim financijskim okvirima, financijska konstrukcija posjeta, kao i opći društveni status Katoličke crkve u Hrvatskoj (čija se institucionalna pozicija uvelike oslanja na međunarodne Vatikanske ugovore), poslužili su kao okidač za artikulaciju sekularnog javnog nezadovoljstva. Dan uoči Papina dolaska, u petak 3. lipnja u 18 sati, na zagrebačkom Cvjetnom trgu održan je prosvjed pod izričitim nazivom “Antipapin prosvjed”. Skup je organizirala Udruga građana za zaštitu ljudskih prava “David”, a iako je najavljivan s velikim ambicijama (uključujući pozive objavljene na njemačkom, talijanskom i engleskom jeziku kako bi se privukla međunarodna pozornost), odaziv je bio razmjerno skroman. Prosvjed je okupio pedesetak do osamdesetak aktivista, uključujući i tridesetak mlađih građana koji su im se spontano pridružili, no zahvaljujući temi dobio je znatnu medijsku pozornost.

Bdijenje s mladima na Trgu bana Jelačića: Tišina klanjanja, radost i svjedočanstvo bl. Ivana Merza

Istog dana u večernjim satima, s početkom u 19:30, uslijedio je emotivno i pastoralno najsnažniji i najupečatljiviji trenutak Papina pohoda: veliko molitveno bdijenje s mladima na središnjem zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića. Ovom jedinstvenom susretu prisustvovalo je oko 50.000 mladih vjernika koji su pristigli iz apsolutno svih hrvatskih biskupija, kao i iz inozemstva, ispunivši do posljednjeg mjesta ne samo sam Trg, već i okolne ulice te prostor ispred Zagrebačke katedrale. Atmosfera uoči Papina dolaska bila je obilježena dramatičnim vremenskim prilikama; snažna oluja i obilna kiša satima su lijevale nad Zagrebom, otežavajući bogat predprogram ispunjen glazbenim animacijama, pjesmom i plesom. Međutim, u gotovo filmskom scenariju, teško nevrijeme naglo se smirilo netom prije nego što je papamobil stupio na trg. Mladi su dočekali Benedikta XVI. s neopisivim oduševljenjem, razvijenim žuto-bijelim vatikanskim zastavama i ogromnim, vidljivim transparentom s jasnom i jednostavnom porukom: “Papa, mi te volimo”.

Središnji i fenomenološki najzanimljiviji aspekt ovog masovnog susreta dogodio se tijekom euharistijskog klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U tom trenutku zavladala je apsolutna, duboka tišina. Trg bana Jelačića, koji po svojoj naravi predstavlja srce grada, mjesto svakodnevne vreve, žamora i neprekidnog kretanja, odjednom se preobrazio u ogroman otvoreni hram pod noćnim svodom. Okupljeni su u potpunoj molitvenoj šutnji proveli dragocjene minute, a rektor Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke, preč. mr. Domagoj Matošević (koji je tada vršio službu povjerenika za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije), kasnije je posvjedočio kako ta šutnja nipošto nije bila tek tehnička pauza u programu, već istinska “milosna” šutnja. Objasnio je da se takav mir i koncentracija mase ne mogu proizvesti pukim ljudskim snagama ili organizacijskim vještinama, već da je to bio rezultat višemjesečnih duhovnih priprema i redovitih mjesečnih klanjanja koje su mladi pohodili u zagrebačkoj katedrali mjesecima uoči dolaska.

Ovu kulturu tišine i sabranosti osobno je modelirao i sam papa Benedikt XVI. Prisutni đakoni koji su posluživali Svetog Oca, poput vlč. Nikole Jurkovića, svjedočili su o snažnom dojmu koji je na njih ostavio Papin primjer. Prije nego što je izašao pred razdragano mnoštvo, Papa se u sakristiji povukao u duboku, tihu i sabranu osobnu molitvu, demonstrirajući mladim klericima temeljno teološko načelo da “bez tišine nema ničega što bi se donijelo ljudima”.

U svom dugom i pažljivo strukturiranom obraćanju mladima, Papa je najprije izrazio zadovoljstvo što se nalazi s njima na povijesnom trgu, nakon čega je pozdravio predsjednika HBK mons. Marina Srakića te dvoje mladih laika, Daniela i Mateju, koji su prethodno s pozornice iznijeli svoja dirljiva i iskrena svjedočanstva. Komentirajući njihove govore, Benedikt XVI. usporedio je Danielovo egzistencijalno iskustvo traženja ljubavi “negdje vani” s klasičnim duhovnim putem svetog Augustina, koji je naposljetku otkrio da mu je Bog “bliži od njega samoga”. Reflektirajući se na Matejino svjedočanstvo o važnosti zajednice, Papa je prešao na glavno izlaganje o naravi kršćanske radosti.

Oslanjajući se na poslanicu svetog Pavla Filipljanima i poznati redak “Radujte se u Gospodinu uvijek” (Fil 4,4), Papa je podsjetio prisutne na kontekst tih riječi. Pavao je tu poslanicu pisao iz zatvora, okovan u lance i u iščekivanju smrtne presude, čime kršćanima dokazuje da istinska radost i svjedočanstvo Evanđelja ne mogu biti zatočeni vanjskim, mračnim okolnostima. Svjestan psihološkog stanja modernih mladih ljudi – njihovog snažnog urođenog traženja sreće, ali i strahova od budućnosti, teškoća u obrazovanju i radu te tjeskobe pred misterijem boli – Papa ih je upozorio da ne polažu svoje pouzdanje u iluzorne stvarnosti koje ih ostavljaju praznima. Otvoreno ih je pozvao na otpor modernom konzumerizmu: “Ne popuštajte kušnjama da se potpuno pouzdate u posjedovanje, u materijalne stvari, odričući se slijediti istinu koja seže dalje, poput visoke zvijezde na nebu, kamo vas Krist želi povesti”. Prava se sreća, istaknuo je, pronalazi u “plivanju protiv struje” i prijateljstvu s Isusom. Tom ih je prigodom podsjetio i na geslo predstojećeg Svjetskog dana mladih u Madridu (“Ukorijenjeni i nazidani na Kristu, učvršćeni u vjeri”), pozvavši ih na rast u vjeri kroz sakramente i Božju riječ uz pomoć njihovih svećenika.

Kako bi im pružio opipljive uzore za takav životni put, Benedikt XVI. je pred njih stavio plejadu mladih svetaca iz crkvene povijesti – svetog Franju i svetu Klaru Asišku, svetu Rozu iz Viterba, svetu Tereziju od Djeteta Isusa i svetog Dominika Savija. No, poseban, središnji naglasak stavio je na hrvatskog blaženika, Ivana Merza. Papin sažetak Merzova života bio je maestralan: opisao ga je kao “sjajnog mladića” koji se, duboko pogođen smrću svoje prve ljubavi Grete te užasima razaranja Prvog svjetskog rata, nije prepustio očaju. Naprotiv, Merz je te teške krize iskoristio za duhovni rast, posvetivši se sveučilišnom studiju, dubokom proučavanju liturgije te uspostavi snažnog i plodonosnog apostolata među mladima. Merz je preminuo nakon kratke bolesti 10. svibnja 1928. godine, u dobi od samo 32 godine, prinijevši svoj život kao žrtvu za Crkvu i za hrvatsku mladež. Njegov kratak, ali intenzivan život Papa je predstavio kao ultimativni dokaz da se povjerenje u Gospodina uvijek isplati i da se pred Bogom ne treba bojati.

Susret je zaključen u ozračju velike emotivne snage. Papa je cjelokupnu prisutnu mladež povjerio zaštiti Djevice Marije, napose čašćene pod lokalnom titulom “Majka Božja od Kamenitih vrata”, te im je uputio dirljive oproštajne riječi: “Dragi mladi Hrvati, grlim vas sve kao djecu! Nosim vas u srcu i ostavljam vam svoj blagoslov. Radujte se u Gospodinu uvijek! Njegova radost, radost istinske ljubavi, neka bude vaša snaga”. Duhovni odjek ovog bdijenja bio je iznimno dugoročan i mjerljiv; osim što je poslužio kao katalizator koji je motivirao brojne građane da idući dan prisustvuju središnjoj misi, svjedočanstva iz Zagrebačke nadbiskupije govore da su se neposredno nakon pohoda mnogi mladi odazvali duhovnom pozivu, te je te iste godine u zagrebačku bogosloviju ušlo čak 33 nova bogoslova.

Središnje euharistijsko slavlje na Hipodromu: Teologija obitelji i otpor sekularizaciji

Watch this video on YouTube

Vrhunac posjeta Benedikta XVI. odvio se u nedjeljno jutro, 5. lipnja u 10:00 sati, na zagrebačkom Hipodromu, nepreglednoj travnatoj površini uz rijeku Savu, gdje je proslavljen Prvi nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji. Na misnom slavlju okupilo se oko 400.000 vjernika pristiglih u organiziranim i privatnim aranžmanima iz apsolutno svih krajeva Hrvatske, susjedne Bosne i Hercegovine te šire dijaspore. Među mnoštvom vjernika nalazio se i gotovo cjelokupan državni vrh, brojni uglednici te obitelji iz raznih župa, poput onih iz Velike Gorice s gradonačelnikom na čelu. Misa je započela radosnim Papinim blagoslovom izrečenim na hrvatskom jeziku (“Mir vama”), nakon čega je nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić, uputio pozdravni govor, izrazivši duboko uvjerenje da će prisutnost Svetog Oca biti ne samo ohrabrenje obiteljima, već i snažan društveni poticaj u zalaganju za očuvanje obitelji kao najsvetije i najvažnije ustanove zdravoga društva.

Papina propovijed na Hipodromu predstavljala je jedan od najvažnijih i najopsežnijih teoloških traktata njegova pontifikata posvećenih instituciji kršćanske obitelji. Oslanjajući se na liturgijska čitanja tog vremena (neposredno nakon proslave Uzašašća Gospodinova i u pripravi za Pedesetnicu), Benedikt XVI. razvio je snažnu teološku alegoriju. Podsjetio je prisutne na prvu apostolsku zajednicu koja je, poslušna Isusovoj naredbi, ostala u Jeruzalemu okupljena u Dvorani posljednje večere u produženoj molitvi zajedno s Marijom, iščekujući obećanog Tješitelja. Istaknuo je povijesnu i duhovnu težinu te Dvorane (Cenaculum) – mjesta gdje je Isus ustanovio Euharistiju i svećeništvo te izlio Duha na apostole. Iz ovog biblijskog prizora, Papa je izvukao lekciju za suvremenu Crkvu: misionarski uspjeh kršćanske zajednice ne ovisi o ljudskom programiranju i organizaciji, već primarno o Božjoj inicijativi i djelovanju Duha Svetoga kojeg treba ustrajno zazivati. Oslanjajući se na Ivanovo evanđelje i Isusovu “svećeničku molitvu” (Iv 17, 1-11a), Papa je objasnio pojmove “časa” i “slave”, naglasivši da je za kršćanina najveća slava ona koja proizlazi iz križa – iz potpunog darivanja sebe iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

S ovog uzvišenog teološkog temelja, Benedikt XVI. spustio je diskurs na konkretnu, izrazito kritičku analizu društvene zbilje moderne Europe. Oštro se obrušio na galopirajući fenomen sekularizacije koji se nezaustavljivo širi starim kontinentom. Upozorio je kako taj proces sustavno i agresivno “Boga života gura na društveni rub”, što za izravnu posljedicu ima rastuću razjedinjenost i raspad obitelji. Ratzingerov analitički um u propovijedi je precizno secirao moderni mentalitet: kritizirao je apsolutizaciju slobode “bez ikakve odgovornosti za istinu”, te njegovanje individualnog, sebičnog dobra koje se ostvaruje isključivo kroz potrošnju materijalnih dobara i trčanje za površnim iskustvima, a na štetu dubokih ljudskih vrijednosti i kvalitete međuljudskih odnosa. Osobito oštro osvrnuo se na modernu degradaciju pojma ljubavi, koja se danas, kako je primijetio, prečesto svodi na puki “sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva”, bez ikakve spremnosti na žrtvu potrebnu za izgradnju trajnih veza međusobne pripadnosti te bez otvorenosti prema rađanju novog života.

Papa međutim nije stao isključivo na dijagnostici i kritici; on je vjernicima ponudio jasan i hrabar put otpora. Svojim je autoritetom uputio proaktivan poziv hrvatskim katoličkim obiteljima da se aktivno odupru takvom “sekulariziranom mentalitetu” i postanu vidljiv znak kontradikcije u društvu. Izrijekom ih je pozvao na hrabrost: “Drage obitelji, budite hrabre! Ne popuštajte tom sekulariziranom mentalitetu koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao zamjenu za brak!”. Ovo jasno i nedvosmisleno odbacivanje života udvoje izvan sakramenta ženidbe (suživota) odjeknulo je vrlo snažno. Uslijedio je apel roditeljima na demografsku obnovu: “Drage obitelji, radujte se očinstvu i majčinstvu!”, naglasivši da je otvorenost rađanju i prihvaćanju djece najčvršći dokaz istinskog povjerenja u vlastitu budućnost i budućnost nacije. Uz to, podsjetio je na svetu obvezu svjedočenja nepovredivosti ljudskog života od trenutka začeća do prirodne smrti, podršku tradicionalnoj obitelji te je javno pozvao državne institucije na donošenje pravnih i zakonskih mehanizama koji će konkretno podupirati obitelji u rađanju i odgoju djece. Ovi beskompromisni, konzervativni stavovi brzo su postali predmetom izvještaja stranih agencija, pa je tako i Reuters analizirao Papine izjave na Hipodromu protiv pobačaja i umjetne kontrole rađanja kao seriju “salvi” obrane kršćanskog moralnog poretka.

Svoju snažnu propovijed Benedikt XVI. završio je praktičnim pastoralnim savjetima. Podsjetivši na riječi svoga prethodnika Ivana Pavla II., pozvao je obitelji da postanu poput “male Dvorane posljednje večere” – svojevrsne “kućne crkve” ispunjene zajedničkom molitvom, poučavanjem djece u vjeri i zajedničkim čitanjem Svetog Pisma u intimnosti doma. Istaknuo je važnost približavanja sakramentima, posebice Euharistiji, napomenuvši vrlo prikladno da se u Hrvatskoj te godine slavila jubilarna 600. obljetnica čuvenog euharistijskog čuda u Ludbregu. Ohrabrio je pastire u njihovom radu s obiteljima, smatrajući to primarnim putem obnove cjelokupnog društvenog tkiva, te je propovijed zaključio zazivom Djevice Marije, Kraljice Hrvata, da prati obitelji na njihovu putu. Na samom kraju masovnog slavlja izmoljena je tradicionalna marijanska molitva Kraljice neba (Regina Caeli), tijekom koje se Papa zahvalio okupljenima što su mu poklonili svoju vjeru obogaćenu patnjama i radostima, te je uputio posebne srdačne pozdrave prisutnim hodočasnicima na slovenskom i srpskom jeziku.

Večernja molitva u katedrali: Stepinčeva ostavština i moralni kompas za kler

U kasnim poslijepodnevnim satima nedjelje (u 17:00 sati), nakon poslijepodnevnog objeda i oproštaja od djelatnika Nuncijature na Ksaveru, papa Benedikt XVI. stigao je u zagrebačku prvostolnicu – Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava. Svrha ovog dolaska bila je slavlje svečane Večernje molitve (Vespere) sa specifičnom, unutarcrkvenom publikom: hrvatskim biskupima, brojnim svećenicima, redovnicima i redovnicama, bogoslovima, sjemeništarcima, novacima i novakinjama. Ovaj liturgijski događaj u velebnom zdanju zagrebačke katedrale, ispunjen pjevom psalama i intimnijom duhovnom atmosferom, predstavljao je vrhunac teološkog promišljanja o vjernosti, odanosti Crkvi i vrijednosti kršćanskog mučeništva u hrvatskoj povijesti.

Duhovno i fizičko središte Papina posjeta katedrali bio je grob blaženog kardinala Alojzija Stepinca, smješten iza glavnog oltara, pred kojim je Benedikt XVI. nakon zajedničke službe dugo molio u potpunoj tišini. Za teologa Ratzingerova formata, lik blaženog kardinala Stepinca nije bio samo lokalni povijesni kuriozitet, već apsolutni, univerzalni moralni uzor i, kako ga je kasnije interpretirajući Papine poruke slikovito opisao kardinal Bozanić, istinski “kompas da bi se znali orijentirati u našoj suvremenosti”. Znakovito je da se Papa ulogom zagrebačkog nadbiskupa mučenika detaljno bavio još u zrakoplovu na letu prema Zagrebu. Tada je u razgovoru s novinarima jasno povijesno pozicionirao Stepinca kao čovjeka neviđenog kršćanskog humanizma koji je bio sudbinski bačen u žrvanj dviju strašnih, naizgled oprečnih, ali po svojoj biti podjednako protuhumanističkih diktatura. Prvo je morao preživjeti strahote ustaškog režima (koji je, kako je Papa oštroumno primijetio, lažno nudio ispunjenje legitimnog hrvatskog sna o samostalnosti dok ga je Adolf Hitler zapravo samo okrutno instrumentalizirao za vlastite ciljeve), a potom i tiraniju komunističkog režima koji je pokušao sustavno slomiti kršćanstvo i ljudsku slobodu.

U svom katedralnom nagovoru kleru, Benedikt XVI. zahvalio je Bogu za dugačak niz pastira i mučenika u hrvatskoj zemlji, počevši od svetog Dujma pa sve do blaženog Stepinca. Blaženika je nedvosmisleno opisao kao “branitelja Boga na ovoj zemlji”, ističući da je Stepinac kroz cijeli svoj život, pa i pod cijenu mučeništva, nepokolebljivo branio istinu i temeljno pravo čovjeka da slobodno živi u zajedništvu s Bogom. U ključnom dijelu homilije, Papa je mudro posegnuo za izravnim citatom samog Stepinca iz jedne od njegovih odvažnih propovijedi održanih usred mraka Drugog svjetskog rata, točnije na svetkovinu sv. Petra i Pavla 1943. godine. U tom citatu Stepinac snažno osuđuje religijski oportunizam i prosječnost: „Jedno od najvećih zala našega vremena jest osrednjost u pitanjima vjere. Nemojmo si umišljati… Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda se to mora očitovati na svim područjima našega života“.

Ovaj oštri povijesni poziv na radikalnu autentičnost Papa je izravno transferirao i postavio pred okupljeni moderni kler. Upozorio je svećenike da se moralni nauk Crkve, iako on danas mnogima u svijetu djeluje neshvatljivo ili arhaično, nipošto ne smije odvajati od Evanđelja niti ublažavati zbog pritiska javnosti. Upravo je na pastirima dužnost da taj nauk pouzdano i cjelovito nude vjernicima kako bi im pomogli pravilno procijeniti osobne odgovornosti. Ohrabrio ih je da ostanu “uvijek vjerni Kristu i poruci Evanđelja, u društvu koje teži relativizirati i sekularizirati svako područje života”. Iako je povijesni institucionalni komunizam u Europi doživio svoj pad, analitičari su iz Papinih, a kasnije i Bozanićevih interpretacija, iščitali jasno upozorenje da “sjeme komunizma”, njegovi sekularistički kriteriji i antiteistički mentalni sklop još uvijek uvelike traju na mnogim područjima javnog djelovanja, s vrlo sličnim metodama isključivanja Crkve. S obzirom na to, Benedikt XVI. uputio je hrvatskim pastirima snažan i poticajan poziv: “Ljubljena Crkvo u Hrvata, preuzmi ponizno i smjelo zadaću da budeš moralna savjest društva, sol zemlje i svjetlo svijeta”. Ovom porukom jasno je sugerirao da se kršćanski kler i vjernici laici ne smiju nipošto povući iz javnog prostora, niti prepustiti monopol nad definiranjem ljudskih prava i morala agresivnom sekularizmu. Molitva pred relikvijama blaženog kardinala, kojoj je svjedočila cijela katedrala, predstavljala je time krunu posjeta, ulijevajući cijelom apostolskom pohodu svojevrsni eshatološki smisao žrtve koja povijesno uvijek donosi neizbrisive plodove mira.

Nakon dojmljive Večernje molitve u katedrali, Sveti Otac se oko 18:15 sati nakratko zadržao u posjetu Nadbiskupskom dvoru kako bi se privatno oprostio s domaćinom, kardinalom Josipom Bozanićem, u njegovoj osobnoj rezidenciji na Kaptolu. Zatim se papinska kolona posljednji put zaputila prema zagrebačkoj Zračnoj luci Pleso. Tamo je u 19:15 sati održana dirljiva oproštajna ceremonija. Iako tekst zbog vremenskih okvira i protokola nije u potpunosti izgovoren već je uručen u pisanom obliku, Papa se u oproštajnom govoru duboko i iskreno zahvalio predsjedniku države, biskupima i svim hrvatskim građanima, istaknuvši da su ovi intenzivni dani, iako kratki, ostavili neizbrisiv i dubok trag u njegovu umu i srcu. Istaknuo je da ga je srdačnost susreta učinila trajnim “dijelom naroda i njegove povijesti”, izrazivši ponos što je u Hrvatskoj naišao na vjeru koja je živa i iskrena. Posebno se prisjetio bdijenja na kojemu su mu mladi “pokazali blistavo lice Hrvatske usmjerene prema budućnosti”, te molitve uz grob blaženog Stepinca, koji trajno podsjeća na sve koji su trpjeli i koji trpe zbog Evanđelja. Točno u 19:45 sati, uz ispraćaj državnog i crkvenog vrha, zrakoplov tvrtke Alitalia napustio je zagrebačku zračnu luku, sigurno stigavši u rimsku zračnu luku Ciampino u 21:15 sati.