Portal Veterani - Borislav Brzica – Džon iz Gruda: Veteran HVO-a koji je u 57. godini ostvario životni san na Akademiji likovne umjetnosti

GRUDE – Priča Borislava Brzice, poznatog među prijateljima i suborcima kao Džon, dokazuje da nikada nije kasno ostvariti svoje snove. Rođen 14. listopada 1966. godine u Grudama, Borislav je otac trojice sinova, suprug, dugogodišnji veteran HVO-a i tajnik Udruge ratnih brigada HVO-a ŽZH iz Gruda. Njegov život obilježen je ratnim iskustvima, radom, obitelji, ali i neugaslom ljubavlju prema umjetnosti.

Prošle godine, u 57. godini, Borislav je postao prvostupnik likovnih umjetnosti na Akademiji likovne umjetnosti ( ALU) u Širokom Brijegu. Taj čin za njega nije bio samo akademski uspjeh, već i ostvarenje životnog sna koji je dugo tinjao u njemu.

Berislav Brzica 1 — Berislav Brzica s mentorom Svetislavom Cvetkovićem prilikom dodjele diplome Foto: privatni arhiv

Od malih nogu Brzica je pokazivao sklonost prema slikarstvu. Za razliku od mnogih, njegova je strast za umjetnošću uvijek bila unutarnja, intimna, „za dušu“, kako sam kaže. Cijeli je život zajedno sa svojom obitelji radio na poljoprivredi kako bi prehranio obitelj, dok je umjetnost često ostajala u sjeni svakodnevnih obaveza. Unatoč tome, unutarnja iskra nikada nije prestala gorjeti.

Tek uskom krugu prijatelja i članova URB HVO-a ŽZH, čiji je tajnik, Borislav je otvorio srce i podijelio svoju želju da upiše Akademiju. Dok su neki njegovu odluku pratili s nevjericom, pravi prijatelji pružili su mu nesebičnu podršku koja mu je bila ključna za upis.

„Prošao sam cijeli tijek rata, a nakon njega nastavio živjeti sa svojom obitelji. Imam suprugu i tri sina. Rat mi je obilježio život, ali nakon dugog niza godina ponovno me povukla želja da se posvetim likovnoj umjetnosti. Djeca su odrasla, rade i osamostalila se, pa sam od 2020. godine odlučio upisati studij“, ispričao je Borislav.

Na početku je završio preddiplomski studij, a potom je upisao diplomski, koji završava ove godine, 26. rujna. Iako su ga fizički rad i obiteljske obaveze često ometali, Borislav ističe da je svaki trenutak proveden na Akademiji bio vrijedan. „To je moj osobni iskorak, moj unutarnji cik-cik, kako ga volim nazvati – nešto što je dugo tinjalo u meni i sada konačno dolazi do izražaja“, rekao je.

Unatoč godinama, Borislav ne odustaje od želje da se zaposli u struci. Nedostaje mu radnog staža jer nakon rata gotovo 15 godina nije bilo posla, no zahvaljujući podršci Ministarstva hrvatskih branitelja, koje je prepoznalo njegov trud i omogućilo mu moralnu, organizacijsku i financijsku podršku, sada može planirati daljnju karijeru.

Ljubav prema umjetnosti prati ga od djetinjstva. „Još u osnovnoj školi učitelji su prepoznali moj talent. Profesor Jozo Marić znao je govoriti kako bi me poslao na Likovnu akademiju da je imao mogućnosti. No, život je išao drugim putem – radio sam fizičke poslove, brinuo se za obitelj, a umjetnost je ostajala u sjeni. Rat je prekinuo sve, ali nakon njega prijatelji i kolege davali su mi vjetar u leđa govoreći: ‘Zašto ne pokušaš?’ I tako sam krenuo – kasno, ali odlučno.“

Do danas je naslikao više od 300 slika, sudjelovao na likovnim kolonijama i radio u crkvama. Neki od njegovih radova prodani su, a mnogi se čuvaju u obiteljima kao dragocjena vrijednost. Iako umjetnost u Hercegovini još uvijek nije dovoljno prepoznata, Borislav vjeruje da će to s vremenom promijeniti.

Za Borislava, umjetnost nije samo posao – ona je zadovoljstvo, unutarnje bogatstvo i snaga. Njegov plan je otvoriti vlastiti prodajni atelje kako bi svoje radove mogao dijeliti s javnošću. Veliku zahvalnost duguje i Zakladi za stipendiranje Hrvata izvan domovine, koja je pet godina podržavala njegovo školovanje.

„Poruka koju želim prenijeti svima je jednostavna: Nikada nije kasno slijediti svoje snove. Nikada se ne treba predavati, bez obzira na godine ili okolnosti. Treba biti uporan, raditi i vjerovati. Ja sam dokaz da se i nakon 50. godine može krenuti u novo životno poglavlje i ostvariti ono što se nekad činilo nemogućim“, rekao je Borislav.

Jedna anegdota koju je ispričao njegov suborac Leo Leko, umirovljeni diplomirani kriminalist, pokazuje i Borislavov duh i smisao za humor:

Oko Božića 1993. godine, Džon, tada zapovjednik desetine u interventnom vodu, nakon što mu je smjena završila na bunkeru, on se nevraća. Pitam, što je s njim, a njegovi vojnici kažu: ‘Ostat će još jednu večer.’ Sutradan, (od bunkera do zapovjedništva bilo je pet kilometara), Džona i dalje nema. Tek treći dan, Džon se vraća.

Na bunkeru su tada bile grudske gazde, znate, oni koji su imali novca. Igrali su pokera, ajnca i slične igre. Tri dana su kartali na bunkeru, a Džon je pokupio sve pare. Čak su gazde morale slati ljude u Grude po još novca. Na kraju, Džon im je uzeo sve.

I tada im je Džon rekao:
‘Znate što, vi ste izgubili samo novac, a ja sam izgubio svoje dragocjeno vrijeme – tri dana!’“

Borislav Brzica – Džon iz Gruda – primjer je kako odlučnost, upornost i ljubav prema umjetnosti mogu pobijediti godine, životne prepreke i ratne nedaće, pokazujući da snovi, koliko god odgađani, uvijek mogu postati stvarnost.