Natasa Basta Dordevic Informer

Natašina verzija povijesti: Kako paštete postaju streljivo, a agresori – žrtve

Domovinski rat Nove obavijesti Svijet Vijesti

Ah, ta famozna Petrovačka cesta! Toliko puta opjevana u mitovima da bi se komotno mogla uvrstiti u srpski turistički vodič pod rubriku: „Mjesta na kojima nismo vidjeli ništa, ali smo čuli svašta.“ Tako se ovih dana pojavila i gospođa Nataša Basta Đorđević, sada ravnateljica Osnovne škole “Jovan Cvijić” u Debrcu ( Vladimirci) u Srbiji, koja se u razgovoru za Srpski Informer prisjetila svog života u Hrvatskoj i – naravno – bijega iz nje.

Naoko to zvuči kao obična ispovijest, no čim se malo zagrebe, ispada da je to više zbirka bajki nego svjedočanstvo. Evo, primjerice, kada je Nataša opisala kako je njezin otac, hrabri ratnik (koji je – gle čuda – pobjegao s prve crte bojišta), dok su prolazili petrovačkom cestom upozorio obitelj da se sagnu jer „nešto puca“ iz kamiona koji gori. A onda zaključak stoljeća: radilo se o konzervama paštete. Naravno! Jer svi znamo da su paštete najopasnije oružje masovnog uništenja – jednom kad eksplodiraju, čovjek može ostati umazan do lakata!

No, osim opasnih pašteta, gospođa Nataša sjeća se i „vampirenja ustaštva“ koje je, kaže, učila još u školi. To je već ozbiljan problem – ako djecu od malih nogu hranite mitovima o tome kako su „svi Hrvati ustaše“, onda nije ni čudo što i danas, 30 godina nakon rata, retorika zvuči kao reciklirani udžbenik iz 80-ih.

Njene priče idu i dalje – u Gospiću 1991. godine, tvrdi da je gledala „Tuđmanove bojvnike“ koji su jedva čekali zaklati srpsku djecu. Srećom, tu je bila JNA – spasiteljica i zaštitnica – koja je dojurila čim je trebala spasiti „ugrožene Srbe“. Dakako, ista ona JNA koja je granatirala Vukovar, Dubrovnik i pola Hrvatske, ali u ovim pričama uvijek se pojavljuje u ulozi dobrog viteza.

Ako vam to zvuči poznato, sjetite se priče iz Vukovara 1991. godine, kada su svjetski mediji dovedeni da „svjedoče“ kako Hrvati ubijaju srpsku djecu i bacaju ih pred bolnicu. Na kraju – ništa od toga nije bila istina. Čak su i na televiziji u Beogradu morali demantirati vlastite laži.

I zato je ova Natašina verzija povijesti zapravo tek nastavak iste propagande. Ista priča, ista retorika, isti pokušaj da se od agresora napravi žrtva. Njena obitelj je, po vlastitom priznanju, bila na prvim linijama protiv Hrvatske, okupirali su sela i gradove, a kada je hrvatska vojska – najavljenom akcijom – krenula osloboditi svoj teritorij, odjednom su to postali „ustaški zločini“.

Paštete, vampiri i Tuđmanovi „bojvnici“ – sve to možda zvuči kao loš scenarij za B-film, ali nažalost, to su još uvijek priče koje se prenose mlađim generacijama. A dok god se budu hranili takvim „paštetnim“ pričama, teško da će doći do istinskog suočavanja s prošlošću.

Jer istina je jednostavna: Hrvatska nije nikoga napala, već se branila i oslobodila. A oni koji su 90-ih mislili da će vječno gospodariti okupiranim hrvatskim selima i gradovima – danas se s nostalgijom prisjećaju kako su bježali u traktorskim prikolicama.

Možda bi, za početak, bilo dobro da prestanu pričati bajke o „ustašama i paštetama“ i konačno priznaju tko je bio agresor, a tko žrtva. Do tada – neka ostane zapisano da su i paštete imale svoju ulogu u srpskoj mitologiji o Domovinskom ratu.

Fotografija naslovnice: Snimak zaslona



Odgovori