Portal Veterani - Zločin Bez Kazne: Krvavi Trag U Selima Zapadne Slavonije

Dok se 1994. godina u povijesnim knjigama često opisuje kao razdoblje zatišja, za stanovnike sela Vukovje, Koreničani i Dobra Kuća ona je bila godina nezapamćenog terora. Dok su linije bojišnice mirovale, u izoliranim ruralnim sredinama odvijala se stravična kampanja protiv onih najranjivijih – staraca i žena koji su ostali čuvati svoje pragove.

Sustavno sijanje smrti među civilima

Analiza zločina počinjenih na ovom području otkriva jeziv obrazac. Žrtve nisu bile kolateralna žrtva vojnih operacija, već mete ciljane eliminacije. Od sedam identificiranih žrtava, čak pet su bile žene – starice koje nisu mogle ili željele napustiti svoje domove.

Mijo i Ivka Novaković, Štefica Kopriva, Ivka i Milenko Fabijanec, Mila Paripović te Savka Bogdanović ubijeni su s jasnom namjerom: trajnim čišćenjem teritorija i slanjem poruke straha onima koji su izbjegli, kako se nikada ne bi vratili.

Dana 11. svibnja 1994. godine srpske paravojne postrojbe su presreli Zdravka Ivančića I četvoricu njegovih prijatelja na šumskom putu (UNPA zona) te ih odveli na farmu u Batinjsku Rijeku gdje su ih mučili, a na kraju ubili. Zločin su uspjela preživjeti trojica, jedan je pobjegao a dvojica su se pravila da su mrtvi.

Zločin se dogodio 40-ak kilometara od granice razgraničenja u zaštićenoj zoni koju su pod kontrolom držali pripadnici UNPROFOR-a.

Ubijeni su: Dragan Idžanović (18 god.), Pejo Jurišić, Mato Barišić, Mirko Subotić i Zdravko Ivančić.

Sadizam i degradacija ljudskog dostojanstva

Osim samih ubojstava, sudski spisi razotkrivaju i mračnu stranu tretmana zarobljenika. Posebno potresa svjedočanstvo o civilu koji je pod prijetnjom oružjem bio prisiljen ležati na trbuhu. Kada se pokušao podići kako bi preklinjao za pomoć svom umirućem ocu, brutalno je spriječen. Takvi činovi, prema pravnoj doktrini, ne služe vojnim ciljevima, već su čisti instrumenti psihološkog terora i mučenja

Pravosudni slijed: Od Bljeska do “sigurnog utočišta”

Pravosudna kronologija ovog slučaja paradigmatski je primjer izazova s kojima se suočava sustav tranzicijske pravde.

1991. – 1992.: Prvotna istraga i optužnica (KT-148/91) protiv Vlade Gatarića, pripadnika srpskih paravojnih postrojbi, inicijalno podignuta za ranija nedjela. Za isto djelo ratnog zločina optužen je i Ljuban Amidžić.

Po navodima optužnice; 19. studenog 1991. godine u Vukovju grupa naoružanih terorista ispred kuće Mije Novaković ustrijelila Miju i Ivku Novaković i Šteficu Kopriva,

– točno neutvrđenog dana koncem studenog mjeseca 1991. godine u Koreničanima grupa naoružanih terorista iz vatrenog oružja usmrtila Ivku i Milenka Fabijanec,

– 14. prosinca 1991. godine u Dobroj Kući grupa naoružanih terorista iz vatrenog oružja usmrtila Milu Paripović i Savku Bogdanović,

Svibanj 1995.: Neposredno nakon operacije “Bljesak”, Gatarić biva lišen slobode i smješten u istražni pritvor u Republici Hrvatskoj.
Listopad 1995.: Pod okolnostima koje do danas ostaju predmetom rasprava, Gatarić izlazi iz pritvora i bježi izvan dosega hrvatskog pravosuđa, navodno u Bosnu i Hercegovinu.
2008. – 2009.: Nakon višegodišnjeg zastoja, suđenje se nastavlja na Županijskom sudu u Bjelovaru. Zbog nedostupnosti optuženika, proces se vodi in absentia (u odsutnosti).
Travanj – Prosinac 2009.: Slučaj dolazi pred Vrhovni sud RH. Održane su drugostupanjska, a potom i rijetka trećestupanjska sjednica, što ukazuje na pravnu kompleksnost predmeta.
Pravomoćna presuda: Vrhovni sud potvrđuje osuđujuću presudu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva (čl. 120. st. 1. OKZ RH).

Iako je pravda formalno zadovoljena donošenjem presude, ona ostaje “mrtvo slovo na papiru”. Zbog nepostojanja čvrstih bilateralnih ugovora o izručenju i korištenja dvojnih državljanstava, osuđeni Gatarić ostaje nedostupan, ostavljajući obitelji žrtava u trajnom stanju suspendirane traume i zakašnjele pravde.