Studeni, mjesec tuge i sjećanja, ponovno nas podsjeća na strašne zločine počinjene tijekom Domovinskog rata. U ovom mjesecu sjećamo se tisuća žrtava velikosrpske agresije, ali među njima posebnu težinu nose priče o djeci – onima čiji su životi nasilno prekinuti prije nego što su stigli sanjati svoje budućnosti.
Jedna od tih priča je priča o petnaestogodišnjoj Zorici Pavlović, djevojčici iz Borova naselja, čiji je život ugašen 15. studenog 1991. godine. Zorica, rođena 15. kolovoza 1976., bila je vesela i talentirana djevojka, odlična učenica i rukometašica, omiljena u društvu i predana članica Dobrovoljnog vatrogasnog društva. No, teške ruke rata nisu birale, a Zorica je, zajedno s još dvoje djece, malim Goranom Čečavcem i desetogodišnjim Branimirom Milićem, stradala u masakru počinjenom od strane Arkanovih “Tigrova”.
Njena sudbina, poput sudbina mnogih, nerijetko ostaje u sjeni velikih povijesnih narativa. Ni srpske ni antifašističke udruge ne obilježavaju te nevine žrtve. Njihova su imena zaboravljena, a njihova stradanja tek povremeno isplivaju u pričama pojedinaca, poput Ane Galović, koja neumorno istražuje i piše o djeci ubijenoj tijekom rata.
U Borovu naselju, Zorica je tih posljednjih dana boravila s obitelji i susjedima u podrumu. Vjerovali su da će ih njihova nacionalnost zaštititi od zvjerstava rata. No, rat ne mari za nevine. Kada su branitelji povukli crtu obrane, oni su ostali, i to je postala kobna odluka. U masakru su ubijeni, a njihova stradanja zlorabila je propagandna mašinerija agresora, pretvarajući nevinu krv u oružje za širenje mržnje.
Zašto se Zorica i druga djeca Vukovara rijetko spominju? Možda zato što njihova priča razotkriva dubinu nečovječnosti i razmjere zla koje mnogi žele zaboraviti ili prešutjeti. Njihova smrt nije politički “atraktivna”, a odgovornost za njihove živote preteška za mnoge. Ipak, upravo zato, naša je dužnost da ih se sjećamo.
Upalimo svijeće za Zoricu, za Gorana, za Branimira i za svu djecu koja su postala žrtve rata.
Pomolimo se za njihove duše, jer zaborav bi bio drugi zločin nad njihovim životima. Oni su simbol onoga što je Vukovar pretrpio – čisto zlo, suprotstavljeno neuništivoj ljudskoj volji za životom, slobodom i mirom.
Neka njihova imena odzvanjaju. Neka njihova priča ostane ispričana. Za Zoricu. Za svu djecu Vukovara, Osijeka, Slavonskog Broda, Vinkovaca, Gospića, Pakraca, Zadra, Šibenika, Dubrovnika .. Hrvatske. Za budućnost u kojoj se takva zla više nikada neće ponoviti.
