Zagreb, 18. veljače 2025. – Zoran Milanović svečano je u utorak pred predsjednikom Ustavnoga suda Miroslavom Šeparovićem prisegnuo za drugi mandat predsjednika Republike Hrvatske, obvezavši se na vjernost Ustavu i obavljanje dužnosti na dobrobit hrvatskog naroda i hrvatskih državljana.
Inauguraciji je prisustvovalo stotinjak uzvanika, a pratilo je 180 predstavnika medija. Među uzvanicima je bilo i troje bivših predsjednika Republike – Stipe Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović.
Svečanosti su nazočili predstavnici institucija i udruga, Oružanih snaga, vjerskih zajednica, šefovi stranaka koje su Milanovića podržale u kampanji, članovi tima koji su mu vodili izbornu kampanju, generali iz Domovinskog rata, među njima i Ante Gotovina te obitelj i prijatelji.
Uz suprugu Sanju, na Pantovčaku su bili i njihovi sinovi Ante Jakov i Marko, kao i članovi šire predsjednikove obitelji.
Svečanost je trajala oko 45 minuta i počela je prijavkom Počasno-zaštitne bojne na platou ispred Ureda predsjednika. Nakon pregleda Počasno-zaštitne bojne predsjednik Milanović sa suprugom Sanjom Musić Milanović ušao je u svečanu dvoranu gdje su ga dočekali uzvanici i suci Ustavnoga suda u svečanim odorama pred kojima će položiti prisegu.
Nakon intoniranje državne himne “Lijepa naša domovino”, prisegu je Milanović položio predsjedniku Ustavnoga suda Miroslava Šeparovića, potom ju je i potpisao.
“Prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana. Kao hrvatski državni poglavar, držat ću se Ustava i zakona, brinuti se za poštovanje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, bdjeti nad urednim i pravednim djelovanjem svih tijela državne vlasti, čuvati nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost Republike Hrvatske. Tako mi Bog pomogao”.
Prije govora pjesmu “Cetina” izvela je Sinjska klapa
Inauguracijski govor predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića;
Dragi hrvatski građani, Hrvatice i Hrvati, dragi gosti i uzvanici,
U životu nacije ili države, kao i u životu pojedinca, neizbježna je izmjena dobrih i loših vremena, tmurnih i vedrih dana. Moramo broditi sa sviješću da život nije samo mirno more i vjetar u jedra. Ta svijest neka nam bude vodilja: ona je čvrsto jamstvo uspravnosti i pribranosti, bez obzira na smjer i bez obzira na jačinu vjetrova i valova.
Osnovni zadatak državnih institucija je sačuvati mir i sigurnost građana, pri čemu ne mislim samo na mir i sigurnost u onom najelementarnijem – tjelesnom – smislu. Drugi, gotovo jednako važan cilj je da teška vremena ne budu ujedno i dramatična vremena. Također, da se ne prelome najviše preko leđa najslabijih i najmanje zaštićenih, a da od dobrih godina ne profitiraju samo oni koji su najbliže centrima moć, najagresivniji, najkompetitivniji. Nejednakost i korupcija podmuklo nagrizaju socijalnu strukturu poput opake bolesti.
Potrebno je graditi i usavršavati zakonske i društvene mehanizme koji će donijeti i doprinijeti tome da u lošim vremenima ne klonemo ni materijalno ni duhom, a da u vremenima prosperiteta zadržimo realnost i dodir s čvrstim tlom.
Posljednjih godina često sam ponavljao da je samo nama, i nikome osim nas, stvarno stalo do naše zemlje. Vjerujem da su svi dobronamjerni ljudi shvatili tu konstataciju onako kako sam mislio i osjećao. Druge države i nacije, u pravilu, ne žele nam zlo i ne rade protiv nas, ali u izboru između svojih interesa i našeg boljitka, kad do takvog izbora dođe, uvijek će se odlučiti za svoje interese. Pa i naši prijatelji i saveznici.
Ovo nije ni žalopojka, ni kritika, ni neko uskogrudno zatvaranje u sebe bilo koje vrste. Ovo je realnost svijeta u kojem živimo. Ovo je poziv da se prestanemo zanositi iluzijama da će se netko izvana pobrinuti za nas kad nam bude teško ili kada nam stvarno bude trebalo. Možda malo, ali realno: nikad nije i nikad neće.
Ništa nam nikada nije darovano. Sve što je Hrvatska postigla zasluga je samo naših ljudi. Prije svega onih koji su dali svoj život i svoje zdravlje u obrani naše slobode. Njima ćemo zauvijek biti dužni i koliko god se trudili – a prisežem da ćemo se truditi! – taj dug nikad ne možemo u potpunosti vratiti. Jedino je nama, ponavljam, i nikome osim nas, stalo do ljudi koji su nas spasili od agresorskog pokoravanja svojom hrabrošću, požrtvovnošću i svojom vještinom.
Naša trajna zahvalnost tim ljudima nije ni slava rata, ni trijumfalizam, ni naslada nad nesrećom drugih, poraženih. To je oda slobodi i podsjetnik za što smo sve sposobni kao nacija kad nas vode plemeniti motivi i kad nas ujedine najviši ideali.
Jedino je nama istinski važno kakvo je naše obrazovanje na svim razinama, kakvo je naše javno zdravstvo i naše pravosuđe, kako se kroji pravda. Jedino se nas tiče kako živi naš narod. I unatoč rastu BDP-a, niskoj nezaposlenosti pa i povećanju kreditnog rejtinga, preveliki broj naših ljudi danas živi na rubu dostojanstva ili trpi neki oblik poniženja, usprkos poštenom radu ili pošteno zarađenoj mirovini. Samo je nama u interesu da nam institucije budu neovisne, profesionalne i odgovorne, kao i mediji, ili kako to boje zvuči, novinarstvo. To je, uz ostalo, preduvjet stabilnosti i funkcionalnosti našeg ustavnopravnog poretka i našeg demokratskog sustava. To je jednostavnim jezikom štit od samovolje i tiranije.
Kome su, osim nama, važni Hrvati u prijateljskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini? Tko će se, osim nas, založiti za njihova ugrožena politička prava i za obranu njihova konstitutivnog statusa? Nitko se umjesto nas neće prihvatiti tog nezahvalnog posla, koji je naša povijesna, ustavna i prije svega, moralna obaveza.
Ključno je da budemo samokritični i kao pojedinci, i kao vlast, i kao društvo. Snaga je u poznavanju vlastitih slabosti i u priznavanju vlastitih stranputica. A gotovo da i nema veće slabosti od mržnje, šovinizma ili nepovjerenja prema onima koji su drukčiji od nas u nekom od brojnih slojeva, a svih ih imamo, identiteta, prema onima koji su slabiji, trenutno ili stalno slabiji. Malo je toga što je tako pogrešno kao veličanje najmračnijih epizoda vlastite povijesti, a svaka ih nacija ima.
Teško da ima većeg kukavičluka od osporavanja domoljublja, ikome, na temelju razlike u mišljenju, na temelju razlike u nacionalnoj, vjerskoj ili rasnoj pripadnosti. Kao što sam rekao na ovom mjestu prije pet godina, ovo je kuća za sve nas.
Dame i gospodo, dragi prijatelji, dragi građani, današnji svijet gotovo je neprepoznatljiv u odnosu na svijet otprije 40 ili 50 godina kada sam ja i mnogi od nas stasali i formirali se, on je u stvari neprepoznatljiv u odnosu na svijest od samo prije pet, najviše deset godina. Mijena traje i u ovom času. Iščezava jedno, a na horizontu se javlja nešto drugo što je još uvijek nejasno, neizvjesno, zbunjujuće i što plaši. Zvuči kao uvjerljiv opis kaosa. Zvuči kao nagovještaj zanimljivog i zahtjevnog doba, iz kineske kletve.
Čini se da su se pojavili i očito se javljaju novi gravitacijski centri globalne moći, koje se ne može ignorirati u oblikovanju slike budućeg svijeta. Na nama je da osmislimo nacionalnu politiku koja će najviše doprinijeti našim interesima u tom novom svijetu, u novom kontekstu, u novoj paradigmi. U tom poslu ne smijemo imati nikakvih, ili barem ne previše predrasuda i dogmi. Mir, sigurnost i dostojanstvo hrvatskih ljudi ne mogu i neće biti žrtva ničijih privatnih ambicija ili fiksacija.
Nema potrebe da se ishitreno guramo u prve redove u stvarima na koje ne možemo znatnije utjecati, koje ne možemo promijeniti, koje vrlo često ne razumijemo, ne zbog manjka pameti nego zbog okolnosti. Politički avanturizam i slijepa sljedba znali su Hrvate u prošlosti stajati.
Naša je obaveza prema hrvatskoj povijesti i hrvatskoj budućnosti, prema našim precima i našoj djeci, da se u međunarodnim odnosima zalažemo za mir, za dobrosusjedsku povezanost i za diplomatsko rješavanje konflikata među državama i narodima. To nije naivnost, to nije iznevjera zapadnih političkih i vojnih saveza, kojima pripadamo i kojima ćemo pripadati, i to je bila dobra odluka. To je naprosto borba za vlastite interese. To pogotovo nije iznevjera zapadnih ili europskih vrijednosti, koliko god bilo sve manje jasno koje su to vrijednosti i tko ih zastupa.
Rat je najdublji i najotrovniji mogući društveni poremećaj, goreg nema. Ne kaže se zaludu da je pobjeda druga najgora stvar koja se može dogoditi u ratu. Citirat ću riječi predsjednika Kennedyja: „Nikad ne smijemo pregovarati iz straha. Ali nikad, baš nikad strahovati od pregovora.“
Mirotvorstvo i miroljubivost nisu sinonimi za naivnost. Nema dileme da moramo ojačavati svoje oružane snage u svakom pogledu. Hrvatska vojska mora biti sposobna zaustaviti napad na neovisnost i teritorijalni integritet te ispunjavati preuzete obaveze u sklopu svih saveza kojima pripadamo pri čemu te obaveze treba tumačiti pošteno, lojalno, ali u našem interesu. Međutim, ne slažem se s tezom prema kojoj „sigurnost nema cijenu“. Ta je teza praktični neodrživa i u svojoj biti nejasna.
Vojska i suvremena oružja, pa i ne ona baš najsuvremenija, iziskuju vrtoglave troškove, sve vrtoglavije na koje mi ne možemo utjecati, a naši resursi su ograničeni. Ne bi trebali dopustiti da obrambeni izdaci progutaju novac za sve ostalo što naš život čini smislenim i ispunjenim. Hoćemo li se zbog nabave oružja odreći javnih ulaganja u znanost, u kulturu i umjetničko stvaralaštvo, u sport, u nove tehnologije? Što ćemo, zapravo, braniti oružjem, koje je uvijek ograničeno, treba ga imati, ako zapustimo ono što je proslavilo i još uvijek slavi hrvatsko ime u svijetu, ono što nas čini modernom i samosvjesnom, malom, ali nacijom, povijesnom nacijom?
Želim da budemo pronicljivi i proračunati. Zdrava skepsa, ništa manje i ništa više. Pozivam da razgovaramo i uključimo u razgovor sve najodgovornije ljude i najbolje stručnjake. Potrudimo se da razumijemo narav eventualnih ratova budućnosti, pa da o nabavi oružja i opreme razmišljamo iz te perspektive. Nemojmo biti povodljivi i panični: to nikad nisu dobri saveznici, nikada u odlučivanju, a naročito ne u zanimljivim i turbulentnim vremenima koja se događaju i u kojima sudjelujemo. Upregnimo i stimulirajmo hrvatsku pamet i industriju, pa da ne uvozimo ono što, objektivno, možemo sami proizvesti, možda toga nema puno, ali postoji. I to se ne odnosi samo na oružje i vojnu opremu.
Dame i gospodo, tijekom 19. i 20. stoljeća individualizam se etablirao kao jedno od glavnih obilježja, motora zapadnog kapitalističkog svijeta, pa onda, naravno, i našeg društva u zadnjih najmanje 35 godina. Moje je duboko uvjerenje da je individualizirano društvo humano i zdravije od onog zasnovanog na nekoj prisilnoj varijanti kolektivizma, jer je slobodnije, demokratskije, znatiželjnije, prosperitetnije. No postoji i naličje i vrlo dobro znamo koje je to naličje. Individualizam neizbježno dovodi do kidanja ili slabljenja naših društvenih veza, a bez toga nema aktivne solidarnosti. Društvene mreže, ne da nisu dostojna zamjena nego su u mnogo čemu opasnost.
Važno je da budemo povezani s obitelji, prijateljima, rodbinom, sa susjedima, kolegama, sa zajednicom u kojoj živimo. Od toga se sastoji najžilavija brana socijalnoj isključenosti i letargiji, bezvoljnosti i bezdušnosti. Dobrobit naše zemlje u velikoj mjeri ovisi o spremnosti da brinemo jedni o drugima, neovisno o razlikama i neslaganjima koje postoje, ali koje u svojoj biti i nisu prevelike. Dajmo do znanja bližnjima i bliskima da se imaju na koga osloniti. Nevolje će proći bezbolnije uz spoznaju da nismo prepušteni sami sebi, da nismo zaboravljeni na nekoj hladnoj vjetrometini. To je najučinkovitije sredstvo za rastjerivanje straha od nepredvidive sutrašnjice, od jeze bezličnosti.
S tom vjerom, s vjerom da nećemo ostaviti jedni druge u presudnim trenucima – živjeli, i živjela naša Hrvatska!”
Na sam kraj svečanosti, klapa Trogir izvela je “Bodulsku baladu”, učenica Chriztel Renae Aceveda pjesmu “Dej mi, Bože, oči sokolove”, a Ansambl Lado fragmente iz “Slavonske kraljice”.
Milanoviću novi petogodišnji mandat službeno počinje od srijede, a predsjednik Republike je i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH.đ
Supruga Sanja izabrala je cvjetne aranžmane od plavo-ljubičaste perunike/irisa kojima je za inauguraciju ukrašen Ured predsjednika.
Perunika je hrvatski nacionalni cvijet, rasprostranjena je u prirodi širom Hrvatske i ima simboličan značaj – simbolizira otpornost i snažan duh hrvatskih ljudi, izdržljivost Hrvatske u teškim vremenima i njezinu sposobnost da prevlada nedaće. Perunika se smatra i simbolom mira među narodima.
Cvjetne aranžmane osmislila je i postavila zagrebačka arhitektica i floristica Boška Bahtijarević. “Cvjetni aranžmani promišljeno su oblikovani kako bi naglasili formu i strukturu, pri čemu ravnoteža, kontrast i tekstura stvaraju snažan vizualni dojam”, ističe Bahtijarević.
Njihova prisutnost, dodaje, “obogaćuje prostor suptilnom elegancijom, donoseći osjećaj mira i harmonije, a istovremeno poštujući značaj i atmosferu samog događaja”.
Životopis i imovinska kartica Zorana Milanovića
Milanović je rođen 30. listopada 1966. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu.
Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1991., a iste je godine kao odličan student dobio Rektorovu nagradu.
Nakon studija, profesionalnu karijeru započeo je kao stažist na Trgovačkom sudu u Zagrebu, a od 1993. radio je u Ministarstvu vanjskih poslova.
Bio je sudionik mirovne misije OESS-a u Azerbajdžanu 1994., a od 1996. do 1999. djelovao je kao savjetnik u hrvatskoj misiji pri Europskoj uniji i NATO-u u Bruxellesu, gdje je i magistrirao pravo Europske unije na Flamanskom sveučilištu 1998. godine.
Milanović je 2003. postao pomoćnik ministra vanjskih poslova zadužen za političku multilateralu, a godinu kasnije taj mandat stavio je na raspolaganje i na poziv tadašnjeg predsjednika SDP-a Ivice Račana postao član Izvršnog odbora SDP-a i međunarodni tajnik te stranke.
Nakon smrti Ivice Račana 2007. godine, Milanović je na unutarstranačkim izborima izabran za predsjednika SDP-a, a iste godine djelovao je i kao predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora između Hrvatske i Europske unije.
Početkom 2008. postao je zastupnik u Hrvatskom saboru, a do 2011. godine bio je i predsjednik Kluba zastupnika SDP-a u Saboru te član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav.
Predvodeći Kukuriku koaliciju, odnio je pobjedu na parlamentarnim izborima 2011. godine i postao predsjednik desete Vlade RH.
Tijekom njegovog mandata Hrvatska je 2013. postala članicom Europske unije.
Nakon gubitka parlamentarnih izbora 2015. otišao je s mjesta premijera, a nakon parlamentarnih izbora 2016. godine otišao je i s mjesta predsjednika SDP-a te je osnovao privatnu tvrtku koja se bavi konzultantskim uslugama.
Nakon povratka u politiku 2019. godine, kandidirao se i pobijedio na predsjedničkim izborima te 2020. postao peti predsjednik Republike Hrvatske.
Milanović je po drugi puta izabran za hrvatskog predsjednika prije nešto više od mjesec dana, 12. siječnja, kada je u drugome krugu pobijedio protukandidata Dragana Primorca.
U braku je sa Sanjom Musić Milanović, doktoricom znanosti iz područja epidemiologije, od 1994. godine s kojom ima sinove Antu Jakova i Marka.
Imovinska kartica: visoka plaća, stan u Zagrebu, ušteđevina i nasljedstvo
Prema podacima iz imovinske kartice, Milanović kao predsjednik RH prima plaću od 6300 eura neto.
Supruga mu od 2004. radi u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo gdje u prosjeku mjesečno prima 2794 eura neto. Musić Milanović ima i mjesečna primanja iz nastavne djelatnosti od oko 1784 eura neto.
Milanović ima kredit u HPB-u iz 2016. godine od 92.905 eura, s mjesečnim anuitetom od 597 eura, uz kamatnu stopu od 4,40 posto.
Sa suprugom posjeduje stan u Zagrebu površine 127 kvadratnih metara, približne vrijednosti od 252.836 eura, a stekli su ga kreditom.
Naslijedio je stan i garažu u Zagrebu, oranicu u Glavicama te oranicu, livadu i vikendicu sa zemljištem u Solinama, no nije jedini vlasnik tih nekretnina, već suvlasnik.
Milanović je uoči preuzimanja svog prvog mandata kao predsjednika prebacio upravljanje svojom konzultantskom tvrtkom EuroAlba Advisory na knjigovodstveni servis čime je prestao biti njezin direktor, no i dalje ima poslovni udio.
Milanović ima i štednju od 140.000 eura.
Izvor i Foto: Hina
