Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i ne-Srbima na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Zadarsko zaleđe igralo je ključnu ulogu u Domovinskom ratu. Bitka za Zadar, koja se odvijala sjeverno i istočno od grada Zadra, bila je vojna borba između Jugoslavenske narodne armije (JNA), koju su podržavali pobunjeni Srbi i Zbora narodne garde (ZNG), odnosno MUP-a.
Da bi se približno moglo vidjeti o kojem razmjeru snaga u naoružanju se radilo treba znati da su snage JNA i TO raspoređene u potpori kampanji sastojale su se od oko 145.000 vojnika, 1.100 tenkova, 700 drugih oklopnih vozila i 1.980 topničkih cijevi, uz potporu jugoslavenskih zračnih snaga i mornarice. Hrvatska vojska uz sastavnice MUP-a u to vrijeme imali su uglavnom pješačko naoružanje, uz vrlo mali broj topničkih cijevi. Tek poslije “Rujanskog rata”, odnosno rat za vojarne, a po dostupnim podacima iz sredine siječnja 1992. godine, Hrvatske snage su zapovijedale sa 155.772 vojnika i na raspolaganju su imali 216 tenkova, 127 drugih oklopnih vozila i 1.108 topničkih cijevi.
Toga 11. rujna 1991. godine, iz smjera Obrovca, oklopne snage 9. kninskog korpusa JNA, pobunjenim Srbima, dragovoljcima i četnicima, pokrenuli su napad na zadarsko zaleđe.
Branitelji, koji su u to vrijeme bili malobrojno i slabo naoružani, uglavnom pješačkim naoružanjem, odupirali su napad te su uspjeli uništiti jedan oklopni transporter, ali zbog nadmoći JNA, hrvatski branitelji morali su se povući iz mjesta Jasenica, Maslenica i Rovanjska. Nakon povlačenja branitelja iz navedenih mjesta, Kruševo je ostalo u potpunom okruženju. Jedini izlaz iz Kruševa bio je morskim putem u Novi Grad. Nakon što su branitelji napustili Kruševo, ono je ostalo prazno tri dana, nakon čega su oprezni neprijatelji uspjeli ući i okupirati ga, što ujedno govori o, iako slabo naoružanim braniteljima, o njihovoj odlučnosti da obrane svoje domove i njihovoj hrabrosti.
Također, 11. rujna neprijateljske snage zauzimaju maslenički most i i Novsko ždrilo, čime je prekinuta posljednja preostala cestovna veza između Dalmacije i ostatka Hrvatske.
Ovi događaji predstavljaju ključne trenutke u Domovinskom ratu i odražavaju hrabrost i odlučnost hrvatskih branitelja u obrani svoje domovine. Danas se sjećamo ovih događaja kako bismo odali počast onima koji su dali svoje živote za slobodu svoje domovine.
Novsko ždrilo oslobođeno je 1993 u operaciji Maslenica, a Kruševo u operaciji Oluja 1995. godine.
Bitka se odvijala u drugoj polovici rujna i početkom listopada 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Iako su početne naredbe JNA bile da se ukine hrvatska opsada vojarni JNA u gradu i izolira regija Dalmacija od ostatka Hrvatske, naredbe su tijekom bitke izmijenjene da bi uključivale i osvajanje luke Zadar u centru grada.
Napredovanje JNA podržavale su Jugoslavenske zračne snage i mornarica. Borbe su stale 5. listopada, kada su sukobljene strane postigle sporazum o prekidu vatre nakon što je JNA došla do predgrađa Zadra i blokirala sve kopnene pravce prema gradu.
Naknadni pregovori rezultirali su djelomičnim povlačenjem JNA, obnavljanjem cestovnog pristupa Zadru preko Jadranske magistrale i evakuacijom objekata JNA u gradu. Iako luka nikada nije bila osvojena od strane JNA, bila je blokirana od strane Jugoslavenske mornarice.
Milorad Pupovac, rođen u Ceranju Donjem, općine Benkovac, poznati je Hrvatski građanin Srpskog porijekla, predsjednik je Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i saborski zastupnik iz redova nacionalne manjine. Njegovo zalaganje je da podsjeća Hrvate i međunarodnu zajednicu da su Hrvati “ubijali” nenaoružane, stare i nemoćne Srbe i za to ga Hrvatska nagrađuje s velikim novčanim uplatama. Do dan danas, u ime pobunjenih Srba koje zastupa, nije zatražio oprost od Hrvatskog naroda, oprost za agresiju 1991-95., mučenja, silovanja, ubojstva, granatiranja, pljački, kao što to nije učinila niti Srbija. Njegovo zalaganje je da “iskopa” neku žrtvu te je pokušao prikazati kao izjednačavanje zločina Srba i Hrvata. Najveći projekt bila 12. godišnja Aleksandra Zec koja je bila kći zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, a ubijena je od strane Siniše Rimac, Muniba Suljića, Igora Mikole, Nebojše Hodaka i Snježane Živanovića, koji su bili u pričuvnom sastavu MUP-a. Naravno, Pupovac je to prikazao kao nacionalno ubojstvo Srba, ali se ustvari radilo o mafijaškom obračunu u kojem je stradala i malena Aleksandra. Zločin svakako osuđuje cijela Hrvatske javnost, kao i svaka normalna osoba. Ali, Pupovac nikada ne spominje 400 djece koja su poginula od Srpskih projektila, puščanih metaka i noževa. Tako i danas, Pupovac će rado spominjati Grubori, mjesto stradavanja nakon VRO Oluje, ali isti Pupovac neće pričati o zločinima iz njegovog kraja, iz krajeva gdje je rođen i gdje je živio. U tim mjestima ubijeno i masakrirano je 240 osoba, u razmaku od 1991-1993, dok su ta mjesta bila pod kontrolom Srpskih pobunjenika. Zašto Pupovac, koji se ujedno prikazuje kao jedan ugledni mirotvorac, ne bi pozabavio s temom o zločinima koji su počinili agresori, Srbi, koji niti danas ne priznaju Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Neka se malo posveti svom rodnom kraju, pa neka razgovara sa svojima prijateljima Srbima iz tih krajeva , neka kao mirotvorac zaustavi rat koje vode majke i očevi punih 30 godina tražeći svoje najmilije da ih dostojno pokopaju.
U travnju 2018. zadarska je policija podnijela posebno izvješće protiv Ratka Mladića, kao nadopunu kaznene prijave podignute još davne 1995. za ratni zločin u Škabrnji. Dopuna prijave dokazuje da je Mladić bio stvarni zapovjednik napada na to ravnokotarsko mjesto.
Kaznena prijava protiv Ratka Mladića za zločine u Hrvatskoj na području Dalmacije (Šibenik, Zadar, Knin, Škabrnja, Kijevo…) nije nikada podnesena niti na hrvatskim sudovima niti u Haagu.
Milan Martić je 2008. godine osudio Haški sud na 35. godina zatvora po 16 točaka optužnice za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata, uključujući progone, ubojstva, mučenja, deportacije, napade na civile i bezobzirno uništavanje civilnih područja, Hrvatska Dubica, Baćin, Saborsko, Lipovača, Škabrnja, Nadin i Bruška. Također je naredio neselektivne raketne napade na grad Zagreb 2. i 3. svibnja 1995. u kojima je poginulo sedam osoba, a više od 200 ih je ranjeno.
Milan Babić je jedni od visokih i odgovornih vođa pobunjenih Srba koji su priznali zločin protiv Hrvata, iako se izjasnio krivim po točki 1 optužnice, progonima na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi sudjelovanjem kao supočinitelj u Udruženom zločinačkom pothvatu, kažnjivo na temelju članaka 5., u zamjenu za odbacivanje preostalih optužb. Ipak, Haški sud proglasio ga je krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina zatvora, nakon čega si je oduzeo život u zatvorskoj ćeliji.
Milan Babić je osuđen na temelju toga što je još u veljači 1990., od kada je postao istaknuta politička figura Srpske demokratske stranke (SDS) u Hrvatskoj i bio je na visokom položaju u općinskom odboru SDS-a u Kninu. U srpnju 1990. postao je predsjednik Narodnog vijeća Srbije. U veljači 1991. počeo se zalagati za stvaranje neovisne srpske države u takozvanoj Srpskoj autonomnoj regiji Krajini. Zatim je u travnju 1991. godine Babić izabran za predsjednika Izvršnog vijeća te samoproglašene regije, a u svibnju 1991. postao je predsjednik svoje uprave ili vlade.
Tog ljeta Babić je postao vrhovni zapovjednik samoproglašenih oružanih snaga regije. Konačno, u prosincu 1991. postaje predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine. U relevantnom razdoblju bio je, drugim riječima, jedan od najviših i najutjecajnijih čelnika političkih Srba u regiji.
Babić je priznao da je od kolovoza 1991. do veljače 1992. pridonio progonu hrvatskog i drugih nesrpskih populacija na sljedeće načine:
– Formulirao je, promicao, sudjelovao i poticao razvoj i provedbu politika koje su unaprijedile cilj udruženog zločinačkog pothvata, a to je prisilno i trajno uklanjanje većine hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva iz otprilike jedne trećine Hrvatske;
– Bio je ključan u osnivanju, podupiranju i održavanju tijela koja su vladala takozvanom Srpskom autonomnom regijom Krajine i koja su provodila cilj udruženog zločinačkog pothvata;
– Pomagao je u reorganizaciji i regrutiranju snaga Teritorijalne obrane (TO) koje su sudjelovale u zločinima;
– Surađivao je sa zapovjednikom takozvane “Martičke policije”, koji je prema Babiću sudjelovao u počinjenju kaznenih djela;
– Sudjelovao je u pružanju financijske, materijalne, logističke i političke potpore vojnom preuzimanju teritorija;
– Zatražio je pomoć ili olakšao sudjelovanje vojnih snaga JNA u uspostavi i održavanju kontrole nad teritorijima;
– držao je etnički zapaljive govore na javnim događanjima i u medijima – propagandu koja je pomogla u oslobađanju nasilja nad hrvatskim stanovništvom i drugim nesrbima;
– Naposljetku, poticao je i pomagao u nabavi oružja i njihovoj distribuciji Srbima kako bi unaprijedio kampanju progona.
Babić je priznao kako je svjesno i namjerno sudjelovao u kampanji progona. Bio je svjestan da su počinjena kaznena djela kao što su zlostavljanje u zatvorima, deportacije, prisilno premještanje i uništavanje imovine, kako je opisano u optužnici.
