„Ako nije ništa kriv, vratit će se.“ Nikada se nije vratio. Ove riječi, koje je partizanska vlast uputila majci malog Josipa Mrzljaka 12. travnja 1945., ostale su zauvijek urezane u sjećanje jedne obitelji – i povijest grada Vukovara.
U organizaciji Ogranka Matice hrvatske Vukovar, Franjevačkog samostana, Udruge Nijemaca i Austrijanaca, Udruge Mađara grada Vukovara te Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, obilježena je 80. obljetnica i Spomendan žrtvama komunističkog terora u Vukovaru. Događaj je okupio brojne građane, potomke žrtava, povjesničare, vjernike i predstavnike crkvenih institucija kako bi još jednom – ne samo odali počast – nego i podsjetili na jednu od bolnijih i često prešućivanih stranica hrvatske povijesti.
Dan kada je tišina progovorila
Sve je počelo 12. travnja 1945., kada su u Vukovar ušle partizanske jedinice. No, umjesto oslobođenja, tog dana započinje krvavi obračun s civilima – posebno uglednim, obrazovanim i imućenim Hrvatima, Nijemcima i Mađarima, koje je novi režim proglasio „neprijateljima naroda“. Bez suđenja, bez ikakve presude, više od 888 Vukovaraca je likvidirano ili nestalo u sabirnim logorima. Njihova imovina je oduzeta, a sudbine izbrisane iz javnog sjećanja – sve do ovakvih komemoracija.
Ispred crkve sv. Filipa i Jakova, gdje stoji spomen-križ, svake se godine pale svijeće i polažu vijenci, dok staklene ploče s imenima stradalih tiho svjedoče o zločinu koji još uvijek čeka pravdu.
Svjedočanstvo biskupa: „Ni danas ne znamo gdje mu je grob“
Svetu misu predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, rođeni Vukovarac, čiji je otac Vladimir Mrzljak bio među žrtvama poslijeratnih čistki. U potresnom svjedočanstvu, monsinjor se prisjetio vlastite obiteljske tragedije:
“Rođen sam 1944. u Vukovaru. Moj otac je bio državni službenik, invalid, nije sudjelovao u ratu. Došli su po njega 12. travnja 1945. i rekli mojoj majci: ‘Ako nije ništa kriv, vratit će se.’ Nikada se nije vratio, niti znamo gdje je završio. Tražili smo ga, ali za vrijeme Jugoslavije o tome se nije smjelo govoriti. Krivac je poznat – to je Komunistička partija,” rekao je biskup.
Dodao je i kako su brojne druge obitelji prošle istu sudbinu, te istaknuo kako se Hrvatska još nije u potpunosti suočila s nasljeđem tih zločina:
“Nismo se oporavili ni od Bleiburga, ni od križnih putova, ni od Domovinskog rata. A još uvijek ne znamo gdje su mnoga tijela, gdje su grobovi. Govorilo se da su neke žrtve prevezene u Srijemsku Mitrovicu, druge na Adicu. Istraživanja su nužna, no pitanje je kolika je volja vlasti da se to do kraja rasvijetli.”
Imena koja ne smiju biti zaboravljena
U sklopu obilježavanja u Pastoralnom centru sv. Bono otvorena je i izložba te održano predavanje „Odjeci i oblici žrtve – sakralne teme u kiparstvu akademskog kipara Slavena Miličevića“. Umjetnost je još jednom pružila prostor za dostojanstveno izražavanje boli, sjećanja i pijeteta.
Spomendan nije bio samo prisjećanje, već i svojevrsni vapaj za istinom. U vremenu kada se povijesne istine često relativiziraju, ovakvi trenuci postaju ključni za očuvanje identiteta i dostojanstva jednog naroda.
– Matica hrvatska je izdala i knjigu pokojnog istraživača Mirka Kovačića pod naslovom „U potrazi za istinom“, koja je pokušala prikupiti imena i činjenice. Nažalost, knjiga je nestala iz javnosti, a mnogi tragovi ostaju u magli. Ali sjećanja žive – kazao je Mrzljak.
Nada u istinu
Dok stotine imena svijetle sa staklenih ploča u tišini parka pred crkvom sv. Filipa i Jakova, poruka ovogodišnjeg Spomendana ostaje snažna: istina ne smije ostati zakopana. Zločin bez kazne ostaje rana koja gnoji kroz generacije. Zato se sjećamo. Zato govorimo. Zato ne odustajemo.
Vukovar pamti. Hrvatska pamti. I traži – pravdu.
