U tišini koja zavlada već od jutarnjih sati, dok zvona šute, a crkvena vrata širom su otvorena za svakog tražitelja smisla, započinje najsvetiji trenutak kršćanske godine – Veliki petak, dan muke, križa i smrti Isusa Krista. To nije tek spomendan iz prošlosti, već živa i duboka prisutnost događaja koji su promijenili svijet – dan kad se Božja ljubav razapela na drvo zbog čovjekove tame.
Petak prije Uskrsa u srcima vjernika odzvanja bolnim, ali svetim tonovima. Crkva se ne oglašava zvonjavom, oltari su ogoljeni, bez cvijeća, svijećnjaka i svečane misne žrtve – sve je to znak žalosti, ali i istine o Učiteljevoj potpunoj predanosti volji Očevoj. Oltar ostaje prazan kao podsjetnik na ono što se dogodilo na Golgoti – mjesto boli postalo je mjesto pobjede.
Boja koja se koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede, čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izražajnosti ovoga slavlja.
U središtu Velikog petka stoji križ. Ne kao simbol poraza, već kao najdublji znak ljubavi. U 15 sati, u času kada je Isus predao duh, puk se okuplja u crkvama diljem Hrvatske. U tišini i sabranosti vjernici slušaju navještaj Gospodinove muke, osobito iz Evanđelja po Ivanu, klanjaju se križu, ljube ga i primaju svetu pričest. I tu nema glamura, nema pompe – samo srce koje plače i nada koja šapuće.
Pjeva se stara tužaljka: ”Usta moja, opjevajte”, koja stavlja u usta trpećem Isusu dobročinstva koja je Bog učinio svome narodu u povijesti spasenja, a narod svoga Mesiju daje razapeti na križ, ruga mu se, poji ga octom, probada mu bok kopljem.
Post i nemrs, kao duhovna disciplina, nisu puka crkvena zapovijed. Oni su izraz poštovanja, suosjećanja i pokajanja. Katolici se toga dana odriču mesa, a ujedno se poziva na umjerenost u jelu. To je dan kada se ne jede da bi se više molilo, kada se šuti da bi se više čulo ono što srce govori.
U Dalmaciji, osobito u južnim krajevima, duh Velikog petka dobiva i snažan vizualni pečat kroz običaj žudija – mladića odjevenih u odore rimskih vojnika koji stražare uz Kristov grob. Njihova budnost i stasita tišina podsjećaju da je smrt samo privremena – jer uskoro dolazi Uskrs.
A kako to često biva u hrvatskoj tradiciji, i hrana tog dana nosi poruku. Stolovi su skromni, ali puni duha – grah, riba, kompoti, suho voće, štrudle od sira, tijesta s orasima i makom. Na kontinentu prevladavaju jela od graha i oraha, dok primorje miriše na more i pečenu ribu. I dok se tijelo odmara od obilja, duša se hrani smislom.
Veliki petak nas poziva da usporimo, da se zagledamo u križ ne kao u poraz, već kao u početak. Da se poklonimo Onomu koji nije samo patio, nego nas je u toj patnji pomirio s vječnošću.
U danu kad je Isus umro, nada nije nestala – već je ukopana kako bi iz groba niknuo život. I zato, dok šutimo i molimo, znamo: uskrsno jutro već se rađa u sjeni križa.
