Na prvi pogled, Dalj djeluje kao idilično slavonsko selo, zagrljeno Dunavom, u kojem priroda šapće svoju priču mira i plodnosti. No, ispod te tišine, duboko urezane u svaku ulicu, svaki pogled prema vodi, krije se neispričana drama — tužna i krvava priča jednog naroda koji je platio visoku cijenu za svoju slobodu.
Do 1991. godine, Dalj je bio mjesto suživota — dom za više nacionalnosti, zajednica u kojoj su ljudi dijelili svakodnevicu, posao i školu. No, s prvim znacima raspada Jugoslavije i proglašenjem neovisnosti Hrvatske, sve se mijenja. U travnju 1991. godine, pobunjeni Srbi postavljaju barikade, a iznad sela se nadvija prijetnja pripajanja tzv. “SAO Krajini”. Ta prijetnja vrlo brzo postaje krvava stvarnost.
U ranim jutarnjim satima kolovoza te iste godine, Dalj postaje bojište. JNA i srpske paravojne postrojbe kreću u brutalni napad na hrvatske policajce, gardiste i pripadnike civilne zaštite. Tog dana, pod okrutnim barutom i tenkovima, ubijeno je 39 hrvatskih branitelja. Civili, žene, djeca i starci iz Dalja, Aljmaša i Erduta bježe prema Osijeku, spašavajući goli život.
Selo koje je nekada živjelo u različitosti, sada postaje poprište progona, stradanja i zločina. Dva tjedna nakon okupacije, nekoliko Hrvata iz Dalja biva uhićeno i zadržano u lokalnoj policijskoj postaji. Sedamnaestog listopada, jedanaestorica njih bivaju streljani i zakopani u masovnu grobnicu u selu Čelija. Zločin koji je, unatoč brojnim svjedocima, gotovo prešućen godinama.
Ubojstva su se nastavila sve do 18. travnja 1992. godine, kada su srpski pobunjenici u dva autobusa ugurali sve nesrpske stanovnike Dalja – 90 Hrvata, 11 Mađara, 2 Bošnjaka i 1 Slovaka – i protjerali ih. Odvezli su ih do Sarvaša, gdje su ih natjerali da pješke pređu preko miniranog područja prema Osijeku.
Za ove zločine, pravda je došla presporo i preslabo. Iako je optužnica podignuta i saslušano 28 svjedoka, samo je jedan čovjek – Vlastimir Denčić – osuđen, i to na simboličnih četiri godine i šest mjeseci zatvora. Drugi, Zoran Kecman, oslobođen je. Imena poput Đorđa Čaloševića, Jovice Milinkovića i arkanovaca i dalje lebde u zraku, neka neprocesuirana, neka zaboravljena.
Dalj danas šuti, ali sjeća se. Masovne grobnice, protjerivanja, smaknuća – nisu samo brojke, već rana na savjesti čovječanstva. Dok se u proljeće Dunav ponovno budi i teče svojim tihim tokom, on nosi i podsjetnik na one koji nisu dočekali slobodu.
Dalj je simbol. Simbol boli, ali i upornosti naroda da opstane, da svjedoči i da nikada ne zaboravi. Ova tragična priča nas ne samo podsjeća na strahote rata, već i na odgovornost da pravda, koliko god sporo dolazila, mora biti zadovoljena.
Jer zaborav ubija drugi put. A Dalj ne smije biti zaboravljen.
