U tišini uskrsnog jutra, kad se tama Velike subote povukla pred svjetlom novoga dana, započinje priča o najdubljoj tajni kršćanske vjere. Nije to priča o spektakularnim ukazanjima, niti o dokazima koji bi zauvijek zatvorili usta sumnjičavcima. To je priča o praznom grobu. Tišini. Pitanju koje odzvanja vjekovima: što znači kad tijela nema?
Prema evanđelistu Ivanu, na to zagonetno mjesto prve dolaze tri osobe: Marija Magdalena, apostol Petar i ljubljeni učenik Ivan. Svaki od njih nosi svoju bol, svoje pitanje i – svoj način gledanja. Marija gleda srcem ranjenim tugom – za nju je grob još jedno mjesto gdje je netko učinio nepravdu. Petar gleda očima razuma – analizira, proučava, traži tragove. Ali Ivan… on gleda očima vjere. I povjeruje.
Upravo nas to velečasni Anđel Katanec poziva da učinimo i mi: da prestanemo tražiti dokaze, prestanemo tražiti logiku tamo gdje vlada otajstvo, i počnemo gledati očima koje se ne boje vjerovati.
Tri osobe. Jedan prazan grob. Tri različita pogleda. Samo jedan – vjera.
Prazan Isusov grob ostaje do danas simbol koji zbunjuje. Za jedne – znak krađe, prevare, nedovršene priče. Za druge – zagonetka bez ključa. Ali za nas, koji vjerujemo – to je pečat Božje pobjede nad smrću. To je znak da smrt nije kraj, nego novo rađanje. To je podsjetnik da Isus nije nestao – On je uskrsnuo!
I Crkva, u svojoj mudrosti, ne nudi nam ni prizor raspetoga ni susret s uskrslim odmah. Ona nas prvo poziva da stanemo pred grob. Da u tišini srca promislimo: što za mene znači prazan grob? Je li to razlog za strah – ili razlog za nadu?
Jer svatko od nas nosi neki svoj prazan grob.
Svatko od nas oprostio se od nekoga koga je volio. Znamo što znači stajati pred hladnim kamenom, znamo osjećaj gubitka i tišinu koja slijedi. Ali i u toj tišini, ako pažljivo slušamo, čujemo šapat uspomena, čujemo smijeh, riječi, osjećamo zagrljaje koji ne blijede. I tad znamo: smrt ne gasi sve. Ljubav ne prestaje. Život se ne može zatvoriti u grob.
I kao što naši najmiliji žive u našim srcima, tako i Isus Krist – Uskrsli – ne pripada prošlosti. On je danas živ. On je s nama. On živi u svakome tko vjeruje, tko ljubi, tko se ne boji izabrati dobro i istinu.
Uskrs nije tek blagdan prošlosti – on je poziv na nov život.
Kristovo uskrsnuće nije puka utjeha. To je nova stvarnost. Ako vjerujemo da je On uskrsnuo, tada znamo da smrt više nema zadnju riječ. Tada znamo da nismo sami. Da je On s nama – sve dane, do svršetka svijeta.
Uskrs nas zato ne poziva na nostalgiju, nego na obnovu nade. Ne na bijeg od stvarnosti, nego na hrabrost da je gledamo – očima vjere. Velečasni Katanec nas podsjeća: “Tri su osobe bile na grobu, gledale isti prizor, ali su stigle do različitih zaključaka.” Marija – tuga. Petar – potraga. Ivan – vjera.
Naša je zadaća, kao kršćana, da ne ostanemo samo u analiziranju ili tugovanju. Pozvani smo da budemo kao Ivan – da vidimo i povjerujemo. Da u svijetu punom tame budemo oni koji nose svjetlo uskrsne nade. Da u svijetu punom straha budemo oni koji znaju: Uskrsli je s nama.
Jer ako je On pobijedio smrt, tada i mi možemo pobijediti svaki svoj križ. I ako je grob prazan – tada je srce puno. Puno vjere, života i ljubavi koje ne prestaje.
Uskrsli Gospodin živi. I s nama je. Sada. I zauvijek. Amen
Uskrs – više od blagdana. To je životna odluka.
Na Uskrs se ne slavi samo jedan povijesni događaj, već se bira pogled na svijet. Hoćemo li gledati s tugom, sumnjom, ili vjerom? Odgovor se skriva u praznom grobu – i u srcu svakoga od nas.
Neka nas ove riječi velečasnog Katanca pozovu da svakog dana vježbamo “gledati očima vjere”. Jer – to je prava stvarnost.
Velečasni Anđelko Katanec, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, svojim životnim i duhovnim putem utjelovljuje spoj predanosti, obrazovanja i otvorenosti prema suvremenim izazovima Crkve. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom kraju, u Donjoj Zelini, u Osnovnoj školi »Ksaver Šandor Gjalski«, a duhovni poziv dalje ga vodi kroz gimnazijsko obrazovanje u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, gdje 2002. i maturira.
Bogoslovne studije započinje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a svoj intelektualni i duhovni rast nastavlja u srcu Crkve – Rimu, gdje kao pitomac glasovitog zavoda Germanicum et Hungaricum završava teološki studij na prestižnom Papinskom sveučilištu Gregoriana.
Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 20. lipnja 2009., a svoju prvu pastoralnu ljubav dijeli s vjernicima zapadnog Zagreba – kao kapelan u župama Prečko i Malešnica. Od 2016. godine, preuzima posebno osjetljivo i važno poslanje povjerenika za pastoral migranata i turista Zagrebačke nadbiskupije. U toj ulozi predvodi svete mise na engleskom i korejskom jeziku, svjedočeći univerzalnost Kristove poruke u zagrebačkoj katedrali i crkvi sv. Blaža.
U duhu nove evangelizacije, velečasni Katanec iznimno je prisutan i u medijima. Na Laudato televiziji redovito prevodi i komentira Papine kateheze i nedjeljne Angeluse, dok na valovima Radio Marije uređuje emisiju Biti prijatelj, a na Radio Sljemenu svakog jutra duhovno ohrabruje slušatelje meditacijom Hvaljen Isus i Marija.
Njegovo svećeničko poslanje ne poznaje granice – bilo da propovijeda na korejskom jeziku, prevodi riječi Svetog Oca ili ulazi u domove putem etera, velečasni Anđelko Katanec ostaje pastir blizak čovjeku i vremenu u kojem živi.
Izvor: Vatican News, Wikipedija, Foto: Hrvatski katolički radio
