Topla priča iz djetinjstva gospođe Mande podsjeća nas na vrijeme kada je Uskrs značio više od čokolade i šarenih pisanica – bio je to trenutak skromnosti, poštovanja i istinske sreće.
Kad zatvori oči, gospođa Manda i danas jasno vidi svaku šaru na plisiranoj suknji koju je nosila tog jutra. Slavonsko selo, probuđeno u praskozorje Uskrsa, mirisalo je na domaći kruh, svježe pokošenu travu i kulen iz bakinog ormara. Bilo je to prije šezdesetak godina, ali u njezinim mislima, sve je još živo – kao da se dogodilo jučer.
“Svi smo nosili istu garderobu,” s osmijehom se prisjeća. “Sve se šivalo kod jedne šnajderice. Nije bilo modne piste, ali je bilo poštovanja – prema sebi, prema drugima, i prema danu koji dolazi. Skromniji su nosili što se imalo, bogatiji možda nešto bolje, ali u očima djece – svi smo bili isti.”
Uskrs je značio obnavljanje. Ne samo garderobe, već i duha. U tim danima sirotinje i ponosa, nova haljinica ili par sandala bili su simbol nade, ali i duboko ukorijenjen običaj.
“Kad bismo se vratili iz crkve, odmah bi skinuli sve sa sebe – pa i gaće!” smije se Manda. “Sve se čuvalo kao zlato. Sandale koje sam dobila za Uskrs bile su s turske akcije – šest dinara, preslatke! Nosila sam ih s ponosom, ali samo u posebnim prilikama.”
Uskrs, Ivanjdan, kirvaj – to su bili trenuci kad je “nova roba” bila više od odjeće. Bila je znak poštovanja prema svetkovini, prema običajima i zajednici.
“To je bio običaj. Ideš u crkvu, u šetnju, na kirvaj – u novom. To je bilo sveto pravilo.”
Poseban je bio i sam uskrsni dan. Ustajalo se u šest. Blagoslov jela bio je središnji događaj jutra. Uzbuđenje se osjećalo u zraku, a svaki komad odjeće brižno je biran i peglan.
“Za Uskrs bi imala dvije kombinacije. Jedna za blagoslov, druga za veliku misu. Sve je šila naša šnajderica. Imala sam plisiranu suknju, šarenu majicu i odjeću. Bila sam ponosna. Nisam imala neku bogatu odjeću – ali uvijek je bila čista, uredna i skromna.”
No Uskrs nije bio samo vanjski sjaj – bio je i obiteljska svečanost. Blagoslovljena hrana jela se odmah. Nije se pitalo jesi li gladan – jelo se s poštovanjem.
“Mrvice se nisu bacale. Sve se skupljalo – za životinje, za zemlju. Kruh se pekao kod kuće, u krušnoj peći. Mama je pekla, baka ga je kitila. Na vrhu su bile zvjezdice, križevi… premazan jajetom. Prava umjetnost.”
Poseban običaj bio je i guljenje jaja prije blagoslova – da se ljuske, jer su blagoslovljene, ne bi bacale van. Svaka stvar imala je svoje mjesto, svoju simboliku, svoju svetost.
“U našoj korpici nije bilo sira – ali bilo je šunke, kulena, kobasice, jaja, kruha, mladog luka… Tata bi odrezao pola kulena, mama kulenovu seku. Sve se slagalo s pažnjom, s dušom.”
Danas, priznaje, nije više kao nekad. Jede se kad se stigne, običaji su se prorijedili. Ali ona i njezina obitelj – još drže do tradicije.
“Djeca su se znala igrati, bilo je sirotinjski, ali sretno. Nije bilo darivanja, čokolade su bile luksuz. Ipak, to je bio pravi Uskrs.”
I dok nas reklame danas bombardiraju komercijalnim čudima, priča gospođe Mande podsjeća nas na dublji smisao Uskrsa – jednostavnost, zajedništvo i duhovnu radost.
U vremenu kad su nova odijela bila znak poštovanja, a šunka u korpici dar Božji – slavilo se s manje, ali se živjelo s više.
