Zagreb, 14. prosinac 2024. – Protiv Borivoja Radosavljevića i ostalih optuženika osumnjičenih za kazneno djelo ratnog zločina protiv hrvatskih civila iz Voćina vode se procesi na zagrebačkom Županijskom sudu.
Voćin – simbol patnje, stradanja i zločina bez kazne. U prosincu 1991. godine, pripadnici “Belih orlova” i paravojne Voćinske čete počinili su jedan od najstrašnijih masakra u Domovinskom ratu. U dva dana brutalno je ubijeno 47 hrvatskih civila, uključujući žene, starce i djecu. Zvjerstva su šokirala i najiskusnije forenzičare, ostavljajući iza sebe neizbrisive ožiljke.
Trideset i tri godine kasnije, pravda za žrtve još uvijek je daleki san. Suđenja osumnjičenima, poput Borivoja Radosavljevića, odvijaju se na zagrebačkom Županijskom sudu, ali ostavljaju “gorak okus” preživjelima i njihovim obiteljima. Radosavljević, kojeg tužiteljstvo tereti kao jednog od ključnih aktera zločina, tvrdi da u vrijeme pokolja nije bio u Voćinu. Ipak, njegovi suučesnici, poput Rajka Bojčića, u svojim su iskazima ukazali na njegovu zapovjednu ulogu, objavio je dnevno.hr.
Posebno potresna priča dolazi od Danijela Medića, tada šestogodišnjeg dječaka, jedinog preživjelog svjedoka masakra nad svojom obitelji. Iz podruma u kojem su se skrivali izvukli su ga pripadnici Voćinske čete. Svjedočio je vlastitim očima kako njegovog oca ubija susjed, Branko Oliver, član iste te postrojbe. Iako je njegov iskaz bio ključan u ranijem suđenju, sud ga je odbacio zbog dobi u vrijeme zločina, tvrdeći da njegovo sjećanje nije vjerodostojno.
Pokolj u Voćinu: Sjećanje na jedan od najsurovijih ratnih zločina – Portal Veterani
Na posljednjem suđenju, Medić je ponovno svjedočio, ali se osjećao više kao optuženi nego kao žrtva. “Okružen s 30 odvjetnika osumnjičenih, imao sam osjećaj da se sudi meni”, ispričao je nakon izlaska iz sudnice. “Kad sam spomenuo neka imena, sutkinja me opomenula da ne smijem nikoga imenovati. Sve je djelovalo uzaludno.”
Unatoč njegovim potresnim riječima, sudnica je ostala nijema.
Medić napominje iznimno neugodnu atmosferu u sudnici u kojoj se, kaže, nije osjećao dobrodošlicu: “Bio sam okružen sa oko trideset odvjetnika koji zastupaju osumnjičene… Na trenutak sam osjećao kao da se sudi meni. Zanimljivo je da su tijekom mog iskaza svi imali spuštene glave. Osobito sam to primjetio kod odvjetnika Ante Nobila. Shvaćam da nije bilo ugodno slušati što sam prošao kao dijete i to ‘zahvaljujući’ ljudima koji oni brane, ali sam se svejedno nadao nekoj ljudskoj reakciji. Sve je izostalo, pa sam im na odlasku samo rekao ‘kako vas nije sram’”, ispričao je Medić za dnevno.hr. .
Voćin nije samo mjesto masakra – on je priča o nepravdi i neuspjehu sustava da prepozna bol i patnju preživjelih. Svaka godina koja prolazi bez konačne presude za ove zločine dodatno otežava teret obiteljima žrtava.
Voćin nas podsjeća na obvezu da zločine ne zaboravimo i da pravda, iako zakasnjela, mora doći. Ne zbog osvete, već zbog mira – za mrtve, za preživjele, za Hrvatsku.
