Pravda je spora, ali dostižna. Nakon više od tri desetljeća od počinjenja zločina, bivši milicajac tzv. SAO Krajine, Vojislav Buzaković, prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, osuđen je na sedam godina zatvora za ratne zločine nad ratnim zarobljenicima i civilima nesrpske nacionalnosti u mjestu Petrovci, nedaleko od Vukovara.
Tijekom listopada 1991. godine, u jeku agresije na Hrvatsku, Buzaković je, zajedno s pripadnicima milicije tzv. SAO Krajine, proveo strašna zlostavljanja nad ratnim zarobljenicima i civilima. Među njima su bili Mihajlo i Pero Hardi, koji su pretrpjeli okrutne metode ispitivanja. Buzaković i njegov suučesnik Nikola Radojčić udarali su Mihajla šakama, gumenom palicom i dlanovima dok nije gubio svijest, pri čemu mu je izbijen zub i slomljeno rebro.
Nasilje nije završilo samo na njima. Žrtve poput Željka Varge, Mihajla Dereha i pokojnog Irineja Nađorđa prošle su kroz slične patnje pod Buzakovićevim “ispitivanjem”. Zločini su bili sustavni, nemilosrdni i ostavili su trajne fizičke i psihičke ožiljke.
Prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku, pod vodstvom sutkinje Zdenke Leko, donijela je kaznu od pet godina za svaki pojedinačni zločin, što je pretvoreno u jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
No, ostaje pitanje: je li sedam godina dovoljno za okrutnost koja je zauvijek obilježila živote žrtava i njihovih obitelji?
Dok se pravosudni sustav trudi donijeti pravdu, obitelji žrtava moraju živjeti s bolnim sjećanjima. Ova presuda podsjetnik je na težinu ratnih zločina i obvezu društva da osigura da se ovakvi užasi nikada ne zaborave.
Visina presude izazvala je ogorčenje preživjelih mještana Petrovaca za čije se zlostavljanje sudilo Buzakoviću: “Svakodnevno je lišavao mještane slobode te ih udarno po glavi se dok ne bi izgubili svijest i sprovodio je sustavna mučenja. Više od trideset godina optuženi je bio nedostupan ruci pravde! Konačno je postupak pokrenut, svjedoci su posvjedočili o proživljenim fizičkim i psihičkim torturama, a sutkinja u obrazloženju presude kao olakotne okolnosti navodi ‘dosadašnju neosuđivanost, prekršajnu nekažnjavanost i činjenicu da je u vrijeme počinjenja kaznenih djela bio relativno mlad (star 25 godina)”, kazali su ogorčeni preživjeli logoraši u svom priopćenju.
Izražavajući nezadovoljstvo, bivši logoraši se pitaju kakva je poruka ove presude: Ovo je naklonjenost prema počinitelju ratnog zločina i skupog odvjetnika i primjereno ponašanje u inozemstvu možete izaći iz zatvora nakon godinu i pol dana. Nije moguće da osoba s 25 godina nije bila svjesna posljedica svojih zlodjela ili da mu grijesi trebaju biti oprošteni zato što nije bio kažnjavan u inozemstvu, gdje je pobjegao zasigurno zbog čiste savjesti. Ovakva presuda je pljuska svim preživjelim žrtvama te poticaj budućim ratnim zločincima!, naveli su preživjeli logoraši u svom priopćenju.
Presudom nije zadovoljan ni Buzakovićev odvjetnik Anto Nobilo, koji je za Jutarnji list kazao da je “presuda sramotna, predrastična i donesena bez ikakvih dokaza”. Na nju je uložio žalbu Visokom kaznenom sudu i zatražio da se Buzakovića oslobodi ili da mu se ponovno sudi pred izmijenjenim sudskom vijećem.”
Petrovci, mjesto tih strašnih zločina, i dalje nose ožiljke rata. Presuda Buzakoviću korak je prema pravdi, ali rana ostaje. Pravednost nije samo u presudama – ona je i u sjećanju, učenja iz povijesti i izgradnji društva koje neće dopustiti da se povijest ponovi.
