Pokolj u Voćinu, koji se odigrao 12. i 13. prosinca 1991. godine, ostaje jedan od najsurovijih ratnih zločina iz Domovinskog rata. Pripadnici Belih orlova i paravojne Voćinske čete na najsurovije su načine pobili 48 hrvatskih civila, koji su danima uoči pokolja živjeli u strahu od naoružanih Srba, s kojima su do tada dijelili i dobro i zlo.
Voćin je Hrvatska vojska oslobodila 15. prosinca 1991. godine u vojnoredarstvenoj operaciji “Strijela”, koja je započela 28. studenog a trajala do 26. prosinca. U operaciji je oslobođen Voćin i i još 23 naselja. U njoj su oslobođeni i značajni radiorelejni objekti na Ivančici, Papuku, Moslavačkoj Gori te Psunju.
Crkva Majke Božje u Voćinu sagrađena je u 15. stoljeću. ‘Preživjela’ je i tursku okupaciju, ali u noći 13. na 14. prosinca 1991. godine srpske vojne postrojbe razorile su voćinsku crkvu do temelja, te je i ona pretrpjela tešku sudbinu okrutno poubijanih ljudi.
– Korištena je za vrijeme okupacije kao skladište eksploziva i u trenutku napuštanja je dignuta u zrak. Aktivirano je to skladište eksploziva koje je bilo u samoj crkvi koje je razorilo središnje mjesto. U crkvi je bilo desetak Hrvata.
Prema izvještajima, još 20-ak hrvatskih mještana u susjednim selima (Bokanama, Kraškoviću, Miokovićevu i Zvečevu) također je strijeljano.
Danijel Medić, koji je u vrijeme masakra imao samo šest godina, prisjeća se užasnih trenutaka: “Toga dana čuli smo detonacije koje su bile sve bliže. Sakrili smo se u podrum i tada smo čuli da nam netko provaljuje u kuću, začuli smo galamu i pucnjeve.” Nakon što su im zapalili kuću, Medić je prepoznao glas Branka Olivera, kojeg je zvao ‘čika Brane’. “Bio je glavni među paravojskom i imao je crni pištolj. Iščupao me iz ruku mog oca i ispucao mu metak u glavu,” opisao je Medić.
Bježeći kroz Voćin, čije su ceste, podrumi i kuće bili prekriveni leševima žrtava, Medić je trčao sve dok nije pao u ruke paravojske koja ga je odvela u Srbiju, a potom u banjalučki logor. “Pijana vojska je noćima haračila hodnicima i iživljavala se nad nama,” prisjeća se Medić. Njegova majka, koja je bila na privremenom radu u Švicarskoj, konačno je doznala gdje se nalazi i otkupila ga za 4000 franaka.
Naknadno je otkriveno kako su četnici bračnom paru Katici i Tomi Martinoviću odrezali glave i šutali ih po dvorištu, dok su druge žrtve ubijane sjekirama i motornim pilama. Susjeda Katica Tomić opisala je kako je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića, a četnici su potom lizali krv s noža. U divljačkom bijesu, četnici su zaklali Stjepana i Mirjanu Štimac, bacili bombu u kuću i zapalili je.
„A onda se pojavila prilika da moj život dobije smisao, jer sam kao 18-godišnjak pozvan na suđenje ubojici mog oca, Branku Oliveru. I tada je sve krenulo po zlu… Od prevrtljivih svjedoka iz Voćina kojima sam kao dijete pričao o onome što sam vidio, do Oliverovog odvjetnika koji je znao što radi i konstatacije da sam ‘zbog godina u kojima sam vidio zločin’ nevjerodostojan svjedok. Tako je hrvatski sud pustio na slobodu Branka Olivera, ubojicu kojem sam gledao u oči, čovjeka koji se družio s mojim ocem, oca djece s kojom sam se igrao. Čak sam poslan na psihijatrijsko vještačenje u Zagreb, gdje sam promatran sedam dana i gdje mi je odmah konstatiran PTSP. Vještaci su u neuropsihijatrijskom nalazu zaključili je da je moj iskaz u potpunosti vjerodostojan, bez obzira na protok godina, te da je sasvim normalno da sam jasno zapamtio samo centralni događaj, a to je osoba koja je počinila zlodjelo. Unatoč svemu, Branko Oliver kojeg sam vidio kako ubija po Voćinu je oslobođen i živio je u Dardi, kako sam čuo, umro je prije par godina”.
Branko Oliveri nikada nije osuđen za ubijanje u Voćinu i preminuo je prije nekoliko godina.
O zločinima u Voćinu i Humu te drugim selima podno Papuka postoji opsežna dokumentacija, čineći ih najdokumentiranijim ratnim zločinima na teritoriju Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Strani medicinski stručnjaci, na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba, brzo su se pojavili na prizorištu zločina čim su hrvatske snage oslobodile selo, omogućivši forenzičku istragu.
Dr. Jerry Blaskovich iz Kalifornije, voditelj liječničke forenzičarske ekipe koja je istražila zločin, posvetio je veći dio svojeg slobodnog vremena kako bi preko medija upoznao američku javnost sa stvarnim stanjem rata u Hrvatskoj. Američki senator Frank McCloskey također je imao uvid u zatečeno stanje u Voćinu, pružajući članovima američkog Kongresa istinito izvješće iz prve ruke.
Darko Božičković, branitelj i svjedok tih strahovitih ratnih mjeseci, ispričao je kako su problemi počeli sredinom kolovoza 1991. godine, kada su se pojavile uniformirane, naoružane osobe koje su počele zlostavljati Hrvate. Prvi veliki incident dogodio se 14. kolovoza, kada su četnici oteli i ubili Branka Ilića.
Četiri dana nakon tog ubojstva, Voćin je napadnut i okupiran. Hrvati u okupiranom Voćinu postali su praktički robovi, prisiljeni raditi za Srbe. Najokrutniji zločin dogodio se 13. prosinca 1991. godine, kada su srpske paravojne postrojbe pri povlačenju ubile 47 mještana Voćina i trojicu zarobljenih branitelja.
Optužnica za ove zločine podignuta je protiv Borivoja Radosavljevića i još 21 osobe. Istraga je pokrenuta još 1992. godine, a suđenje još nije počelo jer se čeka pravomoćna odluka o suđenju u odsutnosti.
Ovaj strašan događaj ostaje duboko urezan u sjećanje svih koji su ga preživjeli, podsjećajući nas na užase rata i važnost očuvanja mira.
Četrdeset tri ubijena Hrvata u stravičnom zločinu u Voćinu i Humu, 12. i 13.12.1991. godine, sahranjena su u zajedničku grobnicu na groblju u Podravskoj Slatini. Misu zadušnicu u slatinskoj crkvi sv. Josipa služio je kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački.
