Nije bilo moguće zaobići medijsku rafalnu paljbu iz Beograda prema Hrvatskoj, prema ministru Grlić
Radmanu, ponajviše. Po uhodanoj šabloni kao i uvijek do sada, kada treba odapeti otrovne strelice prema
Hrvatskoj, Vučić pusti sa lanca svog Ministra za uvrede Aleksandra Vulina koji je općepoznato njegov
glasnogovornik. I to glasnogovornik u trenucima kada on osobno ne smije ili ne želi nešto reci. Tada to
kaže Vulin, ali… to je službeni stav Beograda, jer to ustvari misli Vučić. I to nije kraj. Nastavit će se ovih
dana red uvreda, pa red diplomatskih depeša. A kako je sve počelo!? Grlić Radman je papagajski kao i
velika većina EU diplomata spomenuo kako bi Srbija trebala uskladiti vanjsku politiku sa EU ( uvesti
sankcije Rusiji ) i priznati Kosovo. To, naravno, slušamo i gledamo već 2 godine otkada je počeo rat u
Ukrajini. Od tada zamjećujemo dolazak mnogih EU diplomata u Beograd u pokušaju da se slomi Vučića i
da ga se uvjeri daje to neophodno. Posebno ako se uzme u obzir da je Srbija kandidat za punopravno
članstvo u EU. Vučićev odgovor je uvijek nepromijenjen.
Srbija niti će uvesti sankcije Rusiji i nikad baš nikad neće priznati Kosovo. Dakle, europski diplomate troše bespotrebno novac poreznih obveznika na avio karte i hotele.
Srbija i njen odnos prema EU me u ovom trenutku podsjeća na Švedski stol. Uzet ću i pojesti samo ono
sto mi se sviđa.
Kad smo kod odnosa Srbije i Rusije, posve je jasno da je odnos Srbije prema Rusiji puno bolji nego odnos
Srbije sa EU. To je kao javna ljubavna romansa iz smjera Srbije prema Rusiji. Vole se. I to javno. Kroz
javne i privatne televizije Srbija otvoreno podržava Rusku agresiju na Ukrajinu i to čine bez ikakve
zadrške, što trenutno čini Srbiju vrlo usamljenom, ako ju gledamo smjerom iz EU. U ove dvije godine u
Beogradu je bilo bezbroj skupova podrške Putinu. Jednom prilikom je poznati političar iz Vojvodine
Nenad Čanak rekao kroz šalu, a u svakoj šali ima istine, da kada bi Rusija napala Srbiju, on misli da bi bar
40 % Srba ratovalo na strani Rusa. Srbija je u zadnjih 5 godina nabavila ogromne količine naoružanja i to
upravo iz Rusije. I Vučić je najavio nove nabavke u godinama koje slijede. Dakle, uvođenjem sankcija
Rusiji uveli bi ih sami sebi, jer to oružje treba i rezervne dijelove, a i streljivo. Dakle, trenutno srpsko
naoružanje treba rusku podršku da bi bilo funkcionalno. I uvijek kada ga pitaju zašto Srbija kupuje tolike
količine naoružanja i zašto Vučić redovito odgovara da je to radi vlastite sigurnosti, mira i stabilnosti na
Balkanu. Nabavke oružja se nekako podudaraju sa izjavama Vulina, Dodika pa i stidljivo Vučića o
Srpskom svetu i potrebi da konačno svi Srbi na Balkanu žive u jednoj državi. Da li bi taj plan bio uspješan
i izvedivi izgleda da ovisi i ruskim uspjesima u ratu u Ukrajini. Tko zna što bi se dogodilo na Balkanu da
su Rusi uspješniji. Jer da su Rusi bili efikasniji, gotovo da je izvjesno da bismo gledali nove nemile scene
na Kosovu, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. No, opasnosti od toga još uvijek, na žalost, postoji i ovisit
će uvelike o razvoju situacije na Ukrajinskom ratištu. Vučićev mir i stabilnost na Balkanu uz hiper
naoružavanje je žvaka za naivne.
Mnogim analitičarima to prije izgleda kao kupovanje vremena i čekanje na razvoj ratne situacije na
Ukrajinskim stepama. A do tada će kao i do sada iz pristupnih EU fondova uzeti sve što može. Koja su to
dvostruka mjerila. A tko puni EU fondove?
I sve se to može vidjeti gledajući samo par dana Srpske državne medije i televiziju.
Ovi u Briselu vjerojatno nemaju RTS.
Jer da ga imaju prekinuli bi Sizifov posao nagovaranja Vučića da Srbija postane članica EU i poštuje
vanjsko političke smjernice za ulazak u EU. Jednostavno ih treba ostaviti tu gdje jesu, jer tu im je mjesto.
I sukladno tome se treba i ponašati.
Obustava procesa pregovora ulaska i prekid korištenja novca iz pred pristupnih fondova EU bi Vučiću,
možda, pomoglo da još jednom razmisli na kojoj to stolici želi sjedit.
Nama je jasno koja je to stolica, ali Brisel je predaleko i nezainteresiran za ovu problematiku sve dok ne
bude kasno. I ne bi im bilo prvi puta da se čude novom ratu, kao i onom prethodnom. A onda je samo
bitno da se to lokalizira, da se ne prelije van granica „Balkana”. Kao da nas povijest nije ništa naučila.
Savršeno proizvodimo ratove barem svakih 40 godina.
