Iako su ubojstva počela 7. travnja, a predstavnici međunarodnih organizacija i diplomata bili su svjesni što se događa, međunarodna zajednica zažmirila je na razvoj događaja u Ruandi i upravo je 11. travnja genocidna vlada uvela potpunu provedbu genocida.
Genocid je izazvan smrću ruandskog predsjednika Juvenala Habyarimane, Hutua, kada je njegov zrakoplov srušen iznad zračne luke Kigali 6. travnja 1994.
Tijekom genocida, tijela Tutsija bačena su u rijeke, a njihovi ubojice rekli su da su vraćeni u Etiopiju.(Slika ispod teksta)
Procjenjuje se da je poginulo više od milijun ljudi, a procjenjuje se da je silovano i 150.000 do 250.000 žena.
Smrt predsjednika Burundija i Ruande 6. travnja 1994. u zrakoplovnoj nesreći uzrokovanoj raketnim napadom izazvala je nekoliko tjedana intenzivnih i sustavnih pokolja. Ubojstva – procjenjuje se da je poginulo više od milijun ljudi – šokirala su međunarodnu zajednicu i očito su bila genocidna djela. Procjenjuje se da je silovano i oko 150.000 do 250.000 žena. Pripadnici predsjedničke garde počeli su ubijati civile Tutsija u dijelu Kigalija u blizini zračne luke. Manje od pola sata nakon zrakoplovne nesreće postavljene su barikade s pripadnicima paravojnih postrojbi Hutua kojima su često pomagali žandarmerija (paravojna policija) ili vojno osoblje kako bi se identificirao Tutsij.
Radio televizija Libres Des Mille Collines (RTLM) emitirala je 7. travnja emitiranje u kojem se zrakoplovna nesreća pripisuje RPF-u i kontingentu vojnika UN-a, kao i poticaji na eliminiranje “žohara Tutsi”. Kasnije tog dana premijerku, Agathe Uwilingiyimanu i 10 belgijskih mirovnih vojnika zaduženih za njezinu zaštitu brutalno su ubili vojnici ruandske vlade u napadu na njezin dom. Ostali umjereni vođe Hutua na sličan su način ubijeni. Nakon pokolja svojih vojnika, Belgija je povukla ostatak svojih snaga, stoji u UN izvještajima.
Iako su pobune Hutua nastavile okupirati ruandsku vladu, novi ustav (iz 2003. god.) usmjeren na sprječavanje daljnjih etničkih sukoba u zemlji. Kasnije te godine održani su prvi višestranački demokratski izbori u Ruandi od kada su održani neovisnost; Kagame, koji se popeo na predsjedničku dužnost nakon što je Bizimungu podnio ostavku 2000. Ruandska vlada je 2006. provela značajnu administrativnu reorganizaciju, zamijenivši prethodnih 12 prefektura s 5 većih multietničkih pokrajina namijenjenih promicanju podjele vlasti i smanjenju etničkih sukoba. Gospodarstvo zemlje, negativno pogođeno sukobom početkom 1990-ih, nastavilo se postupno oporavljati. Napori za oporavak potpomognuti su 2006. godine, kada su značajna otpis duga odobrili Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, te 2007. godine, kada se Ruanda pridružila Istočnoafričkoj zajednici, regionalnom trgovinskom i razvojnom bloku.
Međunarodni kazneni sud za Ruandu (ICTR), koji je osnovalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda kako bi sudilo desecima tisuća (uglavnom Hutua) koji su počinili genocidna djela 1994., počeo je 1995. Ogroman broj ljudi kojima se sudi rezultirao je nemogućnošću pravodobnog nastavka, a 2000. godine deseci tisuća zatvorenika nastavili su čekati suđenje. Vlada je 2001. predložila suđenje većini slučajeva putem tradicionalnog pravnog sustava gacaca; sudovi u Gačaci otvoreni su 2002. godine i počeli su djelovati u fazama tijekom sljedećih nekoliko godina prije nego što su zatvoreni 2012. godine. ICTR je službeno zaključen u prosincu 2015. Vlada je također povremeno odobravala masovnu amnestiju zatvorenicima optuženim za manje zločine.
Glavni tajnik EAC-a Peter Mathuki svi su ljudi stvoreni jednaki svakome s određenim neotuđivim pravima koja uključuju pravo na život.” Stoga nitko nema pravo oduzeti nečiji život kao što je učinjeno prije 29 godina nevinim muškarcima i ženama Ruande“, istaknuo je. Tajnik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove ili Mehanizam, Abubacar Tambadou, izjavio je kako je tekuće suđenje Felicienu Kabugi otvorilo oči borbi protiv genocida. 89-godišnji bivši poduzetnik u Ruandi navodni je mozak i financijer ubojstava koja su potaknuta ubojstvom bivšeg vođe Ruande Juvenala Habyarimane. Genocid je doveo do lova i kaznenog progona navodnih počinitelja. Rezultati su uhićeni, a 61 je osuđen od strane sada zatvorenog Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (ICTR).
POVIJEST NARODA
Najraniji stanovnici današnje Ruande bili su Twa, skupina starosjedilaca pigmejskih lovaca-sakupljača koji su se naselili na području između 8000. godine prije Krista i 3000. godine prije Krista i danas ostaju u Ruandi. Između 700. godine prije Krista i 1500. godine nove ere, brojne skupine Bantua migrirale su u Ruandu i počele čistiti šumsko zemljište za poljoprivredu. Povjesničari imaju nekoliko teorija o prirodi migracija u Bantuu: jedna od teorija je da su prvi doseljenici bili Hutu, dok su Tutsi kasnije migrirali i formirali izrazitu rasnu skupinu, vjerojatno kušitskog podrijetla. Alternativna teorija je da je migracija bila spora i stabilna iz susjednih regija, s dolaznim skupinama koje su imale visoku genetsku sličnost s uspostavljenim, i integrirale se u, a ne osvojile postojeće društvo. Prema toj teoriji, razlika Hutua i Tutsija nastala je kasnije i nije bila rasna, već prvenstveno klasna ili kastinska razlika u kojoj su Tutsi stado stoke dok su Hutu obrađivali zemlju. Hutu, Tutsi i Twa iz Ruande dijele zajednički jezik i zajedno su poznati kao Banyarwanda.
Stanovništvo se spojilo, najprije u klanove (ubwoko),a zatim, do 1700., u oko osam kraljevstava. Kraljevina Ruanda, kojom je vladao klan Tutsi Nyiginya, postala je dominantno kraljevstvo od sredine osamnaestog stoljeća, šireći se procesom osvajanja i asimilacije, i postižući svoj najveći opseg pod vladavinom kralja Kigelija Rwabugirija 1853.-1895. Rwabugiri je proširio kraljevstvo na zapad i sjever, i pokrenuo administrativne reforme koje su uzrokovale rast raskola između stanovništva Hutua i Tutsija. To je uključivalo uburetwu, sustav prisilnog rada koji je Hutu morao izvršiti kako bi povratio pristup zemljištu oduzetom od njih, i ubuhake, prema kojem su pokrovitelji Tutsija ustupili stoku klijentima Hutua ili Tutsija u zamjenu za ekonomsku i osobnu uslugu. Iako su Hutu i Tutsi često bili tretirani drugačije, dijelili su isti jezik i kulturu, ista imena klanova i iste običaje; simboli kraljevanja služili su kao ujedinjujuća veza između njih.
Nakon Musevenijeve inauguracije za predsjednika Ugande, počeli su planirati invaziju na Ruandu putem tajne mreže u redovima vojske. U listopadu 62., Rwigyema je predvodio snage od preko 1990 pobunjenika iz Ugande, napredujući 63 km (60 mi) u Ruandu pod zastavom Ruandske domoljubne fronte (RPF). Rwigyema je ubijen trećeg dana napada, a Francuska i Zair rasporedili su snage kao potporu ruandskoj vojsci, što im je omogućilo da odbiju invaziju. Rwigyemin zamjenik Paul Kagame preuzeo je zapovjedništvo nad snagama RPF-a, organizirajući taktičko povlačenje kroz Ugandu do planina Virunga, surovog područja sjeverne Ruande. Odje naoružao i reorganizirao vojsku te provodio prikupljanje sredstava i novačenje iz dijaspore Tutsi.
Kagame je ponovno pokrenuo rat u siječnju 1991., iznenadnim napadom na sjeverni grad Ruhengeri. RPF je zauzeo grad, profitirajući od elementa iznenađenja, i držao ga jedan dan prije nego što se povukao u šume. Sljedećih godinu dana RPF je vodio gerilski rat u stilu hita i bijega, zauzevši neka pogranična područja, ali ne ostvarujući značajne dobitke protiv ruandske vojske. U lipnju 1992., nakon formiranja višestranačke koalicijske vlade u Kigaliju, RPF je najavio primirje i započeo pregovore s ruandskom vladom u Arushi u Tanzaniji. Početkom 1993. formiralo se nekoliko ekstremističkih hutu skupina i započelo kampanje masovnog nasilja nad Tutsijem. RPF je odgovorio obustavom mirovnih pregovora i pokretanjem velikog napada, dobivši veliki komad zemlje diljem sjevera zemlje. Mirovni pregovori na kraju su nastavljeni u Arushi; nastali skup sporazuma, poznat kao Arušin sporazum, potpisan je u kolovozu 1993. i dao je položaje RPF-a u široko utemeljenoj prijelaznoj vladi (BBTG) i nacionalnoj vojsci. Misija Ujedinjenih naroda za pomoć Ruandi (UNAMIR), mirovne snage, stigla je u zemlju, a RPF je dobio bazu u zgradi nacionalnog parlamenta u Kigaliju, za uporabu tijekom uspostave BBTG-a.
Najveće svjetske mirovne snage nisu uspjele okončati borbe.
U akcijskom planu CNLG 2020/21 za očuvanje sjećanja na genocid, komisija je rekla da planira potrošiti još jedan proračun procijenjen na 190 milijuna Rwf u izgradnji i sanaciji masovnih grobnica na spomeniku genocidu u Ntarami, zadržavajući zid kod memorijalnih i rehabilitacijskih radova na genocidu Nyange na spomeniku genocidu Murambi.
Povjerenstvo također planira pokopati 4.640 tijela na sedam memorijalnih mjesta Murambi, Nyamata, Ntarama, Bisesero, Nyange i Nyarubuye te zabilježiti 620 svjedočanstava tijekom komemoracije u Kwibuka27.
