Sveta Veronika (Veronica, Berenice), pobožna žena iz Jeruzalema (po nekima iz Cezareje), prema predaji je na putu prema Kalvariji hrabro pristupila Isusu i obrisala svojim rupcem krv, znoj i pljuvačku s njegova lica.
Za nagradu joj je Gospodin uzvratio Svojim likom utisnutom na ovom platnu.
Iako nije zabilježen u evanđeljima, taj događaj se spominje kao šesta postaja pobožnosti križnoga puta. U Jeruzalemu, odakle i potječe pobožnost križnog puta, raširena zaslugom franjevačkih propovjednika u XVII. stoljeću, pokazuje se i kuća koju legenda pripisuje pobožnoj Veroniki. Veronikino ime i njezin čin pojavljuju se u apokrifnim zapisima tek u IV. i V. stoljeću. Po nekim izvorima zvala se zapravo Serafija (Seraphia). Prema nekim legendama, Veronika je kasnije otputovala u Rim i predstavila rubac rimskom caru Tiberiju. Taj rubac posjeduje mnoge čudesne osobine (gašenje žeđi, liječenje sljepoće). Navodno je Veronika svojim svetim rupcem izliječila i Tiberija, a prije svoje smrti darovala ga je papi Klementu. Poznavatelji i ljubitelji hrvatske prošlosti i kulture rado spominju Danteove stihove o hrvatskim hodočasnicima u Rimu: „Ko’ čovjek možda iz Hrvatske, koji/Veroniku nam vidjet došao je/da pred tom slavom starodavnom stoji/zabezeknut, a misli mu se roje:/ Gospodine moj, Isukrste Bože,/takvo je dakle bilo lice tvoje?“ Druge legende govore o Veroniki kao Zakejevoj ženi. Nakon Kristovog uskrsnuća Veronika i Zakej dospjeli su u Galiju, današnju Francusku, gdje je obraćeni carinik Zakej promijenio ime u Amadour i započeo pustinjački život, dok je Veronika putovala Galijom i propovijedala evanđelje. Ambrozijanski kalendar u Milanu dugo je čuvao liturgijski spomen na svetu Veroniku.
Ova sveta relikvija čuva se u Svetom Petru vjerojatno od VIII. stoljeća. S vremenom je utisnuti lik izblijedio i današnji ostaci ove relikvije, koja je kroz stoljeća češće oštećivana, čak i dijelom kradena, jedva da pokazuje neke nejasne tragove. Ipak, i danas hodočasnici s ganućem iščekuju rijetke trenutke kada se relikvija iznosi u javnost i njome blagoslivlja puk.
U korizmeno vrijeme pobožni puk rado moli križni put, kada se na 14 postaja zaustavlja u molitvi i razmatranju događaja, koji su prethodili Muci, Smrti i Uskrsnuću našega Gospodina. U sklopu ove pobožnosti nalazi se i jedna postaja, šesta po redu, koja privlači pažnju nazočnog puka, baš ovim neobičnim susretom koji je ovjekovječio pobožnu ženu. A u Jeruzalemu, odakle i potječe ideja križnog puta, koja je razvijena zaslugom franjevačkih propovjednika u 17. stoljeću, pokazuje se i kuća koju legenda pripisuje pobožnoj Veroniki.
Poznavatelji hrvatske prošlosti rado spominju Danteove stihove koji služe na čast hrvatskim hodočasnicima u Rim:
“Ko’ čovjek možda iz Hrvatske, koji, Veroniku nam vidjet došao je da pred tvom slavom starodavnom stoji zabezeknut, a misli mu se roje: Gospodine moj, Isukrste Bože, takvo je dakle bilo Lice Tvoje?”
Svetu Veroniku zazivaju kod krvarenja, a zaštitnica je umirućih, fotografa, domaćica, pralja, tkalja, švelja, služavki, domaćica na župnim dvorovima i službenica u župnim uredima.
