Kolika je bila velika stvar, govori činjenica da tijekom Domovinskog rata 91. Hrvatska nije imala borbene zrakoplove, osim prenamijenjene i za ratne zadaće osposobljene civilne poljoprivredne i sportske zrakoplove.
Dok je prelet Rudolfa Perešina u Klangerfurt u Austriji u listopadu 1991. pridonio internacionalizaciji rata u Hrvatskoj, prelet Danijela Borovića ( (tada kapetan 1. klase)) 4. veljače 1992. donio je Hrvatskoj prvi nadzvučni borbeni zrakoplov.
Prilika se ukazala 4. veljače 1992. i toga dana oko 14 sati, Peris telefonom šalje signal osobi zaduženoj za izvlačenje Borovićeve supruge Snježane, koja je sa sinom Vanjom već bila u drugom dijelu grada Bihaća, zvanom Prekounje,kod prijatelja muslimana i čekala da netko dođe po njih. Taj trenutak je označio točku s koje nema povratka. Toga dana su piloti Borovićeve eskadrile uvježbavali presretanje u noćnim uvjetima i u parovima su polijetali sa Željave, u razmacima od pet minuta, leteći u smjeru Bosanski Petrovac – Drvar, gdje je bila zona čekanja za presretanje nadolazećeg aviona-cilja. Borović je sa svojim avionom MIG-21bisK (17133 c/n N2119) trebao poletjeti u 17:05 i nakon odvajanja od vođe para, najkraćim putem sletjeti u Puli oko 17:20, tren prije mraka.
Zbog organizacijskih problema na Željavi (kašnjenja cisterni s gorivom), polijeće tek u 17:33, a uz to se meteo situacija u međuvremenu drastično pogoršala, pa prvobitno planirana ruta leta preko sjevernog dijela Like i prijevoja Vratnik nije bila izvediva. Borović nakon polijetanja zauzima položaj iza vođe u radarskoj koloni, malo bliže od uobičajenog i sluša na radio-vezi kada će se javiti pilot drugog aviona, koji je trebao poletjeti pet minuta iza njih i glumiti metu za uvježbavanje presretanja. Borović zna da će se u trenutku njegovog javljanja, časnik za navođenje baviti identifikacojom novog odraza na radarskom ekranu, pa u trenutku javljanja, Borović izvođenjem naglog manevra “prevrtanje”, okreće avion na leđa i odvaja se od vođe para naglim spuštanjem prema vrhovima planina,koje uočava jer su prekriveni snijegom i s namjerom da ga ne može uočiti radar s Ličke Plješivice. Dalje leti brzinom malo manjom od brzine zvuka prema Zadru, odakle planira zauzeti smjer leta prema Cresu i onda aerodromu u Puli. Sljedećih desetak minuta vješto se koristi činjenicom da osmatrački radar na manjoj međusobnoj udaljenosti stapa dva odraza aviona u jedan, pa održava radiovezu s časnikom za navođenje na radarskoj postaji Plješevica, pretvarajući se da i dalje leti u paru s vođom pare, presrećući cilj. Time si osigurava dodatno vrijeme, u kojem časnik za navođenje neće shvatiti što se uistinu događa. Ipak, nepredviđena promjena trase leta, zbog pogoršanja meteo situacije i nadolazak mraka, nepostojanje radio veze, nemogućnost komunikacije s bilo kime na hrvatskoj strani, nepostojanje zemaljskih radio-navigacijskih sredstava (uništene ili isključene), let pretvaraju u izuzetno dramatičan događaj sa neizvjesnim ishodom.
Boroviću je preostalo da se pouzda u jedino što ima u tom trenutku, a to su njegovo letačko iskustvo i samo osnove navigacije: kurs, brzina i štoperica. Dodatnu komplikaciju na sve spomenuto je stvaralo i tadašnje zamračenje priobalja Hrvatske, zbog ratnih uvjeta, jaka sumaglica i noć, tako da usprkos velikom iskustvu i poznavanju predjela u kojima se let odvijao, nakon lutanja sjevernim Jadranom i Kvarnerom, nije mogao uočiti vizure velikog grada poput Rijeke, čija bi mu pozicija poslužila kao točka za daljnju orijentaciju i pronalazak smjera leta prema aerodromu Pula.
Nakon bezuspješnog pokušaja u traženju piste Zračne luke Pula, koja je za tu priliku, prema dogovoru trebala biti osvijetljena tek kamionskim farovima, Borović iznad Kvarnerskog zaljeva razmišlja čak i o katapultiranju iz aviona, jer je u međuvremenu potrošio gorivo, ostalo mu je za nekih 10-ak minuta leta. Usprkos najtežim vremenskim uvjetima, mraku, neosvjetljenju piste i okolice, te prema procjeni pilota koji su čekali uz pistu u Puli, da nema ni minimuma meteo-uvjeta potrebnih za slijetanje na pulski aerodrom, Borović uočava bljedunjavo treperavo svjetlo u daljini iznad ruba kabine aviona i jačim naginjanjem aviona, ispod sebe ugleda žute trake, tj. svjetla farova vozila ispred piste u Puli. Kreće u prilaz za slijetanje, pokušavajući poravnati te žute trake i treperavo svjetlo u daljini. Ubrzo prelijeće te žute trake i dalje leti kroz mrak, gledajući samo treperavo svjetlo u daljini, približavajući se crnoj površini ispod sebe, ne znajući koliko ima do početka piste, ali vršeći sve potrebne radnje na održavanju potrebne brzine i visine u prilazu na slijetanje. U tome mraku, odjednom osjeti da njegov avion više ne propada i uspješno slijeće na neosvijetljenu i njemu tada potpuno nevidljivu pistu, brzinom od oko 300 km/h. Time konačno završava najspektakularnija i najneizvjesnija, a ujedno i najmanje eksponirana herojska epizoda Domovinskog rata koja je omogućila ustrojavanje lovačke avijacije HRZ-a.
Dva dana kasnije u Zagrebu se sreće sa suprugom i sinom, koji su također imali dramatično dvodnevno putovanje iz Bihaća u Zagreb, uz višestruka zaustavljanja i provjere na kontrolnim punktovima, gdje su se nagledali četnika, kokardi i redenika municije preko njihovih odora. Supruga Snježana je za izlazak iz okruženja, u kojem se Bihać već tada nalazio, koristila lažni identitet kćeri srpskog inspektora iz SUP-a Bihać, koju s bolesnim djetetom voze na liječenje u Sarajevo.
Bio je to rezultat dugo planirane i tajne akcije. Na sam dan preleta Borovićeva obitelj, supruga i sin, uputili su se u Hrvatsku.
U realizaciji plana mu pomaže kolega pilot Miroslav Peris, kojeg je Borović uključio u pripremu operacije preleta (poginuo 14. rujna 1993. tijekom borbenog leta za HRZ kod Vrginmosta, danas Gvozd). Peris, dan uoči preleta, javlja u Zagreb rutu leta koju je Borović odredio za let od Bihaća do Pule, a na dan preleta telefonom signalizira nekome u Bihać da započne izvlačenje supruge i sina na sigurno. Iz sigurnosnih razloga i mogućnosti otkrivanja planiranog preleta, početak izvlačenja obitelji planiran je na samo dva sata prije polijetanja. Tehnički detalji plana su, između ostaloga, tražili uvid u meteo situaciju i odabir trase preleta uz dogovor s hrvatskom stranom da se spriječi eventualno borbeno djelovanje na avion prilikom preleta.
Bijesan zbog Borovićeva bijega, vrh jugoslavenske vojske optužio ga je za rušenje helikoptera Europske zajednice nad Hrvatskom mjesec dana prije. Optužbe je opovrgnuo sam Danijel Borović na konferenciji za novinare. Nakon Borovića, u svibnju 1992. još su dvojica hrvatskih pilota, Ivan Selak i Ivica Ivandić, preletjela sa svojim migovima na aerodrome u Hrvatskoj. Zajedno s Borovićevim MiG-om, od njih je ustrojena Prva lovačka eskadrila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
Ustrojem 1. lovačke eskadrile HRZ-a preuzima funkciju zamjenika zapovjednika te kasnije postaje zapovjednik 1. lovačke eskadrile HRZ-a. Odlikovani je učesnik svih važnih operacija Domovinskog rata.
Tijekom karijere u Hrvatskoj vojsci Danijel Borović nastavlja obrazovanje i završava:
- Zapovjedno-stožernu školu “Blago Zadro” u Zagrebu (došao na red tek 2000. godine)
- Tečaj za mirovne misije u Kninu
- Školu stranih jezika Hrvatskog Vojnog Učilišta u Zagrebu (1996. godine)
- Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu – magistar aeronautike-pilot (1997. godine)
Unatoč svemu što je učinio, te jer je želio ostati profesionalac u vojsci i stranački neopredijeljen, tijekom svih 11 godina službe u HRZ-u napreduje samo jedan čin, od čina bojnika (koji mu je preveden s kapetana 1. klase iz JNA) u veljači 1992. godine, u čin pukovnika 1995. godine, u kojem je i umirovljen 2003. godine.
Odlikovanja i pohvale u Republici Hrvatskoj :
- Red Kneza Domagoja s ogrlicom, dodijeljen za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u ratu (dodjela 2022.)
- Red Nikole Šubića Zrinskog, dodijeljen za junački čin u ratu (dodjela 1995.)
- Red Hrvatskog Trolista
- Spomenica Domovinskog rata
- Spomenica Domovinske zahvalnosti
- Medalja Bljesak
- Medalja Oluja
- Medalja za iznimne pothvate
- Pohvala Načelnika Glavnog stožera oružanih snaga RH,radi iskazane odlučnosti i hrabrosti pilota na vrlo složenim bojnim zadaćama
- Nagrada Načelnika Glavnog stožera oružanih snaga RH,radi iskazane odlučnosti i hrabrosti pilota na vrlo složenim bojnim zadaćama
- Pohvala Zapovjednika HRZ i PZO za primjereno zalaganje u izvršenju zadaća i doprinos u jačanju bojne spremnosti HRZ i PZO
- Pohvala Zapovjednika Zrakoplovne baze Pleso za postignute rezultate i podizanje bojne spremnosti postrojbe
- Pohvalnica Zapovjednika stožera mimohoda OSRH za samoprijegor i istaknuti prinos organizaciji i provedbi Mimohoda OSRH ´97
- Priznanje UHBDR91 “Junak hrvatskog Domovinskog rata”
U uredu predsjednika Milanovića u veljači 2022, godine, prilikom dodijele Odlikovanja Red Kneza Domagoja s ogrlicom, za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u ratu, Borović se obratio prigodnim riječima :
Mnogi me pitaju zašto je to tako bilo, zašto se to ignoriralo kao i dobivanje činova. Postojala su četvorica pilota koji su oduzeli bivšoj jugoslavenskoj armiji četiri nadzvučna lovca MIG 21. Nitko od nas nije postao general, a trebao je, barem jedan ako ne i dvojica. To je činjenica koja će se, nadam se, ispraviti jednoga dana. Bez obzira što smo bili razočarani i što nam se sve događalo, moja supruga i ja ipak smo uspjeli kao pisci i autori napisati tu priču u knjizi ‘Prelet za Hrvatsku’, koja može biti jedan povijesni dokument
Zajedno sa suprugom Snježnom, napisao je knjigu ” Prelet za Hrvatsku”, u kojoj se isprepliću njegova i njena priča iz tog vremena. Knjiga je tiskana i prigodno predstavljena javnosti 04.02.2020. godine, uz obilježavanje 28. obljetnice preleta.
