Jelenka Kanižaj, tepajući joj Jelena, hrvatska je braniteljica koja svoj život posvetila slobodi Hrvatskoj, ali i pjesmama. Jedna od mnogih, Suborci Slavonski napisala je na Dan sjećanja žrtve na Vukovar i Škabrnju, 18. studenog 2024, godine, uz veliku želju i ponos dijelim je s vama ..
Tko će umjesto nas biti
biti u blatu do grla,
U trnje i kamenje
sa unkovom pločicom smrti
i krunicom oko vrata.
Ako bi opet padale goruće zvijezde
i šibale kiše olovne. ..
Tko se više usudi zaboraviti
odvažnost braće i sestara
dok su kuće sa pticama i
svojim balkonima letjele
pomiješane s pepelom dječjih glasova …
Ispod oblaka vatre i dima u
šoku podrhtavala je sva zemlja ..
Ranjeni u hrastovima … oleandrima .. čempresima
Anđeoskim plećima šatorskih
krila izvukli smo
DOMOVINU svima
Svakome slobodu ..
Tko će odgovoriti kada najmanji
na čija je ramena sutrašnjica
naslonjena s dva prsta na
mobitelu budu pitali
Za kim plaču trave ..
Kome šumi more …
Autor: Jelkica (Jelena) Kanižaj
Tko je Jelena najbolje je opisao pjesnik Tomislav Domović, još u svibnju 1996. godine.
Čovjeku se ponekad čini da neke ljude jednostavno poznaje. Ne razmišljajući isuviše o njima, ponesen lelujavom i varljivom pojavnošću stvara zaključak koji u stvari i nije čak ni približno točna prosudbena odrednica već je to gusta magla od ishitrene, na brzinu donesene postavke što nam naoko olakšava bivstvovanje među mnoštvom prolaznika. Dakako da su prvotni dojmovi važni, neprijeporni i uvelike sugestivni ali su itekako istodobno nesavršeni, varljivi i nedovoljni za stjecanje potpune predodžbe nečijoj osobnosti.
U mirnodopskim vremenima takve greške modernog čovjeka nemaju težinu kakvu nama neznana karakternost i odlučnost, kao dijametralna suprotnost, dobivaju u ratna beskompromisna vremena. Čovjek se najednom nađe u ratu; prijašnji vrijednosni sustavi odjednom prestaju vrijediti i ono, što nas je dotad zabavljalo i činilo nam se dobrim poprima odraze bezličnog, dok se potisnute ljudske vrednote koje su zapravo oduvijek počivale u nama neprimjetnim i naizgled slabašnim ličnostima, pojave pred nama kao začuđujuća konstanta naše kratkovidnosti i površnosti.
Jelenu Kanižaj poznajem godinama. Mislio sam da poznajem bila bi točna formulacija. Na, sada već praktički mrtvim ali legendarnim jutrima poezije sreo sam Jelenu, došao u dodir s njenom nesuspregnutom vedrinom i njenim stihovima što su u govornom obliku budili utisak simpatije. Nakon nekog vremena pomislio sam kako je Jelena još jedna od mnogih poetesa koje prazninu svakidašnjeg života ispunjavaju hobističkim ispisivanjem pjesama bilo kakve ambicije da se unutarnji nemiri preneseni na papir uobliče u iole značajnije uratke.
