Piše: Dražen Jurmanović
Srebrenica – ime koje je postalo simbolom najvećeg masakra u Europi nakon Drugoga svjetskog rata – nije pala preko noći. Tragični događaji iz srpnja 1995. godine bili su kulminacija sustavno provedenog plana, precizno razrađenog i dokumentiranog još 1992. godine, kada su srpski politički i vojni čelnici u Bosni i Hercegovini usvojili strateške ciljeve koji su uključivali i brisanje granice na Drini, između Srbije i tzv. Republike Srpske. Taj cilj, poznat kao “Strateški cilj broj 3”, bio je temelj svega što će uslijediti.
Početak genocidne agende
Već u svibnju 1992. godine, na zasjedanju Skupštine Republike Srpske, formulirani su ciljevi koji su otvoreno priznavali namjeru stvaranja etnički čiste srpske teritorije. General Ratko Mladić, zapovjednik vojske bosanskih Srba, u studenome iste godine potpisao je Direktivu broj 4, kojom je operativno naređeno etničko čišćenje područja Birača, Žepe i Goražda. To su bile prve vojne smjernice koje su dovele do egzodusa desetaka tisuća Bošnjaka – mahom civila – prema tzv. sigurnim enklavama.
Srebrenica kao “sigurna zona” – iluzija međunarodne zaštite
Nakon što je oko 40.000 ljudi, bježeći pred pokoljima, potražilo utočište u enklavi Srebrenica, Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je tu enklavu “zaštićenom zonom” Rezolucijom 819, 16. travnja 1993. godine. No, to što je Srebrenica bila “sigurna zona” ostalo je samo deklaracija na papiru. U stvarnosti, bila je to zamka – ogoljeno i pretrpano područje bez ozbiljne obrane, s nedostatkom hrane, lijekova i ikakvog dostojanstva, izloženo samovolji srpskih snaga i nemoći međunarodnih promatrača.
U ožujku 1995. predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić potpisuje Direktivu broj 7, koja izričito naređuje da se “stvori nepodnošljiva situacija potpune nesigurnosti, bez nade za opstanak” stanovništva u Srebrenici i Žepi. Bila je to izravna najava genocida – dokumentirana namjera da se stanovništvo psihološki i fizički uništi.
Operacija “Krivaja 95” – početak kraja
Dana 6. srpnja 1995. počinje operacija “Krivaja 95”, kodni naziv za napad na Srebrenicu. Armija BiH je iscrpljena, UN-ovi nizozemski vojnici (Dutchbat) paralizirani, a NATO-ovi zrakoplovi – tihi. Do 10. srpnja srpske snage ulaze na periferiju grada. Sljedećeg dana, 11. srpnja, general Mladić trijumfalno ulazi u napušteni grad pred kamerama, najavljujući “osvetu Turcima”.
Započinje agonija. Tisuće žena, djece i staraca okupljaju se u bazi UN-a u Potočarima. Oko 15.000 muškaraca i dječaka kreće kroz šumu prema Tuzli, pokušavajući izbjeći pokolj.
“Preživjeti ili nestati”
U hotelu Fontana, Mladić izbjeglicama i njihovim predstavnicima nudi zloglasni “izbor”: preživjeti ili nestati. Od 12. srpnja počinju deportacije. Žene i djeca ukrcavaju se u autobuse koji ih vode prema teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Muškarci vojno sposobne dobi odvajaju se i odvode – većina ih više nikada neće biti viđena živa.
UNPROFOR-ove snage pokušavaju pratiti prve konvoje, ali ih srpske snage razoružavaju i ponižavaju. Vojnici se vraćaju u bazu – neki, kako su sami svjedočili, u donjem rublju.
Sistematski masakri – dan po dan
Od 13. do 16. srpnja odvija se niz masovnih pogubljenja. Lokacije: Kravice, Bratunac, Orahovac, Petkovci, Kozluk, Pilica, Branjevo… Tisuće muškaraca strijeljano je u školama, skladištima, šljunčarama i na livadama. Neki su masakrirani i tijekom noći, dok su zatočenici boravili u autobusima. Preživjeli su rijetki, svjedoci pakla.
U jednom danu, 14. srpnja, oko tisuću zatvorenika ubijeno je u Orahovcu i Petkovcima. Samo trojica su preživjela. Sutradan, najmanje 500 muškaraca pogubljeno je u Kozluku. Niti jedan nije preživio. Kulminacija dolazi 16. srpnja – preko tisuću zatvorenika strijeljano je na farmi Branjevo, a dodatnih 500 u Domu kulture u Pilici. Tamo nitko nije preživio.
Snimka zločina – istina iza kamere
Posebnu je grozotu izazvala snimka pogubljenja šestorice Bošnjaka, uključujući dvojicu dječaka, od strane srpske paravojne postrojbe Škorpioni. Iako je snimka deset godina kružila među ekstremistima u Srbiji, tek je 2005. prikazana na suđenju Slobodanu Miloševiću. Dokazala je kako zločin nije bio djelo “nekontroliranih snaga”, nego planirana i logistički podržana operacija.
Genocid pred očima svijeta
Srebrenica nije samo rana Bošnjaka. Ona je kolektivna sramota čovječanstva. Genocid se dogodio pred očima cijelog svijeta, unutar “zaštićene zone”, pod mandatom UN-a. Nije bilo vojnih, političkih ni moralnih prepreka koje su zaustavile Mladića i njegovu vojsku.
Zaključak: Povijest koja opominje
Ono što se dogodilo u Srebrenici u srpnju 1995. nije bila posljedica kaosa, već realizacija dokumentiranog plana. Imena poput Potočara, Kravica, Bratunac, Pilica i Branjevo urezana su u povijest kao podsjetnik na ono što se događa kad zlo ostane nekažnjeno, kad šutnja zamijeni pravdu, a ravnodušnost hrani mržnju.
Srebrenica nije samo opomena za Balkan – ona je poruka svijetu. Jer onaj tko zaboravlja prošlost, osuđen je ponoviti je.
Genocid u Srebrenici službeno su priznali Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ).
Izvor: Srebrenica.sensecentar
- TRUMP: Hormuški tjesnac je otvoren! Oštre poruke Izraelu i NATO-u
- Miletić i Peternel: Zagreb je pod okupacijom ideološke sekte!
- Sabor o GMO-u i biosigurnosti: Hrvatska ostaje slobodna od uzgoja
- Most i Jurčević o strateškim interesima Hrvatske
- Hrvatski strateški iskorak prema jugoistočnoj Aziji: Saboru predstavljen Ugovor o prijateljstvu s ASEAN-om
