Danas se spominjemo blažene Kateri Tekakwithe, ljiljanke Mohawksa. Bila je kći Mohawk ratnika i katoličke Algonquin žene, rođene 1656. godine, u tvrđavi Mohawk u Ossernenonu u blizini današnjeg Auriesvillea u New Yorku.
Nakon što je izgubila obitelj zbog epidemije velikih boginja (ali je i sama preživjela), povukla je svoje tijelo opustošeno bolešću dugim i mukotrpnim putem kako bi stigla u misiju St. Francis Xavier u blizini Montreala. Tamo se zavjetovala na vječno djevičanstvo i krenula podučavati djecu molitvama i pomagati nemoćnima.
Kateri je preživjela pošast i boginje koje su joj 1660. unakazile lice, oslabile vid i usmrtile njezine roditelje i brata. Pleme je potom preselilo u Caughnawagu (danas naselje Fonda, država New York).
Živjela je kod strica, koji je naslijedio njezinog oca kao poglavar i pomagala mu u kućnim poslovima. Njezino indijansko ime Tekakwitha znači “onu koja stvari postavlja u red”. Kasnije su je nazvali “ljiljanom” jer je bila izuzetno blaga i nježna djevojka.
S francuskim katoličkim misionarima, isusovcima iz Kanade, prvi put je došla u dodir 1675. Obratio ju je i pokrstio otac Jacques de Lamberville na sam Uskrs, 18. travnja 1676, i dao joj ime Kateri (po imenu Katerina). Ostali članovi plemena zbog vjere su je često zlostavljali i ozbiljno joj prijetili pa je pobjegla. Pješačila je 200 milja kroz divljinu (šume, rijeke i močvare) dok nije stigla u indijansku misiju svetog Franje Ksaverskog u Sault Saint Louisu (Québec), blizu Montreala. Tamo je primila prvu pričest i čitav svoj život posvetila Kristu Gospodinu.
Često se povlačila u šumu i pred križem urezanim u jedno stablo provodila sate u razmatranju Isusove muke. Redovito je dolazila u crkvu, pomagala misionarima i obitelji koja joj je pružila gostoprimstvo. Protiv svojih unutarnjih muka i kušnji borila se strogom pokorom. Shrvana bolima i patnjama preminula je 17. travnja 1680. u naselju Kahnawake (rezervat Indijanaca Mohawka), na južnoj obali rijeke Saint Lawrence, nedaleko kanadskog grada Montreala. Imala je samo 24 godine.
Kaže se da su na samrtnoj postelji njezine posljednje riječi izgovorene na materinjem jeziku, prevevši na “Isuse, volim te”. Prema izjavama očevidaca, Katerini ožiljci nestali su u vrijeme njezine smrti otkrivajući ženu neizmjerne ljepote. Tvrdi se da su na njezinom sprovodu mnogi bolesni koji su prisustvovali ozdravili tog dana. Papa Pio XII. proglasio ju je časnom 3. siječnja 1943. Kasnije ju je blaženom proglasio 22. lipnja 1980. papa Ivan Pavao II, a svetom 2012. papa Benedikt XVI.
Pripisuju joj se mnoga čudesa, a glas o njezinoj svetosti širio se na sve strane. Na njezin grob dolazili su brojni hodočasnici, naročito kršćani Indijanci i francuski kolonisti.
Poznata je kao zaštitnica ekologa, boraca za zaštitu okoliša, prognanika, djece bez roditelja, osoba ismijavanih zbog pobožnosti, sjevernoameričkih Indijanaca, Montreala i mnogih naselja, župa i crkava u Sjevernoj Americi.
