Lipanj 1993. – mjesec u kojem su dvije majke, Sarafina Lauš i Anica Jurić, ostale bez svega. Trojica sinova i muž ubijeni pred njihovim očima. Jedna u Ćuklama kod Travnika, druga u Grmači kod Kaknja. Dva različita sela, ali isti krik boli – zločin bez kazne!
Sarafina Lauš izgubila je tri sina i supruga
Sarafina Lauš izgubila je Miroslava, Fabijana, Dragana i supruga Ivu. Zarobljena, mučena i zatočena 11 mjeseci. Danas zna imena onih koji su ih ubili. Zna ih i pravosuđe. Ali pravda – šuti.
Anica Jurić gledala je krvnike kako joj ubijaju sinove i supruga
Anica Jurić gledala je kako joj ubijaju Stjepana, Ljubomira, Dragana i supruga Juru. Molila, preklinjala da poštede barem jednog. Nisu. Ranili su je, ali su poštedjeli dvoje malenih unuka – jedne od rijetkih preživjelih svjedoka krvavog 13. lipnja 1993.
Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila. Sarafina Lauš, kaže, zna tko je odgovaran za smrti njenih sinova. Zna to i pravosuđe, ali i sva hrvatska javnost.
Omer Luković, Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani, mogu dati brojne odgovore. Ako im se pitanja postave. No, nadležni pravosudni organi, to ne čine, ni dvadeset i više godina, poslije.
Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sam s osmero dice, valja to priranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini, kaže Serafina.
Županijsko tužiteljstvo Srednjobosanske županije okončalo je istragu te odbacili postupak.
Nakon provedene istrage, dana 29. lipnja 2022. godine, donesena je naredba o obustavi istrage protiv triju osoba te je predmet preveden u oznaku KTN (nepoznati počinitelj) – naveli su u odgovoru Večernjem listu. Dodali su kako se u Tužiteljstvu vodi istraga protiv nepoznatog počinitelja te da ova institucija “prioritetno radi na ovom predmetu”.
Sarafina navodi za Dnevnik.ba, kako su njezina sina Miroslava, tada dvadeset dvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno, netko htio spasiti. Tada je posvjedočila kako su svi bili zarobljeni u garaži, nakon čega je Miroslava odveo upravo Safet Dejić. Nakon toga je čula kako su ga strijeljali. Napad na njihovo selo dogodio se bez ikakva povoda, i to od susjeda. Govori kako sada rijetko ide u selo Ćukle, a da susjedi sve znaju, no isprike nema.
Gotovo istovremeno, 13. lipnja 1993., u selu Grmače kod Kaknja, Anica Jurić je gledala kako joj pripadnici Armije BiH pred očima ubijaju tri sina i muža. Molila je za živote djece – nisu je čuli. I ona je svjedočila. I ona je ostala bez pravde.
Danas, 32 godina kasnije, majke poput Sarafine i Anice i dalje čekaju odgovore. Zločini nad Hrvatima Središnje Bosne ostali su nekažnjeni. Pravda šuti, dok su oni koji su okrvavili ruke i dalje na slobodi.
Međutim, Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila. Sarafina Lauš, kaže, zna tko je odgovaran za smrti njenih sinova. Zna to i pravosuđe, ali i sva hrvatska javnost.
Omer Luković, Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani, mogu dati brojne odgovore. Ako im se, pitanja, postave. No, nadležni pravosudni organi, to ne čine, ni dvadeset i više godina, poslije.
I sama je provela 11 zarobljeničkih mjeseci u Zenici. Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika bio pod najvećim pritiskom više puta brojnijih snaga bošnjačke Armije BiH.
Njezina sudbina identična je onoj Anice Jurić. Samo tri dana poslije na posve drugom dijelu središnje Bosne ova kakanjska Hrvatica preživjela je golgotu. Trinaestog lipnja 1993. u napadu Armije BiH ubijena su joj djeca Stjepan, Ljubomir i Dragan te suprug Jure.
Koliko još obitelji mora umrijeti u tišini prije nego što pravda progovori?
