Zagreb, 21. veljače 2025. – U Hrvatskom saboru održan je Okrugli stol u organizaciji povjesničara Josipa Jurčevića, povodom Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva, koji se obilježava 22. veljače. Naglašeno je golemo značenje glagoljice kao temelja hrvatskog nacionalnog identiteta te je istaknuto kako se bogata baština hrvatskog glagoljaštva čuva u arhivima i knjižnicama diljem svijeta.
Na Okruglom stolu, uz organizatora i moderatora zastupnika Josipa Jurčevića, bili su i prof, dr.sc Darko Žubrinić, predsjednik Društva prijatelja glagoljice, autora knjige “Kosinjska tiskara” dr. sc. Ivana Mancea, povjesničar prof. dr. sc. Danijel Patafta, velečasni Pero Jurčević, župnik u Kosinju, gosti i zastupnici Hrvatskog sabora.
Prof. dr. sc. Darko Žubrinić, predsjednik Društva prijatelja glagoljice, otkrio je fascinantne podatke – Hrvatska je najbogatija zemlja na svijetu po sačuvanim glagoljičkim dokumentima i knjigama!
Hvala vam, velika mi je čast što prvi put u životu aktivno sudjelujem u radu Sabora i što imam priliku govoriti o ovoj važnoj temi. Ovaj skup možda nije reprezentativan za glagoljicu, ali predstavlja tek mali dio bogatog glagoljaškog nasljeđa.
Ako pogledamo količinu sačuvanih izvornih glagoljičkih dokumenata i knjiga, grad Zagreb je najbogatiji grad na svijetu. Velika većina te goleme dokumentacije potječe iz Hrvatske i čuva se u Hrvatskom državnom arhivu, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te u još nekoliko drugih institucija. Staroslavenski institut u Zagrebu jedan je od vodećih svjetskih centara za proučavanje glagoljice i glagoljaštva.
Među najveće dragocjenosti hrvatske glagoljičke kulture spada prva hrvatska tiskana knjiga – inkunabula tiskana 22. veljače 1483. godine. Možda manje poznata činjenica jest da je taj nadnevak prema starom julijanskom kalendaru, no mi ga i danas obilježavamo. Od te prve hrvatske inkunabule sačuvano je svega 12 primjeraka i nekoliko fragmenata. U Zagrebu se nalazi pet primjeraka, dok se ostali čuvaju u prestižnim svjetskim knjižnicama, uključujući Austrijsku nacionalnu knjižnicu u Beču, Vatikansku apostolsku knjižnicu, Rusku nacionalnu knjižnicu u Petrogradu te Kongresnu knjižnicu u Washingtonu – koju Amerikanci smatraju najvećom na svijetu.
Republika Hrvatska najbogatija je zemlja na svijetu po sačuvanim glagoljičkim dokumentima i knjigama, ali i po kamenim spomenicima. Osim u Hrvatskoj, hrvatske glagoljičke knjige i rukopisi čuvaju se u čak 27 zemalja, u više od 90 gradova. Gotovo da nema zemlje u Europskoj uniji koja ne posjeduje barem nešto iz hrvatske glagoljičke baštine. Svaka od tih knjiga i rukopisa može se smatrati svojevrsnim ambasadorom hrvatske kulture.
Na međunarodnoj razini glagoljica je značajna iz nekoliko razloga:
- Hrvatsko ime se prvi put na hrvatskom jeziku pojavljuje na Bašćanskoj ploči, uklesano oko 1100. godine. U njezinom trećem retku stoji natpis „Zvonimir kralj hrvatski“. Bašćanska ploča nije najstariji naš spomenik pisan glagoljicom, ali je zasigurno najvažniji.
- Drugi najstariji međunarodno-pravni dokument pisan hrvatskim jezikom jest Istarski razvod, nastao u 13. stoljeću. U njemu se hrvatsko ime spominje čak 25 puta.
- Najstariji dokument običajnog prava na hrvatskom jeziku jest Vinodolski zakon, napisan 1288. godine.
- Prva tiskana početnica za djecu glagoljicom objavljena je u Veneciji 1527. godine.
Glagoljaško nasljeđe imalo je važnu ulogu i u rješavanju političke sudbine Istre neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Osim toga, glagoljica ima značaj i u vojnoj povijesti Hrvatske. U Austrijskom državnom arhivu u Beču čuva se bilježnica od 38 stranica, pisana glagoljicom 1566. ili 1567. godine, s detaljnim opisom bitke kod Sigeta. Također, poznato je 47 tajnih dojava o kretanjima turskih postrojbi, nastalih u drugoj polovici 16. stoljeća, od kojih je većina pisana glagoljicom. Upravo se u tim zapisima prvi put pojavljuje pojam „Hrvatska vojna krajina“, kasnije poznata i kao „Hrvatsko-slavonska krajina“.
U Zagrebu od 1993. godine djeluje Društvo prijatelja glagoljice, kojemu sam trenutno predsjednik. Naše Društvo posvećeno je očuvanju i njegovanju glagoljaške baštine, kao neizbrisivog dijela hrvatske kulture. Između ostalog, izdajemo časopis „Bašćina“, čiji smo posljednji broj darovali knjižnici Hrvatskog sabora. Organizirali smo više od 300 redovitih mjesečnih tribina i stotine drugih događanja, a naš mješoviti pjevački zbor „Bašćina“, osnovan 1995. godine, održao je na stotine koncerata. Također, proveli smo brojne likovne radionice i tečajeve glagoljice.
Prije nekoliko godina imao sam čast biti gost gospođe Marijane Petir u Hrvatskom saboru na temu popularizacije hrvatske glagoljaške baštine. Danas, s ponosom ističem da interes za glagoljicu raste, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu.
Jeste li znali da je prva hrvatska tiskana knjiga otisnuta upravo na glagoljici? No, njezina stvarna lokacija stoljećima je bila prekrivena velom neznanja i političkih manipulacija.
Na Okruglom stolu u Hrvatskom saboru povodom Dana hrvatske glagoljice, predstavljeno je kapitalno djelo autora dr. sc. Ivana Mancea, koje nedvojbeno potvrđuje – prva hrvatska tiskana knjiga nastala je u Kosinju!
Kosinjska dolina, nekad središte kulture i znanja, bila je prešućena i potisnuta u povijesni zaborav. No, znanstvene činjenice sada jasno dokazuju kako je upravo Kosinj bio kolijevka hrvatskog tiskarstva, a ne Venecija ili Roč, kako su sugerirale ranije teorije.
“Prvo kapitalno djelo koje nedvojbeno potvrđuje je, da je naša prva knjiga otisnuta u Kosinju, a knjiga se ne odnosi samo na tiskaru nego i na cijelu kosinjsku povijest.”
Zašto je ovo važno?
Tiskarstvo je bila jedna od najvećih civilizacijskih prijelomnica u povijesti.
Bez tiskarstva, razvoj pismenosti, školstva i kulture bio bi nemoguć.
Ova spoznaja vraća Hrvatskoj dio njezina pravog identiteta, često zanemarivanog kroz povijest.
Povjesničar prof. dr. sc. Danijel Patafta govorio je o knjizi “Kosinjaska tiskara”, čiji je bio mentor.
Reći ću nekoliko stvari, a prva se odnosi na identitet. Ovdje je riječ o knjizi koja ne samo da obrađuje, već i potvrđuje jedan važan aspekt hrvatskog identiteta. Radi se o prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi, što je povijesno poznata činjenica. Međutim, hrvatska historiografija već desetljećima, a možemo reći i posljednjih stotinu godina, nosi određene terete. Ona ne dijalogizira, a mnoga povijesna pitanja postaju tabu teme ili se pretvaraju u mitove.
Obično se mitologizacija vezuje uz drevna povijesna razdoblja, no kod nas se paradoksalno mitovi stvaraju i o novijim događajima, pa tako i o jednoj temi koja seže daleko u srednji vijek. Kada pogledamo unazad, očekivali bismo da je to pitanje odavno riješeno, no ono i dalje izaziva prijepore upravo zato što je identitetske prirode.
Ove godine obilježavamo tisuću godina hrvatskog kraljevstva, koje je prije stotinu godina bilo znatno sveobuhvatnije obilježeno. Kao katolički svećenik moram istaknuti da je najsnažnija inicijativa za očuvanje ovog identiteta došla upravo od Hrvatske biskupske konferencije i Katoličke crkve. Da nije bilo Crkve, pitanje je kako bi se određene stvari uopće odvijale. Stoga je pomalo žalosno da smo, unatoč tome što imamo vlastitu državu, sve manje svjesni svog identiteta i da mnoga pitanja i dalje izazivaju prijepore.
Ono što narod čini narodom nije samo jezik i religija, već i način na koji su jezik i religija sačuvani kroz pisane tragove. Upravo kosinjska tiskara i ova knjiga predstavljaju spoj elemenata koji su oblikovali identitet hrvatskog naroda kroz stoljeća. Naši najstariji spomenici uvijek su u nekoj relaciji s hrvatskim katoličkim naslijeđem. Oni govore o tome tko smo i što smo, spominju naše vladare i svjedoče o našem identitetu. Povijesni izvori, od pisanih spomenika do onih uklesanih u kamen, nerijetko se nalaze u sakralnim prostorima – od Bašćanske ploče do latinskih natpisa koji bilježe imena hrvatskih vladara.
Naši najstariji dokumenti sačuvani su unutar crkvenih institucija, a prva hrvatska tiskana knjiga bila je Misal, strogo liturgijska knjiga. Kao i danas, liturgijske knjige imaju precizne propise – kako se tiskaju, uređuju i slažu. Ako se u njih želi nešto novo dodati, potrebna je suglasnost iz Rima. To je uvijek bilo tako jer su one služile najsvetijem od svetoga – euharistiji. Stoga su liturgijske knjige bile najpreciznije i najsveobuhvatnije uređene.
Vraćajući se na kontekst vremena, važno je napomenuti da je prostor Kosinja u vrijeme nastanka ove knjige bio jedno od ključnih središta hrvatskog kraljevstva. Nažalost, danas taj prostor mnogima ne izaziva interes osim zbog svoje prirodne ljepote ili zbog kontroverzi vezanih uz izgradnju hidroelektrana. Međutim, u vrijeme kada je ova knjiga tiskana, situacija je bila potpuno drugačija.
Često promatramo pojedine hrvatske krajeve kroz današnje kategorije, zaboravljajući kako su nekada izgledali. Mnogi prostori koji su danas pusti i ekonomski zapušteni nekad su bili žile kucavice hrvatskog društva. Primjerice, najveći broj samostana, župa, plemićkih kurija, kaštela i dvoraca nalazio se upravo na prostorima koji su danas depopulirani. U srednjem vijeku župa nije bila samo vjerska zajednica, već pokazatelj organiziranosti i brojnosti stanovništva. Veliki broj župa značio je visok stupanj ekonomske razvijenosti, a time i kulturne kvalitete života.
U tom kontekstu, ne treba se čuditi što je prva hrvatska tiskana knjiga nastala upravo u Kosinju. Gledajući tadašnju gospodarsku snagu toga kraja, njegovu kulturnu važnost i tragove koje je ostavio, jasno je da nije bilo nikakve zapreke da se upravo ondje dogodi taj ključni povijesni trenutak. Kosinj je tada bio urbanizirana sredina, posve drugačija nego danas.
Na kraju, važno je osvrnuti se na same historiografske prijepore. Zašto bi tema stara više od 500 godina danas bila predmet rasprava? Zato što je identitetska. Kolega dr. Mance učinio je nešto što je drugdje u svijetu uobičajeno – kada izravni povijesni izvori nisu dostupni, koristi se multidisciplinarni pristup. On je usporedio sve moguće lokacije koje su ranije bile povezivane s ovim tiskarskim pothvatom te kroz sustavnu analizu pokazao da Kosinj ima najjače argumente.
Ovo otkriće nije samo povijesna činjenica – ono je temelj za bolje razumijevanje našeg kulturnog naslijeđa i identiteta.
Velečasni Pero Jurčević, župnik u Kosinju
Hvaljen Isus i Marija, pozdrav svima! Drago mi je što ste odlučili poslušati ovo predavanje i doći na ovo mjesto. Također, srdačan pozdrav svim pratiteljima.
Ova knjiga iznimno je važna za opstojnost i, možemo reći, vraćanje sjaja Kosinju, koji on itekako zaslužuje kao jedno od značajnih kulturnih središta onog vremena, poznato ne samo u Hrvatskoj već i u Europi.
Važnost Kosinja može se prikazati kroz nekoliko činjenica. U Kosinju se nalazi oko 40 arheoloških nalazišta, bogata prirodna baština s 42 izvora vode, kao i 28 špilja i jama. Nekada je ovdje bilo više crkava te jedan pavlinski samostan. Također, u Kosinju se nalazi najveća Jela u Europi, kao i najstariji prirodno pisani kamen – rimski ugovor iz antičkog doba.
Ono što je danas tamo ostalo su tek tragovi prošlosti, ali oni jasno ukazuju na veličanstvenu povijest, kulturu i početke pismenosti. Upravo zbog toga knjiga koju predstavljamo ima neizmjernu važnost.
Najveće dostignuće autora Ivana Mancea jest to što je dokazao tko je bio prvi hrvatski tiskar. Tiskara u to doba nije bila tehnološko čudo, već jednostavna preša, ali za tisak knjige bilo je potrebno iznimno znanje i vještina. Sam proces bio je vrlo skup i zahtijevao je ljude izuzetne učenosti.
Jedan od njih, a ujedno i prvi poznati hrvatski tiskar, bio je Juri Brodarčić iz plemena Kolunića, rođen u Kosinju. Autor knjige to je nepobitno dokazao dešifriranjem slijepih otisaka, odnosno 340 glagoljskih znakova, čime je 100% potvrđen identitet prvog hrvatskog tiskara. Do sada to nije bilo poznato, a ovo otkriće mijenja povijest znanosti jer donosi novu spoznaju i novo dostignuće.
Povodom toga odlučili smo, ubrzo nakon izlaska knjige i njezine promocije 2007. godine, izraditi spomenik tom prvom hrvatskom tiskaru. Shvatili smo da svi ostali poznati tiskari imaju svoje spomenike, stoga smatramo da bi i prvi hrvatski tiskar trebao dobiti zasluženo priznanje.
Ideja je nastala oko blagdana sv. Petra, nakon čega smo brzo krenuli u realizaciju. Razmišljali smo o lokaciji i zaključili da bi najprikladnije mjesto bilo ono gdje je Juri Brodarčić službovao – na mjestu nekadašnjeg pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije, koji se spominje još 1453. godine.
Nakon nekoliko natječaja, za izradu biste odabrali smo akademskog kipara Slavena Miličevića, koji je već izrađivao kipove za Gospićko-senjsku biskupiju, uključujući kip svetog Ivana Pavla II. na Udbini. Također, proveli smo odabir klesara i osigurali financijsku konstrukciju projekta.
Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su podržali ovu inicijativu, a posebno Gospićko-senjskoj biskupiji, koja je pokrovitelj cijelog projekta.
Autor dr. sc. Ivan Mance ispričao je ključne činjenice o knjizi:
Poštovane dame i gospodo, srdačno vas sve pozdravljam! Poseban pozdrav i zahvala poštovanom profesoru Jurčeviću te saborskom zastupniku koji je pronašao vremena, energije i volje da danas u Hrvatskom saboru, što mi je posebna čast i zadovoljstvo, održim ovaj okrugli stol.
Kada govorimo o Kosinju, smatram važnim iznijeti nekoliko osnovnih informacija za one koji nisu upoznati s ovim prostorom. Kosinj obuhvaća površinu od 230 četvornih kilometara, što znači da je veći od gradova poput Rijeke, Splita, Osijeka, Pule, Varaždina, Dubrovnika, Vukovara i mnogih drugih u Hrvatskoj.
Kao što je istaknuo i poštovani mentor Daniel, riječ je o području bogatom poviješću, događanjima i narodima tijekom srednjeg vijeka. Kosinj je jedno od mjesta s najviše sačuvanih glagoljskih listina, povijesnih tragova i arheoloških ostataka toga vremena. Primjerice, Kosinjska dolina ima 24 izvora pitke vode, što je šest puta više od hrvatskog prosjeka. Također, na ovom području nalazi se čak 40 arheoloških lokaliteta, a niti jedan od njih do danas nije sustavno istražen.
Nažalost, projektom HES Kosinj, ako zaživi, čak 20-ak tih lokaliteta moglo bi biti potopljeno. Hoće li prije toga biti istraženi, ostaje za vidjeti, iako zakonske obveze nalažu da bi se to trebalo učiniti.
Kosinj nosi i jedinstveni toponim – Ban Dvor. Danas je to jedno veliko brdo koje lokalno stanovništvo naziva Akrilna greda, ali u srednjem vijeku to je bilo poznato kao Ban Dvor – jedini toponim na prostoru gdje su Hrvati ikada živjeli, a koji nosi naziv povezan s hrvatskim banovima. Pretpostavlja se da su upravo u Kosinjskoj dolini stolovali hrvatski banovi, iako to arheološki još nije potvrđeno, jer istraživanja nisu provedena.
Velečasni Pero Jurčević spomenuo je Pisani kamen, najstariji vodnogospodarski spomenik koji svjedoči o podjeli ilirskih plemena Ortoplina i Parentina, te njihovom sporu oko izvora vode. Osim toga, u Kosinju se nalazi i najveća i najstarija jela u Europi, poznata pod nazivom Jela car.
U srednjem vijeku Kosinj je bio poznat po sedam crkava, no prema mojim istraživanjima, s obzirom na samostane i kapele, taj broj doseže čak 11. Malo je prostora koji u svom okruženju imaju toliko sakralnih objekata. Zato je važno očuvati, istražiti i prikupiti sve dostupne spoznaje o identitetu ovog kraja, posebno u kontekstu arheološke baštine i projekta koji se planira realizirati.
Što se tiče same knjige i njezina istraživanja, ključni problem leži u činjenici da prva hrvatska tiskana knjiga u svom kolofonu – što bismo danas nazvali impresumom – ne navodi mjesto tiskanja ni imena majstora i drugih sudionika u tiskarskom procesu. Ta nepoznanica dovela je do dugogodišnjih rasprava i teorija o mogućoj lokaciji prve hrvatske tiskare, koje traju već 150 do 200 godina.
Hrvati su jedini narod u svijetu koji je u srednjem vijeku, unutar Katoličke crkve, imao privilegiju pisati, služiti mise i tiskati crkvene knjige na vlastitom jeziku – hrvatskom, i vlastitom pismu – glagoljici. Također, jedini smo narod koji je tiskao inkunabule (knjige tiskane do 1500. godine) na dva pisma – glagoljici i latinici – te na tri jezika: hrvatskom, latinskom i talijanskom.
Međutim, zbog različitih povijesnih okolnosti i političke nesamostalnosti, taj dio našeg identiteta bio je zanemaren. Tako smo donedavno imali osam različitih hipoteza o mjestu tiskanja prve hrvatske knjige: Venecija, Roč, Izola, Modruš, Senj, Rim i Kosinj. Jedini koji se detaljnije pozabavio Kosinjem bio je književnik Zvonimir Kulundžić, koji je uočio tzv. slijepi tisak – tehniku suhog žiga koja ostavlja trajne udubine u papiru, poput današnjih pečata na diplomama.
Moje istraživanje donosi konačan dokaz – u knjizi sam dešifrirao čak 340 glagoljskih znakova koji potvrđuju da je upravo Kosinj bio mjesto tiskanja naše prve knjige. Osim toga, u analizi sam koristio povijesnu kartografiju i pronašao 225 povijesnih karata na kojima se spominje Kosinj – više nego bilo koje drugo mjesto u Hrvatskoj.
Također, valja naglasiti i ulogu svetog Jeronima. Glagoljica u to vrijeme nije bila poznata pod tim nazivom, već kao “jeronimica”, što ukazuje na snažnu vezu s ovim svecem. Nakon oslobođenja Like od Osmanlija, Kosinj je bio jedini lokalitet koji je zadržao titulaciju svoje glavne župne crkve svetom Jeronimu. To je od velikog značaja, jer se upravo njemu pripisuje nastanak i promocija glagoljice.
Svi ovi podaci, zajedno sa slijepim tiskom i analizom Novakovog misala iz 1368. godine – koji je služio kao predložak za prvu tiskanu knjigu – potvrđuju da je Kosinj kolijevka hrvatskog tiskarstva. Ovo otkriće mijenja dosadašnje spoznaje povijesti znanosti i još jednom potvrđuje bogatstvo i važnost Kosinja u kulturnom i povijesnom kontekstu.
Zastupnik Nikola Grmoja uključio se riječima:
“Ja ću samo kratko. Srdačno vas sve pozdravljam. Spomenuta je knjiga biskupa Bogovića. Žao mi je naroda… Dakle, 2011. godine u Metkoviću predstavljali ste tu knjigu u organizaciji udruge Narenta. Na predstavljanju je bio i biskup Bogović, a ja sam tada bio predsjednik udruge. Zanimljivo je kako se sve ono što sijemo na kraju nekako poveže i nađemo se u sličnim inicijativama.
Ne bih bio pesimist. Mislim da u našem narodu ima i duha i duhovnosti. Ima ga i ovdje, u Hrvatskom saboru. Ključno je da na pozicije na kojima se donose odluke dovedemo upravo ljude koji razumiju važnost identiteta i suvereniteta. Da je, primjerice, predsjednik Hrvatskog sabora ili premijer ovdje danas s nama – ne želim umanjivati ulogu nas saborskih zastupnika – ali sigurno bi i ovo predstavljanje imalo veću medijsku pozornost i doprijelo do većeg broja ljudi.
Ono što smatram dobrim u ovim teškim i nesigurnim vremenima jest to što se vraćamo suverenizmu, što se vraćamo identitetu. Pomalo to shvaćaju i europski lideri i političari, a shvatit će i naši – da se svatko mora okrenuti sebi, da mora držati do sebe i svojih vrijednosti. Samo tako ćemo osigurati da identitet i ono što nas čini narodom bude cijenjeno i vrednovano, i ovdje u Hrvatskom saboru i u hrvatskoj politici. Vjerujem da to vrijeme dolazi i da se stvari mijenjaju – u Hrvatskom saboru je sve više zastupnika koji razumiju važnost ovih tema.
Lijepo je vidjeti da sve više zastupnika dolazi na misu u podne. To pokazuje da shvaćaju važnost onoga o čemu je kolega Kujundžić govorio – duhovnosti, identiteta i vrijednosti koje su izgradile naš narod.
Što se tiče teme Kosinja, naš zastupnik Troskot održao je više konferencija za medije na terenu i uistinu se zauzeo za tu stvar. Mene je osobno profesor Pusić više puta kontaktirao kako bi me upozorio na štetnost ovog projekta. Nastavit ćemo na to upozoravati, ali ključno je probuditi svijest onih koji donose odluke. Ne možemo se voditi samo kratkoročnim energetskim interesima – koji su u ovom slučaju i upitni – već moramo razmišljati dugoročno i strateški.
Mi smo ovdje, na raspolaganju, činimo koliko možemo u skladu s našim mogućnostima, svjesni svojih nedostataka i slabosti. Ostalo prepuštamo u Božje ruke.”
